Kelti
Kelti je skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske i Francuske. Jezično, Kelti čine posebnu granu indoevropske etno-lingvističke porodice. Na evropskom kopnu bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.
Kulture željeznog doba
[uredi | uredi izvor]Željezno doba u Evropi je podijeljeno u dvije faze:
- rana željezna, halštatska kultura (HaC i D, 800-450. god. pne.). Naziv je dobila prema najvećem nalazištu u mjestu Hallsttatu na obali jezera u pokrajini Salzkammergut u Austriji.
- kasna željezna, latenska kultura, od 450. god. pne do rimskih osvajanja. Naziv je prema mjestu La Tène u Švicarskoj.
Keltski tehnološki napredak i usavršeno poznavanje obrade željeza, izrada oruđa i oružja, njegova primjena i širenje učinili su od Kelta vodeće narode tadašnje Evrope, pa se cijeli razvoj u okvirima navedenih kultura u historiografiji vezuje za Kelte.
Širenje po Evropi
[uredi | uredi izvor]Negdje oko 600. p. n. e., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, već su se bila učvrstila u centralnoj Evropi. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas postoji. Bila je to grupa različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom oblaćenja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali centralnom i zapadnom Evropom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na zapad, do Španije, Portugal, na istok do Crnog mora i Male Azije s pokrajinom Galatijom u njenom središtu, i na sjever do Belgije, Velike Britanije i Irske. Zapisi o Keltima mogu se naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjevjekovnim piscima iz Irske.
Iako su osvojili veliki teritorij, Kelti nikada nisu stvorili državu. Ostvarili su, međutim, kulturno jedinstvo (religija i mitologija, poimanje Života) koje je ujedinilo sva keltska plemena i povezalo ih u jedan narod. Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali prestravljivali su suparnike.
Kelti u Velikoj Britaniji
[uredi | uredi izvor]Jedan od prvih zapisa o Keltima načinio je Tacit, rimski historičar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pri tome da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i historičar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kalaj, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najcivilizovanijii stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga je dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.
Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su osvojili. U svakom plemenu je na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokratija" koja je vjerovatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su robovi. Tu su također bili i druidi, "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mlade, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naturi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima.
Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, te je ustvrdio da ih dijele grupe od 10 do 12 muškaraca, uglavnom očeva i sinova.
Jadranski Kelti
[uredi | uredi izvor]Nekoliko antičkih pisaca spominje jadranske Kelte. Na temelju tih izvješta kod nekih novijih istraživača postoji mišljenje da su neka poznata ilirska plemena poput Japoda i Dalmata bila pomiješana s Keltima. Arheološka istraživanja ne potvrđuju ta pisanja i predpostavke. Keltski boravak na obali Jadrana, ako ga je i bilo, bio je efemerna pojava koja nije ostavila materijalnog traga. Spominjanje kod antičkih pisaca može se u prvome redu povezati s Keltima na italskoj obali.[1]
Oko 400. g.pr.Kr. Kelti dolaze u Italiju i osvajaju Padsku nizinu, koja se potom naziva Cisalpinska Galija. Ovdje osnivaju svoje gradove: Milano (Mediolanum), Bresciu, Vicenzu, Modenu, Veronu i Bolonju. Moćno keltsko pleme Senoni zaposjeli su dio jadranske, italske obale. To je obala od današne Pezare do Macerate, u duljini od oko 100 km, s pojasom teritorija u dubinu poluotoka od oko 60 km. To je područje koje su Rimljani prozvali ager Gallicus. Kako je poznato, upravo su Senoni i drugi Gali pod Brenom pobijedili u pljačkaškom pohodu Rimljane i Etrušćane na rječici Aliji 387. pne. Zatim su došli pod zidine Rima, osvojili ga, osim Kapitolija, i dobili veliku otkupninu od 1000 libara zlata. Dan poraza ostao je u rimskom kalendaru zapisan kao dies ater - crni dan.[2] Neke skupine Kelta stigle su i do južne Italije i stavile se u plaćeničku službu moćnoga vladara Dionizija Sirakuškoga sa kojim su sklopili savez sklopio i sporazum o savezu. Upravo su Senoni, po svoj prilici, bili oni Gali, koji su dokrajčili prisutnost Liburna na italskom području (Plinije Stariji).[1]
Kelti u Panoniji
[uredi | uredi izvor]Nalazeći se u sredini italskih utjecaja, Senoni su brzo italizirani, pa se u drugoj polovini 4. vijeku pne. završila galska historija ovih krajeva. Zbog toga je realnije predpostaviti da su pravci kretanja Kelta prema Panoniji, polazili iz sjevernijih dijelova jadranskoga zaljeva i srednje Evrope, prastarim kopnenim putem preko Ajdovščine i Ljubljanskih vrata dalje prema istoku.[1]
Do početka 3. vijeka pne. stanovništvo Panonije gotovo se u potpunosti keltiziralo.[3]. Na području Panonije pronađen je veliki broj latenskih artefakata, ali su oni, s druge strane, rijetki na područjima istočno od Tise i južno od Save.[3]. S obzirom na njihove specifične karakteristilke, nazivaju se noričko-panonskom varijantom keltske kulture. Kelti su se okoristili plodnim zemljištem oko panonskih rijeka, razvili poljoprivredu i keramiku, kao i iskorištavali rudnike u današnjoj Sloveniji. Tako se razvilo novo veliko keltsko područje koje se pružalo od današnjeg Beča do rijeke Tise.
Keltsko pleme Boji su kontrolisali većinu sjeverne Panonije sve do kraja 2. vijeka prije nove ere, a takođe se pominje da su osvojili teritorije na području savremene Slovačke. U bojskoj konfederaciji nalazila su se i druga plemana koja su naseljavala Panoniju. To su bili Taurisci u gornjem toku Save, zapadno od Siska, kao i Anarti, Osi i Kotini u karpatskom basenu. Poraz bojanske konfederacije od geto-dačkog kralja Burebiste je zaustavio keltsku kontrolu nad karpatskim basenom, a procesa keltizacije je preokrenut.
Kelti na Balkanu
[uredi | uredi izvor]Godine 335. pne. historijski izvori bilježe kako je Aleksandar Veliki, za vrijeme svog pohoda na Balkan, na Dunavu primio izaslanstvo Kelta koje mu je odalo počast. Koristeći poremećaje koji su uslijedili nakon smrti Aleksandra Velikog, krenuli su na jug. Najprije su potčinili Autarijate (320-310. p.n.e)[4], zatim Tribale i nekoliko zapadnih tračanskih plemena. Pobijedili su Grke kod Termopila 280.p.n.e, došli do Delfa i poharali tamošnji hram. Tu su bili poraženi.[5] Jedan dio je dospio u Malu Aziju i tamo osnovao koloniju pod imenom Galatija.
Oni koji su preživjeli invaziju na Grčku, osnovali su 278. godine p.n.e navedenim područjima "državu" pod imenom Skordiska, i nastavili mirno živjeti u zajednici sa Ilirima na tom prostoru. Podigli su svoja utvrđenja u Singidunumu i Taurunumu te tako osnovali današnji Beograd.
Nametnuli su se kao malobrojna ali snažna vladajuća klasa ali su se razmjerno brzo utopili u brojnije populacije lokalnog stanovništva i poprimili ilirska i tračanska obilježja.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Marin Zaninović - JADRANSKI KELTI - Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Zagreb, 2001
- M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c Marin Zaninović - JADRANSKI KELTI - Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Zagreb, 2001
- ^ Lora Trnka - Podrijetlo Kelta[mrtav link]
- ^ a b Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire. A Mocsy, S Frere
- ^ "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi" (PDF). AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2016.
