14.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 98/22

1.

Mogu li se članci 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (1) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se restitucijski učinci proglašavanja odredbe o minimalnoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu ništavom zbog njezine nepoštenosti retroaktivno primjenjuju ne od dana sklapanja ugovora nego od nekog kasnijeg datuma?

2.

Je li kriterij dobre vjere zainteresiranih osoba, koji čini temelj za ograničavanje retroaktivnih učinaka proglašavanja ništavosti ugovorne odredbe zbog nepoštenosti, autonoman pojam prava Unije koji treba ujednačeno tumačiti u svim državama članicama?

3.

Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, koji se elementi trebaju uzeti u obzir prilikom ocjene o postojanju dobre vjere zainteresiranih osoba?

4.

U svakom slučaju, je li u skladu s člancima 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. tumačenje pojma dobre vjere zainteresiranih osoba na način da se o njezinu postojanju može govoriti u slučaju prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prilikom sastavljanja ugovora doveo do manjka transparentnosti presudnog za nepoštenost ugovorne odredbe?

5.

Je li u skladu s člancima 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. tumačenje pojma dobre vjere zainteresiranih osoba na način da se ona, kada je riječ o prodavatelju robe ili pružatelju usluga, može vrednovati in abstracto ili je, suprotno tomu, treba vrednovati s obzirom na postupanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga u konkretnom ugovornom odnosu?

6.

Je li opasnost od ozbiljnih poremećaja, koja čini temelj za ograničavanje retroaktivnih učinaka proglašavanja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe, autonoman pojam prava Unije koji treba ujednačeno tumačiti u svim državama članicama?

7.

Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, koje kriterije treba uzeti u obzir?

8.

U svakom slučaju, je li u skladu s člancima 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. vrednovati opasnost od ozbiljnih poremećaja uzimajući u obzir samo onu koja postoji za prodavatelja robe ili pružatelja usluga ili također treba uzeti u obzir štetu koja je nanesena potrošačima nepotpunim povratom iznosa koji su uplatili na temelju odredbe o minimalnoj kamatnoj stopi?

9.

Treba li, u slučaju pojedinačne tužbe potrošača u skladu s člancima 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, vrednovati opasnost od ozbiljnih poremećaja za gospodarski javni poredak samo s obzirom na financijski utjecaj te konkretne tužbe ili treba voditi računa i o financijskim učincima eventualnih individualnih tužbi velikog broja potrošača?