10/Sv. 002

HR

Službeni list Europske unije

37

---

31998D0715

---

L 340/33

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

30.11.1998.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 30. studenoga 1998.

o pojašnjenju Priloga A Uredbi Vijeća (EZ) br. 2223/96 o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici u pogledu načela za mjerenje cijena i obujma

(priopćena pod brojem dokumenta C(1998) 3685)

(Tekst značajan za EGP)

(98/715/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 2223/96 od 25. lipnja 1996. o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici (1), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 448/98 (2), a posebno njezin članak 2. stavak 2.,

(1)

budući da je potrebno poboljšati usporedivost podataka koji se odnose na promjene realnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) između država članica, kako radi primjene članka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1467/97 od 7. srpnja 1997. o ubrzanju i pojašnjenju provedbe postupka u slučaju prekomjernog deficita (3) i rezolucije Europskog vijeća o Paktu o stabilnosti i rastu (Amsterdam, 17. lipnja 1997.) (4), tako i općenitije u svrhu multilateralnog nadzora;

(2)	budući da provedba i nadzor Ekonomske i monetarne unije iziskuju usporedive, ažurirane i pouzdane informacije o strukturi i razvoju gospodarskog stanja svake države članice;

(3)	budući da Komisija mora sudjelovati u upravljanju Ekonomskom i monetarnom unijom, te posebno izvješćivati Vijeće o stanju proračuna i iznosu državnog duga u državama članicama;

(4)

budući da su ekonomski računi u realnim izrazima, tj. prilagođeni za promjene cijena, temeljno sredstvo za analizu ekonomskog i proračunskog stanja neke zemlje, pod uvjetom da su sastavljeni na osnovu jedinstvenih načela koja ne podliježu različitim tumačenjima; budući da u tu svrhu treba produbiti i pojačati preporuke za izračun podataka u stalnim cijenama u okviru Uredbe (EZ) br. 2223/96;

(5)	budući da Komisija mora koristiti agregate nacionalnih računa u realnim izrazima za potrebe politika Zajednice, a posebno nadzora Pakta o stabilnosti i rastu;

(6)

budući da za procjenu ozbiljnosti gospodarske recesije države članice moraju općenito uzeti kao referencu godišnje smanjenje realnog BDP-a od najmanje 0,75 %; budući da je prekoračenje referentne vrijednosti nakon ozbiljne ekonomske recesije iznimno samo ako realni BDP zabilježi godišnje smanjenje od najmanje 2 %;

(7)	budući da Komisija na određene datume mora korisnicima dati na uvid rezultate računa u realnim izrazima svih država članica, koji su kompilirani u skladu s odredbama koje se uvode ovom Odlukom, posebno u pogledu nadzora ekonomske i monetarne konvergencije;

(8)	budući da su odredbe koje se uvode ovom Odlukom prvi koraci prema zajedničkim računovodstvenim pravilima za račune u realnim izrazima država članica za potrebe Zajednice, čime se omogućava dobivanje rezultata koji su usporedivi među državama članicama, te su dovoljne kvalitete;

(9)	budući da rezultati računa u realnim izrazima za potrebe Zajednice moraju biti statistički obrađeni i priopćeni Komisiji na datume utvrđene Uredbom (EZ) br. 2223/96 i Uredbom Vijeća (EZ) br. 3605/93 od 22. studenoga 1993. o primjeni Protokola o postupku u slučaju prekomjernog deficita (5);

(10)

budući da je međutim, s obzirom na važnost dotičnih računa i stupanj detaljnosti, kao i na situaciju u pogledu statistike u državama članicama, potrebno iznimno i privremeno odobriti dodatne rokove za uvođenje ovih odredaba državama članicama koje objektivno nisu u mogućnosti poštovati pravila utvrđena ovom Odlukom nakon primjene Uredbe (EZ) br. 2223/96;

(11)	budući da su mjere predviđene ovom Odlukom u skladu s mišljenjem Odbora za statistički program Europske zajednice osnovanog Odlukom Vijeća 89/382/EEZ, Euratom (6) i Odbora za monetarnu, financijsku i platnobilančnu statistiku osnovanog Odlukom 91/115/EEZ (7),

DONIJELA JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Cilj

Svrha je ove Odluke pojasniti načela za mjerenje cijena i obujma sadržanih u poglavlju 10. Priloga A Uredbi (EZ) br. 2223/96, s obzirom na potrebu daljnjeg usklađivanja mjerenja cijena i obujma.

Pojašnjenja dana u ovoj Odluci koriste se za podatke koji se šalju Eurostatu od prve dostave podataka nadalje, sukladno Uredbi (EZ) br. 2223/96, barem za podatke koji se odnose na 1995. i kasnije godine.

Članak 2.

Pojašnjenja općih načela za mjerenje cijena i obujma

Prilog I. dio I. ove Odluke utvrđuje pojašnjenja općih načela koje treba slijediti u mjerenju cijena i obujma sadržanih u poglavlju 10. Priloga A Uredbi (EZ) br. 2223/96, posebno u pogledu osnovne razine agregacije, odabira formule indeksa, te odabira bazne godine.

Članak 3.

Klasifikacija metoda prema proizvodu

Prilog I. dijelovi II. i III. ove Odluke utvrđuju klasifikaciju metoda za određene vrste proizvoda u najprikladnije metode, alternative kojih se mogu koristiti ako se najprikladnije metode ne mogu primijeniti, kao i metode koje se ne smiju koristiti od prve dostave podataka Eurostatu nadalje sukladno Uredbi (EZ) br. 2223/96.

Članak 4.

Program istraživanja

Za one proizvode za koje klasifikacija metoda određenih u članku 3. nije navedena u Prilogu I. ovoj Odluci, odredit će se klasifikacija uzimajući u obzir rezultate programa istraživanja koji će biti dovršeni do kraja 2000. godine, te nakon odluke Odbora za statistički program.

Članak 5.

Prijelazna razdoblja

Prilog II. ovoj Odluci utvrđuje za svaku državu članicu prijelazna razdoblja za primjenu načela pojašnjenih u članku 2.

Dodatno, države članice mogu zatražiti odobrenje prijelaznih razdoblja za primjenu metoda iz članka 3. o kojima će se donijeti odluka najkasnije do kraja 1998. godine.

Država članica kojoj je odobreno prijelazno razdoblje i koja za određenu godinu iskazuje smanjenje realnog BDP-a, izračunanog u skladu s važećim nacionalnim metodama, treba u najvećoj mogućoj mjeri pomoći Eurostatu u ocjeni opsega učinka svakog odstupanja od načela iz ove Odluke.

Članak 6.

Opis izvora i metoda

Države članice najkasnije do kraja 2002. dostavljaju Eurostatu potpuni opis postupaka i osnovnih statistika korištenih za mjerenje realnog BDP-a i njegovih komponenata. Opis obuhvaća barem metode korištene u završnim računima.

Članak 7.

Adresati

Ova je Odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 310, 30.11.1996., str. 1.

(2)  SL L 58, 27.2.1998., str. 1.

(3)  SL L 209, 2.8.1997., str. 6.

(4)  SL L 236, 2.8.1997., str. 1.

(5)  SL L 332, 31.12.1993., str. 7.

(6)  SL L 181, 28.6.1989., str. 47.

(7)  SL L 59, 6.3.1991., str. 19.

---

PRILOG I.

DIO I.

OPĆA NAČELA ZA MJERENJE CIJENA I OBUJMA

I.1.   Uvod

Procjene u stalnim cijenama razlikuju se od procjena u tekućim cijenama u nekoliko osnovnih aspekata. Pojednostavljeno rečeno, računi u tekućim cijenama smatraju se zbrojem transakcija koje su se dogodile i mogu se dokazati unutar računovodstvenog razdoblja. Računi u stalnim cijenama opisuju gospodarsku situaciju određene godine u cijenama neke druge godine. U stvarnosti se transakcije tekuće godine ne bi odvijale na istovjetan način kao transakcije izražene u cijenama druge godine.

Vrijednosti transakcija moraju se raščlaniti na komponentu cijene i obujma. U načelu, komponente cijena trebaju obuhvaćati promjene koje proizlaze isključivo iz promjena cijena, dok sve druge promjene treba uključiti u komponentu obujma (ESA 95, točka 10.01.). Međutim, za mnoge proizvode nije jasno kako to raščlanjivanje provesti u praksi (ESA 95, točka 10.06.). Stoga je potrebno usvojiti skup pravila za mjerenje cijena i obujma, čiji bi se rezultati trebali približiti teoretskom idealnom raščlanjivanju cijena/obujma, i koji se trebaju na usporedivi način primijeniti u svim državama članicama.

U dijelu I. određuju se opća načela ovog okvira, dok se u dijelovima II. i III. podrobnije raspravlja o postupcima procjene po proizvodnom i rashodnom pristupu.

Načela utvrđena u ovoj Odluci primjenjuju se na godišnje podatke. Naravno, vodeće načelo treba biti da su tromjesečni računi u skladu s godišnjim računima, kako bi tromjesečni računi što je preciznije moguće predvidjeli konačne rezultate. Priručnik o tromjesečnim računima, koji je pred izlaženjem, raspravljat će o specifičnim pitanjima koja se odnose na tromjesečne račune u stalnim cijenama.

Poglavlje 10. ESA 95 daje jasnu prednost integriranom računovodstvenom pristupu u izračunavanju stalnih cijena (ESA 95, točke 10.04. i 10.08.). U računovodstvenom se pristupu proizvodna i rashodna strana BDP-a u stalnim cijenama mogu uravnotežiti na detaljnoj razini proizvoda, korištenjem tablica ponude i uporabe. Korištenjem detaljnih tablica ponude i uporabe može se sačuvati konzistentnost indeksa. Nadalje, mogu se usporediti i uzajamno provjeriti deflatori kompilirani iz različitih izvora, na primjer indeksi potrošačkih cijena i indeksi proizvođačkih cijena. U sustavu koji se zasniva na tablicama ponude i uporabe kombinira se najbolje od obje strane to jest dva različita pristupa (tj. od proizvodnog i rashodnog pristupa), kako za tekuće, tako i za stalne cijene.

ESA 95, točke od 10.12. do 10.23., određuju što treba uključiti u komponentu cijene, a što u komponentu obujma. Komponenta obujma treba obuhvatiti učinak promjena kvalitete proizvoda. To znači da se pokazatelji cijena i obujma koji se koriste u izračunu podataka nacionalnih računa trebaju korigirati za takve promjene kvalitete.

Potrebno je pažljivo pratiti konzistentnost usklađivanja kvalitete u različitim pokazateljima. Ako postoje velike razlike u različitim indeksima cijena za isti proizvod, to može biti zbog različitih postupaka za usklađivanje kvalitete.

Pokazatelji obujma trebaju se izračunati na odgovarajućoj razini detaljnosti kako bi se u obzir uzele strukturne promjene. Primjerice, broj putničkih kilometara u željezničkom prometu treba se podijeliti barem na putnike prvog i drugog razreda. To omogućava da se učinci varijacija u udjelima karata za prvi i drugi razred uključe u komponente obujma umjesto u komponentu cijene.

Deflacija se vrijednosti tekuće godine, korištenjem prikladnog indeksa cijena, općenito preferira u odnosu na ekstrapolaciju vrijednosti bazne godine korištenjem indeksa obujma ili količine (ESA 95, točka 10.32.), budući da se na taj način učinci promjena kvalitete mogu uzeti u obzir na bolji način. Nadalje, relativne cijene obično imaju manju raznolikost od relativnih količina, što donosi manje pogreške pri uzimanju uzoraka za indekse cijena.

Ako se vrijednosti izračunavaju korištenjem pristupa cijena-količina, relevantne se informacije o cijeni i količini mogu koristiti za izračunavanje podataka u stalnim cijenama (ESA 95, točka 10.33.). U takvom se slučaju moraju izvršiti eksplicitna usklađenja za promjene u kvaliteti.

Ostatak dijela I. ovog Priloga bavi se onim načelima ESA 95 koja iziskuju pojašnjenja.

I.2.   Osnovna razina agregiranja

Mjerenje cijena i obujma treba započeti detaljnim raščlanjivanjem proizvoda na različite kategorije transakcija. Za svaki proizvod svake kategorije transakcije treba se pronaći indeks cijena kojim će se deflacionirati vrijednost tekućih cijena, ili indeks obujma kako bi se ekstrapolirala vrijednost bazne godine. U idealnom slučaju, svaki proizvod može se utvrditi odvojeno, te se mogu procijeniti čiste promjene cijene i obujma tog proizvoda.

Međutim, u statističkoj je praksi nužno agregirati proizvode, što znači da se promjene cijene i obujma različitih proizvoda moraju zajedno mjeriti. Statistički izvori, iz kojih se dobivaju indeksi cijena i indeksi obujma, dobivaju se korištenjem različitih metodologija ponderiranja (tj. različitih formula ili različitih baznih godina). Međutim, u nacionalnim se računima mora koristiti jedna dosljedna metodologija mjerenja za sve varijable (o čemu će biti riječi u sljedećim odjeljcima). Ako se u nacionalnim računima koriste indeksi s drugačijim ponderiranjem od onog u nacionalnim računima, onda se implicitno pretpostavlja da su korišteni osnovni indeksi, te da je metodologija ponderiranja na kojoj se temelje nevažna. Tada se za fiksno ponderirani Laspeyresov indeks može pretpostaviti da je jednak Paascheovom indeksu, ili Laspeyresovom indeksu ponderiranom u odnosu na prethodnu godinu. Naravno, implicitna pretpostavka da su indeksi koji se koriste osnovni indeksi najviše vrijedi kada se primjenjuje na vrlo detaljnoj razini.

Stoga, što je detaljnije raščlanjivanje proizvoda, to se mogu očekivati točniji rezultati. Na detaljnijoj se razini može pretpostaviti da su proizvodi homogeniji, zbog čega su njihovi indeksi bliži osnovnim indeksima, a sheme ponderiranja detaljnije.

Određena razina agregiranja se za potrebe ovog teksta zove osnovna razina agregiranja, za koju se u nacionalnim računima primjenjuje pretpostavka da su upotrijebljeni indeksi osnovni indeksi. Ona je često jednaka broju proizvoda utvrđenih u tablicama ponude i uporabe koje se koriste u svrhu bilanciranja.

Države članice trebaju nastojati izraditi detaljno raščlanjivanje proizvoda u svrhu deflacije. Osnovna razina agregiranja, kako za output tako i za sve kategorije (intermedijarne i finalne) uporabe, treba biti barem jednako detaljna kao razina P60 ESA-e 95, koja se koristi za dostavu tablice ponude i uporabe Eurostatu. U dijelu II. ovog Priloga (o proizvodnom pristupu) za neke su kategorije proizvoda određene dodatne minimalne raščlambe koja se trebaju koristiti pri procjeni deflatora ili indeksa obujma.

Načelo br. 1:

Pri mjerenju cijena i obujma koristi se detaljna razina agregiranja proizvoda. Ova razina agregiranja, koja se naziva osnovnom razinom agregiranja, treba biti barem jednako detaljna kao razina P60 ESA 95, kako za output, tako i za sve kategorije (intermedijarne i finalne) uporabe.

U slučaju kada Uredba ESA 95 dopušta odstupanja u vezi s podnošenjem podataka na razini P60, koriste se najdetaljniji dostupni nacionalni podaci.

I.3.   Izbor formule indeksa

Nakon određivanja osnovne razine agregiranja, potrebno je zajedno ponderirati indekse cijena i obujma koji su dostupni na toj razini, kako bi se dobile mjere cijena i obujma svih agregata nacionalnih računa.

U tu svrhu najprije treba odabrati formulu indeksa. ESA 95 u točkama od 10.62. do 10.64. daje prednost Fisherovim indeksima cijena i obujma, dok Laspeyresov indeks obujma i Paascheov indeks cijena predstavljaju prihvatljive alternative. Fisherov indeks u praksi ima nekoliko nedostataka, među kojima su veći zahtjevi po pitanju podataka, neaditivnost podataka o obujmu, kao i činjenica da je korisnicima teže objasniti rezultate.

Stoga se u praksi i za mjerenja cijena i za mjerenje obujma dobivenih na osnovnoj razini agregiranja daje prednost Laspeyresovom indeksu obujma i Paascheovom indeksu cijena.

Načelo br. 2:

Mjere obujma dostupne na osnovnoj razini agregiranja agregiraju se korištenjem Laspeyresove formule kako bi se dobile mjere obujma svih agregata nacionalnih računa. Mjere cijena dostupne na osnovnoj razini agregiranja, agregiraju se korištenjem Paascheove formule kako bi se dobile mjere cijena za sve agregate nacionalnih računa.

Međutim, treba napomenuti da ESA 95 također dozvoljava upotrebu Fisherovih indeksa. Nadalje, treba naglasiti da se ovo načelo ne primjenjuje na izvore podataka o cijenama i obujmu koji se koriste u nacionalnim računima: podaci ispod osnovne razine agregiranja ne trebaju se izračunavati prema ovom načelu.

I.4.   Izbor bazne godine

Laspeyresov indeks obujma koristi vrijednosti iz određene godine za ponderiranje promjena obujma komponenata nekog agregata. Sada je potrebno odrediti iz koje će se godine povući ti ponderi.

U tu je svrhu prvo potrebno odrediti pojmove bazna godina i referentna godina.

Definicije:

—	bazna godina je godina čije se vrijednosti u tekućim cijenama koriste za ponderiranje mjera cijena i obujma dobivenih na osnovnoj razini agregiranja,

—	referentna godina je godina koja se koristi za podnošenje i prikaz podataka u stalnim cijenama. U nizu indeksa to je godina koja ima vrijednost 100.

Uzmimo na primjer sljedeći niz indeksa:

1990.	1991.	1992.	1993.	1994.
100	105	108	112	120

Pretpostavimo da su ovi brojevi izračunani korištenjem pondera iz 1990. Godina 1990. je, dakle, bazna godina. Ona je također i referentna godina, budući da je 1990.= 100. Referentna se godina lako može promijeniti u npr. 1993. (podijelimo sve sa 112/100 kako bismo dobili 1993. = 100):

1990.	1991.	1992.	1993.	1994.
100/1,12	105/1,12	108/1,12	112/1,12	120/1,12

Takav postupak ne mijenja baznu godinu budući da se međugodišnje promjene još uvijek izračunavaju korištenjem pondera iz 1990.

Umjesto korištenja fiksne bazne godine, kao u gornjem primjeru, svake bi se godine mogli koristiti ponderi iz prethodne godine. To bi primjerice moglo dovesti do sljedećeg niza promjena iz godine u godinu:

1990.	1991.	1992.	1993.	1994.
100	105	102	103	106

Za svaki od ovih indeksa vrijedi: t-1 = 100, dakle referentna je godina jednaka baznoj godini, ali se svake godine mijenja. Niz se promjenom reference lako može izraziti u odnosu na jednu referentnu godinu. Dobivamo:

1990.	1991.	1992.	1993.	1994.
100	105	107,1	110,3	116,9
(107,1 = 105 × 102/100; 110,3 = 107,1 × 103/100 itd.).

Važno je da promjena referentne godine ne utječe na indekse iz godine u godinu. To je očigledno za jednostavni niz kao u ovom primjeru, ali to postaje manje očigledno kada se varijabla sastoji od nekoliko podvarijabli. Kako bi međugodišnje stope rasta svake varijable ostale nepromijenjene prilikom promjene referentne godine, treba promijeniti referencu za svaku varijablu odvojeno, bilo da je riječ o osnovnom indeksu, međuzbroju ili ukupnom agregatu kao što je BDP. Posljedica je ta da u podacima u stalnim cijenama za fiksnu referentnu godinu nastaju diskrepancije između pojedinih elemenata i njihovih zbrojeva. To je poznati problem „neaditivnosti”. Ove se diskrepancije ne smiju ni u kojem slučaju ukloniti (ESA 95, točka 10.67.), jer bi to ponovno iskrivilo stope rasta. Za dodatna objašnjenja vidjeti primjer na kraju ovog odjeljka.

Izbor bazne godine i izbor referentne godine su u načelu nepovezana pitanja. U svrhu ove Odluke Komisije, tj. pojašnjenja načela izračuna mjera cijena i obujma, relevantan je samo problem izbora bazne godine.

Jasno, za bolju usporedivost mjera cijena i obujma među državama, države trebaju koristiti istu baznu godinu. Nadalje, kako bi se dobile što točnije stope rasta, treba koristiti zadnju moguću baznu godinu, budući da su u tom slučaju korišteni ponderi najažurniji, dok su problemi nestajanja proizvoda i novih proizvoda svedeni na minimum. Sva ova razmatranja vode do metode koja se sastoji u tome da se uvijek koriste ponderi iz prethodne godine.

Načelo br. 3:

Mjere obujma dobivene na osnovnoj razini agregiranja agregiraju se korištenjem pondera dobivenih iz prethodne godine.

Ako država članica ima prijelazno razdoblje s obzirom na načelo br. 3, tada tijekom prijelaznog razdoblja mijenja baznu godinu svakih pet godina počevši s 1995. godinom.

Primjer: Mijenjanje referentne godine za agregate i njihove komponente

Uzmimo dva proizvoda A i B i njihov zbroj. Pretpostavimo da su ti proizvodi homogeni, što znači da se mogu odrediti njihovi indeksi cijena i obujma koji ne ovise o metodologiji ponderiranja na kojoj se temelje, tj. osnovni indeksi.

Međutim, indeksi obujma i cijena za zbroj A i B ovise o tome kako su A i B ponderirani. U sljedećoj su tablici promjene obujma zbroja između T–1 i T ponderirani vrijednostima u tekućim cijenama iz godine T–1.

Kako je riječ o ažuriranim ponderima, ove se stope rasta mogu smatrati najtočnijima.

	1990. Tekuće cijene	Pro-mjena obujma 90-91	1991. u cijena-ma 1990.	Pro-mjena cijena 90-91	1991. Tekuće cijene	Pro-mjena obujma 91-92	1992. u cijena-ma 1991.	Pro-mjena cijena 91-92	1992. Tekuće cijene	Pro-mjena obujma 92-93	1993. u cijena-ma 1992.	Pro-mjena cijena 92-93	1993. Tekuće cijene
A	100	105,0	105	110,0	115,5	102,0	117,8	108,0	127,2	103,0	131,1	105,0	137,6
B	300	110,0	330	95,0	313,5	90,0	282,2	105,0	296,3	95,0	281,4	102,0	287,1
Ukupno	400	108,8	435	98,6	429,0	93,2	400,0	105,9	423,5	97,4	412,5	103,0	424,7

Sada pretpostavimo da ove podatke treba izraziti u odnosu na fiksnu referentnu godinu, primjerice 1990. Jedini način da se to učini bez iskrivljavanja stopa rasta zbroja je da promijenimo referentnu godinu za svaku seriju posebno. U indeksnom obliku (1990 = 100) dobivamo:

	1990.	1991.	1992.	1993.
A	100	105,0	107,1	110,3
B	100	110,0	99,0	94,1
Ukupno	100	108,8	101,4	98,8

gdje je 101,4 = 108,8 × 93,2/100 i 98,8 = 101,4 × 97,4/100.

Izraženo kroz obujam s referentnom godinom 1990.:

	1990.	1991.	1992.	1993.
A	100	105,0	107,1	110,3
B	300	330,0	297,0	282,2
Ukupno	400	435,0	405,6	395,0
A + B	400	435,0	404,1	392,5

Očito je da suma A i B više nije jednaka ukupnom zbroju. To je poznati „problem ne-aditivnosti”. Usprkos ovom problemu, „ispravan” obujam za 1993. je 395, a ne 392,5, budući da je to jedina brojka koja je u skladu s prethodno izračunanim stopama rasta ukupnog zbroja.

Nadalje, na ovaj se način međugodišnje stope rasta ne mijenjaju s promjenom referentne godine. Diskrepancije između A i B i njihovog ukupnog zbroja ne trebaju se ukloniti, već ih se treba objasniti korisnicima. Te se diskrepancije ne mogu tumačiti kao znak pouzdanosti rezultata.

DIO II.

MJERENJE CIJENA I OBUJMA U SKLADU S PROIZVODNIM PRISTUPOM

II.1.   Klasifikacija metoda

U nastavku ovog Priloga koristi se sljedeća klasifikacija metoda:

Metode A: najprikladnije metode; Metode B: metode koje se mogu koristiti u slučaju kada se ne može primijeniti metoda A; Metode C: metode koje se ne smiju koristiti.

II.2.   Tržišna proizvodnja i proizvodnja za vlastitu finalnu uporabu

Ovaj se odjeljak bavi izračunom tržišne proizvodnje i proizvodnje za vlastitu finalnu upotrebu. Prvo se navode neka načela glede različitih metoda izračunavanja dodane vrijednosti u stalnim cijenama. Ta načela pružaju opće kriterije za klasifikaciju metoda izračuna u metode A, B i C. Međutim, ta se načela prvo moraju primijeniti na temelju svakog pojedinačnog proizvoda za sve vrste tržišne proizvodnje kako bi dala specifične smjernice o metodama koje je potrebno primijeniti u svakom slučaju.

Glede odabira između metode s dva pokazatelja i metode s jednim pokazateljem, može se uspostaviti sljedeća klasifikacija:

Metoda A: ESA 95 jasno navodi (točka 10.28.) da je dvostruka deflacija teoretski ispravna metoda, budući da se dodana vrijednost u tekućim cijenama izračunava kao razlika između proizvodnje i intermedijarne potrošnje. Ovaj argument u stvari vrijedi za sve metode s dva pokazatelja (npr. za ekstrapolaciju proizvodnje pomoću indeksa obujma i deflaciju intermedijarne potrošnje). Postoji još nekoliko razloga zbog kojih se daje prednost metodama s dva pokazatelja:

—	pokazatelji koji se koriste su pokazatelji outputa ili inputa. Kod metoda s jednim pokazateljem takvi se pokazatelji primjenjuju direktno na dodanu vrijednost, što je manje prikladno,

—	metode s dva pokazatelja daju neovisnu ocjenu promjena produktivnosti.

Metoda B: U praksi je ponekad potrebno koristiti metode koje se temelje na jednom pokazatelju, zbog, na primjer, nedovoljnih podataka o intermedijarnoj potrošnji ili zato što podaci nisu dovoljno pouzdani.

Što se tiče primjerenosti pokazatelja koji se koriste za deflaciju vrijednosti tekuće godine ili za ekstrapolaciju vrijednosti bazne godine, mogu se koristiti sljedeći kriteriji:

—	skupina proizvoda je potpuno pokrivena pokazateljem. Na primjer, pokriva li pokazatelj sve proizvode u skupini ili samo jedan njihov dio, kao što su samo proizvodi koji se prodaju kućanstvima,

—	osnova za procjenu pokazatelja. Za tržišnu proizvodnju to trebaju biti osnovne cijene a ne, primjerice, kupovne cijene ili troškovi inputa,

—	pokazatelj treba uzeti u obzir promjene kvalitete i evidentirati ih zajedno sa procjenom obujma,

—	konceptualna konzistentnost pokazatelja i koncepata nacionalnih računa.

Ovi kriteriji vode do sljedećih općenitih zaključaka o prikladnosti pokazatelja, ali kao što je gore navedeno, ovi se općeniti zaključci onda moraju primijeniti za svaki proizvod zasebno za sve vrste tržišne proizvodnje, kako bi se dobile specifične smjernice o metodama koje treba primijeniti na svaki slučaj. Sljedeći su kriteriji za razlikovanje metoda A, B i C apsolutni kriteriji, tj. oni ne ovise o dostupnosti podataka. U praksi se može dogoditi da se metode A ne mogu ostvariti, pa rješenje treba tražiti metodama B.

Metoda A: U proizvodnom pristupu, u načelu, korištenje prikladnih indeksa cijena proizvodnje, koji se obično nazivaju indeksima proizvođačkih cijena, naziva se metodom A. Svaki proizvod treba odvojeno deflacionirati pomoću prikladnog indeksa proizvođačkih cijena. Prikladni indeks proizvođačkih cijena zadovoljava sljedeće kriterije:

—	on je indeks (domaće i izvozne) cijene/cijena točno tog proizvoda (te skupine proizvoda),

—	uzima u obzir promjene u kvaliteti proizvoda,

—	vrednovan je u osnovnim cijenama,

—	koncepti na kojima se temelji su u skladu s konceptima nacionalnih računa.

Svaka metoda za koju se može pokazati da je u potpunosti jednaka korištenju indeksa proizvođačkih cijena također se može smatrati metodom A.

Metoda B: ako nije dostupan prikladan indeks proizvođačkih cijena, postoji nekoliko alternativnih vrsta pokazatelja. Na primjer, sljedeće metode obično predstavljaju metode B:

—	manje prikladan indeks proizvođačkih cijena, npr. indeks bez usklađenja kvalitete, ili koji obuhvaća manje ili više proizvoda nego što je u skupini proizvoda,

—

indeks potrošačkih cijena. Primjenjuju se ista tri kriterija kao i za indeks proizvođačkih cijena (indeks potrošačkih cijena se obično treba korigirati za poreze, subvencije i marže kako bi se dobilo vrednovanje u osnovnim cijenama), a osim toga ponderiranje treba biti prikladno, a koncepti trebaju odgovarati konceptima nacionalnih računa,

—	pokazatelji obujma proizvodnje. Pokazatelji obujma također moraju uzeti u obzir promjene kvalitete. To se može djelomično napraviti primjenom pokazatelja obujma na dovoljnoj razini detaljnosti kako bi se uzele u obzir strukturne promjene.

Takvi pokazatelji obično ne ispunjavaju sva četiri gore navedena kriterija.

Metoda C: korištenje nekih drugih mogućih pokazatelja, koji su niže navedeni, obično predstavlja metodu C:

—	metode koje se temelje na inputima (za tržišnu proizvodnju),

—	sekundarni pokazatelji, tj. pokazatelji koji se ne odnose direktno na proizvodnju,

—	indeksi proizvođačkih cijena, indeksi potrošačkih cijena ili pokazatelji obujma koji uopće ne odgovaraju dotičnim proizvodima koji su u pitanju, npr. ukupni indeks potrošačkih cijena.

Takvi pokazatelji općenito mnogo manje ispunjavaju četiri kriterija nego metoda B.

Ti će se kriteriji sada primijeniti na proizvode svake skupine KPD-a (Klasifikacije proizvoda po djelatnostima) koje su navedene niže u tekstu. Pitanje tržišnog outputa i outputa za vlastitu finalnu uporabu rješavati će se zajedno. ESA 95, točka 3.49. navodi da se „output za vlastitu finalnu uporabu vrednuje u osnovnim cijenama za slične proizvode koji se prodaju na tržištu”. Stoga su načela za deflaciju outputa za vlastitu finalnu uporabu ista kao i za tržišni output.

Cilj je odrediti metode A, B i C za svaku vrstu proizvoda. Ako za određenu vrstu proizvoda korištenje prikladnog indeksa proizvođačkih cijena ne predstavlja problem (tj. metoda A je izvediva), ne raspravlja se o načinu na koji drugi pojedini pokazatelji poštuju kriterije. Za veliki broj vrsta proizvoda još uvijek nije moguće odrediti metode A, B i C. To će se učiniti u okviru programa istraživanja. Program istraživanja možda će uključiti i daljnje poboljšanje klasifikacija za one proizvode za koje je dolje dana inicijalna klasifikacija.

Ovaj se tekst uglavnom bavi procjenom outputa u stalnim cijenama. Kod metoda s dva pokazatelja također je potrebno deflacionirati intermedijarnu potrošnju. Najbolja metoda deflacioniranja intermedijarne potrošnje je deflacioniranje svakog proizvoda posebno, koristeći stvarne podatke o cijenama upotrijebljenih intermedijara koji su prikupljeni od kupaca. Međutim, takvi podaci često nisu dostupni u praksi. Stoga se intermedijarna potrošnja proizvoda proizvedenih u zemlji može deflacionirati koristeći istu metodu kao što je dolje opisano za proizvodnju tog proizvoda, uzimajući u obzir razliku u vrednovanju (intermedijarna potrošnja se vrednuje u kupovnim cijenama). Posebnu pažnju treba obratiti na deflaciju intermedijarne potrošnje uvezenih proizvoda. Nadalje, trebaju se uzeti u obzir razlike u cijenama za različite korisnike. Jedan je primjer električna energija, za koju mogu postojati velike razlike u cijenama između različitih vrsta korisnika.

Prilikom procjenjivanja intermedijarne potrošnje u stalnim cijenama, važan čimbenik kojeg treba uzeti u obzir je kako se utjecaj nepouzdanih procjena proizvodnje u stalnim cijenama (npr. za vrstu poslovne usluge) može ublažiti na razini ukupnog BDP-a u stalnim cijenama. U okviru proizvodnog pristupa utjecaj nepouzdanih deflatora ili implicitnih deflatora za neke proizvode na procjene ukupnog BDP-a u stalnim cijenama može se svesti na minimum ako:

—	su računi u stalnim cijenama kompilirani u okviru ponude i uporabe,

—	se u svim računima koriste metode s dva pokazatelja,

—	se svi nepouzdani deflatori za proizvodnju također koriste za deflaciju intermedijarne potrošnje.

Korištenje tablica ponude i uporabe za integriranje procjena u kombinaciji s dvostrukom deflacijom stoga igra jasnu ulogu u minimiziranju netočnosti na razini ukupnog BDP-a u stalnim cijenama.

KPD A: Poljoprivredni, lovni i šumarski proizvodi

KPD B: Riba

Većina se izračuna za ove proizvode u tekućim cijenama temelji na informacijama o cijenama i količini. Stoga se ove informacije mogu i trebaju također koristiti u izračunavanju proizvodnje u stalnim cijenama. Informacije o količini treba korigirati za promjene u kvaliteti gdje god je to moguće. U nekim se slučajevima također kompiliraju stvarni indeksi proizvođačkih cijena. Sve su ove metode A metode.

KPD C: Proizvodi iz rudarstva i vađenja kamena

KPD D: Proizvodi prerađivačkih djelatnosti

KPD E: Električna energija, plin, para i vruća voda

Za ove tri skupine proizvoda države članice već sada podnose Eurostatu mnogo indeksa proizvođačkih cijena. Korištenje ovih indeksa proizvođačkih cijena za ove proizvode je metoda A, ako se ispune gore navedeni kriteriji. Ti se podaci onda trebaju koristiti u izračunima stalnih cijena.

Postoje neki važni problemi u mjerenju cijena i obujma određenih proizvoda. To se posebno odnosi na:

—	računala i ostalu opremu za obradu podataka,

—	veliku opremu, poput aviona i brodova.

Za ove je proizvode mjerenje cijena obično vrlo teško, dok su oni gospodarski vrlo značajni. U program istraživanja treba uključiti poboljšanje postupaka za ove proizvode.

KPD F: Građevinski radovi

U građevinarstvu je mjerenje cijena i obujma često složeno zbog, na primjer, jednokratne prirode mnogih proizvoda. Metodološki problemi procjene outputa graditeljstva u stalnim cijenama moraju se uključiti u program istraživanja.

KPD G: Usluge trgovine na veliko i malo, usluge popravka motornih vozila i motocikala te predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo

50:     Usluge trgovine, usluge održavanja i popravaka motornih vozila i motocikala; usluge trgovine na malo motornim gorivima

Ova se skupina sastoji od dvije vrste proizvoda:

—	outputa usluga održavanja i popravka motornih vozila i motocikala,

—	outputa trgovačkih marži od prodaje motornih vozila, motocikala i motornih goriva i maziva.

Za prvu vrstu outputa mogu biti dostupni indeksi proizvođačkih cijena, koji u tom slučaju predstavljaju metodu A. Ako nisu dostupni, proizvodi se mogu deflacionirati koristeći indekse potrošačkih cijena (korigirani za poreze i subvencije), što je metoda B, budući da možda dovoljno ne pokrivaju poslovne izdatke.

Za deflaciju trgovačkih marži treba primijeniti iste postupke kao što je niže opisano za trgovinu na veliko.

51:     Usluge trgovine na veliko i usluge posredovanja u trgovini, osim motornim vozilima i motociklima

Glavni se output ove skupine sastoji od marža trgovine na veliko. Za output marže mogu se odrediti sljedeća pravila:

Metoda A: Metoda A za output marže je takva metoda koja uzima u obzir promjene u kvaliteti trgovačkih usluga. To se može postići odvojenim deflacioniranjem prodaja i kupovina trgovaca (uzimajući u obzir promjene zaliha). Za tu su svrhu potrebni indeksi cijena vrlo visoke kvalitete.

Metoda B: Kao metoda B može se koristiti pretpostavka da obujam marži slijedi obujam prometa. Time se pretpostavlja da su omjeri marži stalni u stalnim cijenama.

Najjednostavniji način primjene ovog načela je da se output ukupne marže ekstrapolira indeksom obujma prometa. Indeks obujma prometa može se dobiti deflacioniranjem prometa indeksom cijena prometa.

Poboljšanje ove jednostavne metode predstavljalo bi dodavanje detalja o proizvodu, po mogućnosti tako da se izračunaju trgovačke marže u stalnim cijenama unutar okvira tablica ponuda i uporabe. Tada se omjer marže za određenu transakciju, izračunan u određenoj baznoj godini, može primijeniti na obujam te transakcije u tekućoj godini. Na taj način obujam marže raste s obujmom toka robe.

Još jedno poboljšanje ovog postupka uzima u obzir promjene trgovačkih kanala (npr. prijelaz iz malih trgovina u susjedstvu na velike hipermarkete). Ono bi obuhvatilo dio promjene kvalitete trgovačkih usluga u komponenti obujma.

Takve se metode treba smatrati metodama B, budući da se ne može uzeti u obzir promjena kvalitete trgovačke usluge.

Metoda C: Sve ostale metode, npr. neposredna deflacija outputa marže indeksom cijene prodaje.

52:     Usluge trgovine na malo, osim motornim vozilima i motociklima; usluge popravaka predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo

Za output maloprodajne marže trebaju se koristiti iste pretpostavke kao i one gore prikazane za trgovinu na veliko. Ovdje je prednost u tome što postoji dobra mjera za indeks cijena prometa na malo: indeks potrošačkih cijena. Da bi se dobio indeks obujma maloprodajnog prometa za određenu robu, za deflaciju se može koristiti odgovarajuća stavka indeksa potrošačkih cijena.

Za output popravka predmeta za osobnu uporabu i kućanstvo može se koristiti indeks potrošačkih cijena. Kako su poslovni izdaci za te usluge mali, indeks potrošačkih cijena je prikladan i može se smatrati metodom A. Međutim, moraju se koristiti različite skupine indeksa potrošačkih cijena budući da su ovdje obuhvaćeni brojni različiti proizvodi. Deflacija je stoga nužna na detaljnoj razini kako bi se mogle primijeniti raznovrsne detaljne skupine indeksa potrošačkih cijena.

KPD H: Usluge hotela i restorana

Metoda A za hotele i restorane je deflacija prikladnim indeksom proizvođačkih cijena. Ako indeks proizvođačkih cijena ne postoji, može se koristiti indeks potrošačkih cijena kao približna vrijednost. U tom je slučaju ovo metoda B budući da se poslovni izdaci ne uzimaju u obzir.

KPD I: Usluge prijevoza, skladištenja i veza

60, 61 i 62:     Kopneni, vodeni i zračni prijevoz

Prijevoz putnika i tereta treba se odvojeno deflacionirati.

Za prijevoz putnika je metoda A uporaba prikladnih indeksa proizvođačkih cijena. Ako oni nisu dostupni, sljedeće su metode B metode:

—	deflacija indeksom potrošačkih cijena ako on u dovoljnoj mjeri uzima u obzir promjene kvalitete,

—	ekstrapolacija pokazateljem broja putničkih kilometara, pod uvjetom da je ovaj pokazatelj dostupan za dovoljan broj kategorija prijevoza. U najmanju ruku treba razlikovati različite vrste klasa (npr. prva i druga klasa za željeznički promet, poslovna i turistička za zračni promet itd.).

Ove metode treba pojedinačno primijeniti barem na sljedeće vrste prijevoza (putnika) ako su one značajne u državama članicama:

—	željeznički prijevoz,

—	ostali kopneni prijevoz,

—	vodeni prijevoz,

—	zračni prijevoz.

Ako se takvo raščlanjivanje ne može postići, tada su ove metode C metode. Sve ostale metode (npr. korištenje broja putnika kao pokazatelj obujma) također su metode C.

Za prijevoz tereta metoda A također predstavlja uporabu prikladnih indeksa proizvođačkih cijena. Ako oni nisu dostupni, onda su sljedeće metode B:

—

možemo pretpostaviti da obujam usluga prijevoza slijedi obujam prevezene robe. U tu je svrhu prikladan pokazatelj kao što su prevezeni tona-kilometri, iako se očigledno u obzir ne mogu uzeti promjene u kvaliteti usluga prijevoza. Što je više pojedinosti dostupno o tona-kilometrima različitih vrsta prijevoza, to će rezultati biti bolji.

Ovu metodu treba pojedinačno primjenjivati barem na sljedeće vrste prijevoza (tereta) ako su one značajne u državama članicama:

—	željeznički prijevoz,

—	ostali kopneni prijevoz,

—	prijevoz cjevovodima,

—	pomorski i obalni prijevoz,

—	prijevoz unutarnjim vodenim putovima,

—	zračni prijevoz.

Ako se takvo raščlanjivanje ne može postići, onda su ovo metode C. Sve ostale metode (npr. korištenje pokazatelja kao što su prevezene tone) također su metode C.

U gornjim raščlanjivanjima ispravna deflacija u načelu iziskuje podatke o tekućim cijenama kao pondere i to za putnički i robni promet. Ako takav detalj nije dostupan u tekućim cijenama, za ponderiranje pokazatelja za svaku vrstu različitih prijevoza mogu se koristiti drugi ponderi. Ovi drugi ponderi trebaju se što je više moguće približiti tekućim vrijednostima.

63:     Prateće i pomoćne usluge u prijevozu; usluge putničkih agencija

Ova skupina obuhvaća brojne različite usluge, pa stoga nije moguće odrediti pojedinu metodu ili pokazatelja. Stoga je potrebno pozvati se na opću klasifikaciju metoda i pokazatelja.

ESA 95 daje specifične preporuke za putničke agencije (vidjeti točku 10.39.).

64:     Poštanske i telekomunikacijske usluge

Procjena poštanskih i telekomunikacijskih usluga u stalnim cijenama teška je zbog stalnog širenja ponude različitih vrsta usluga i zaračunatih tarifa. Zato će se kroz program istraživanja razviti specifične smjernice o praksama koje treba koristiti za ove proizvode.

KPD J: Usluge financijskog posredovanja

Za proizvode kao što su usluge financijskog posredovanja indirektno mjerene (UFPIM), marže od kupoprodaje vrijednosnica i deviza, te osiguranje, output u tekućim cijenama se određuje kao saldo među različitim transakcijama. Mora se odrediti usklađena definicija i mjera outputa u stalnim cijenama.

Još jedno pitanje koje iziskuje dodatno razmatranje je uzimanje u obzir promjene kvalitete u domeni financija i osiguranja, kao i usporedivost procjena za financijske usluge za koje se zaračunavaju eksplicitne cijene.

Specifične smjernice o praksama koje treba koristiti za ove proizvode razvit će se kao dio programa istraživanja.

KPD K: Usluge poslovanja nekretninama, usluge iznajmljivanja i poslovne usluge

Usluge stanovanja

Za procjenjivanje outputa usluga stanovanja u tekućim cijenama, sve će države članice do 1998. ili 1999. uvesti takozvanu metodu stratifikacije za mjerenje outputa u svrhe BNP-a (1).

Ovom se metodom output u tekućim cijenama procjenjuje na objektivni način, korištenjem podataka o količinama i kvalitetama stanova i cijenama plaćenim za njihovo korištenje. Stoga će po definiciji na raspolaganju biti informacije o outputu cijena koje su potrebne za deflaciju. Ove iste informacije o cijenama, kvaliteti i količini trebaju se koristiti za pripremu procjena u stalnim cijenama. Primjena gore prikazanog pristupa može se opisati kao metoda A. Ona omogućava da se u obzir uzmu promjene u kvaliteti u pruženim uslugama stanovanja.

Ostalo poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge

Za ove usluge može biti teško prikupiti podatke o proizvođačkim cijenama, na primjer zbog jednokratne prirode nekih proizvoda. Kao posljedica, umjesto toga se mogu koristiti alternativne mjere promjena cijena ili obujma, koje su često indirektne ili sekundarne.

Za svaku uslugu unutar ove skupine mora se procijeniti prikladnost ovih indirektnih mjera. U okviru programa istraživanja razvit će se specifične smjernice. Posebnu pažnju u programu istraživanja treba usmjeriti na deflaciju outputa programske opreme koja je također obuhvaćena u ovoj skupini proizvoda.

KPD M: Usluge obrazovanja

KPD N: Zdravstvene i socijalne usluge

U nekim se državama članicama glavni dijelovi pružanja zdravstvenih i obrazovnih usluga evidentiraju kao tržišna proizvodnja, dok se u drugima evidentiraju kao netržišna proizvodnja. Metode potrebne za mjerenje outputa u stalnim cijenama trebaju uzeti u obzir potrebu da se dobije usporediva statistika za ove dvije skupine država.

Statistike o cijenama koje se koriste za deflacioniranje tržišnog outputa trebaju odražavati ukupnu cijenu proizvoda, a ne samo doprinos potrošača u ukupnoj cijeni ili uobičajenu tarifu. Statistika o cijenama također mora uzeti u obzir promjene u kvaliteti u zdravstvenim i obrazovnim proizvodima.

Kao dio programa istraživanja razvit će se specifične smjernice o praksama koje je potrebno koristiti za ove proizvode, koristeći statistike o cijenama ili druge metode. Program će obuhvatiti i tržišni output ovih usluga i njihov netržišni output, kao što je dolje opisano.

KPD O: Ostale društvene, socijalne i osobne usluge

Za ove usluge nisu uvijek dostupni podaci o proizvođačkim cijenama, pa se umjesto njih često koriste alternativni pokazatelji. Kao i kod zdravstva i obrazovanja, može postojati i tržišni i netržišni output nekih djelatnosti u okviru ove skupine, a statističke metode to trebaju uzeti u obzir.

Kao dio programa istraživanja izradit će se specifične smjernice o praksama koje treba koristiti za ove proizvode.

KPD P: Privatna kućanstva sa zaposlenim osobama

Ovaj output, koji je output za vlastitu finalnu uporabu, po konvenciji se vrednuje kao naknada zaposlenicima, uključujući sav dohodak u naturi.

Uobičajene metode za izradu procjena u stalnim cijenama trebaju koristiti podatke o indeksima potrošačkih cijena ili plaćama za deflaciju, ili ekstrapolaciju obujma (broj zaposlenika se koristi kao ekstrapolator). U načelu je potrebno provjeriti deflatore koji se koriste (podaci o indeksima potrošačkih cijena ili plaćama) kako bi se osiguralo da na ispravan način uzimaju u obzir dohodak u naturi.

Ove metode ne uzimaju u obzir promjene u produktivnosti, ali to izostavljanje ima tek manje posljedice na BDP. Takve metode su metode B, osim ako ne uzimaju u obzir promjene u produktivnosti (u kojem su slučaju metode A).

Porezi i subvencije na proizvode i uvoz, te PDV

ESA 95, točke 10.47. do 10.52., detaljno navode načela koja treba koristiti za procjenu poreza i subvencija na proizvode i uvoz, te PDV u stalnim cijenama. Ta načela predstavljaju metodu A.

II.3.   Netržišni output

Kao što je već navedeno, statističke metode za mjerenje outputa u stalnim cijenama trebaju dati usporedive statistike, kako za tržišni tako i za netržišni output, a posebno za usluge poput obrazovanja i zdravstva.

Za netržišne se usluge output u stalnim cijenama može procijeniti koristeći ili pokazatelje obujma outputa ili metode inputa (na primjer, deflacija rada i ostalih inputa, ili ekstrapolacija obujma inputa rada bazne godine). Također mogu postojati neki podaci o cijenama koji se mogu koristiti.

Razlika između metoda A, B i C za netržišne usluge odredit će se u okviru programa istraživanja.

II.3.1.   KPD M: Obrazovanje

Netržišni output obrazovanja u stalnim cijenama može se procijeniti korištenjem bilo pokazatelja obujma outputa ili metodama inputa.

Specifične smjernice o metodama koje treba koristiti za procjenjivanje ouputa obrazovanja (bilo pomoću pokazatelja obujma outputa, metodama inputa ili podacima o cijenama za tržišni output) razvit će se kao dio programa istraživanja. Ovaj će program također ocijeniti uzimanje u obzir promjena u kvaliteti.

II.3.2.   KPD N (dio): Zdravstvo

Netržišni output zdravstvenih usluga u stalnim cijenama također se može procijeniti korištenjem bilo pokazatelja obujma outputa ili metodama inputa.

Specifične smjernice o metodama koje treba koristiti za procjenu outputa zdravstva (bilo pomoću pokazatelja obujma outputa, metoda inputa ili podataka o cijenama za tržišni output) razvit će se kao dio programa istraživanja. Ovaj će program također ocijeniti uzimanje u obzir promjena kvalitete, što je od posebne važnosti za output zdravstvenih usluga.

II.3.3.   Ostali netržišni output

Ostali netržišni output može poprimiti mnogo različitih oblika. Neke se usluge pružaju na individualnoj osnovi (npr. usluge socijalne sigurnosti), dok se druge pružaju na kolektivnoj osnovi (npr. usluge obrane). Neke druge opet mogu imati individualni i kolektivni element (npr. usluge policije, koje su u ESA-i 95 po konvenciji klasificirane kao kolektivne usluge).

Pokazatelji obujma outputa mogu se koristiti za procjenu outputa usluga koje se pružaju na individualnoj osnovi, a možda i nekih usluga koje se pružaju na kolektivnoj osnovi. Za sve se ove usluge mogu koristiti metode inputa. Usporedivi rezultati iziskivat će određeno usklađivanje načina na koji se ove dvije metode primjenjuju.

Specifične smjernice o metodama koje treba koristiti za ove proizvode (bilo da je riječ o pokazateljima obujma outputa ili metodama inputa) razvit će se kao dio programa istraživanja.

DIO III.

MJERENJE CIJENA I OBUJMA PREMA RASHODNOM PRISTUPU

U rashodnom je pristupu BDP u stalnim cijenama zbroj finalne potrošnje, bruto investicija i neto izvoza.

Glede prikladnosti pokazatelja koje treba koristiti bilo u deflacioniranju vrijednosti tekuće godine bilo u ekstrapolaciji vrijednosti bazne godine, mogu se koristiti sljedeći kriteriji:

—	potpuna pokrivenost skupine proizvoda pokazateljem. Na primjer, pokriva li pokazatelj sve proizvode unutar skupine ili samo jedan njihov dio,

—	osnova vrednovanja pokazatelja. Za finalnu potrošnju i bruto investicije to bi trebale biti kupovne cijene, a ne, na primjer, proizvođačke cijene,

—	pokazatelj treba uzeti u obzir promjene kvalitete evidentirajući ih u okviru procjena obujma, a ne procjena cijena,

—	konceptualna konzistentnost između pokazatelja i koncepta nacionalnih računa.

Ovi kriteriji vode do sljedećih općenitih zaključaka o postupcima procjene mjera cijena i obujma u različitim kategorijama rashodnog pristupa.

Finalna potrošnja kućanstava

Finalnu potrošnju kućanstava treba, kada je to prikladno, deflacionirati u najvećoj mogućoj mjeri koristeći informacije iz indeksa potrošačkih cijena.

Indeks potrošačkih cijena se smatra prikladnim ako zadovoljava sljedeće kriterije:

—	to je indeks koji obuhvaća točno taj proizvod/tu grupu proizvoda,

—	na ispravan način uzima u obzir promjene u kvaliteti proizvoda,

—	vrednuje se u kupovnim cijenama uključujući PDV,

—	koncepti na kojima se on temelji odgovaraju konceptima iz nacionalnih računa.

Ako indeks potrošačkih cijena nije dostupan za određeni proizvod, tada se moraju koristiti drugi, približniji pokazatelji. To mogu biti indeksi proizvođačkih cijena, indeksi izvoznih ili uvoznih cijena, ili možda, u određenim okolnostima, pokazatelji obujma. Takve su metode B metode.

Metode C obuhvaćaju korištenje indeksa koji uopće ne odgovaraju dotičnom proizvodu/proizvodima.

Finalna potrošnja države i finalna potrošnja NUSK-a

Za ove dvije skupine finalne potrošnje vrijede iste napomene kao i za procjenu netržišnog outputa u proizvodnom pristupu (odjeljak II.3.), budući da su vrijednosti robe i usluga koje proizvode država i NUSK glavne komponente ovih kategorija (ESA 95, točke 3.78. i 3.79.).

Državne kupovine robe i usluga koje proizvode tržišni proizvođači i koji se kućanstvima dostavljaju bez preoblikovanja kao socijalni transferi u naturi, koji također čine dio finalne potrošnje države (ESA 95, točka 3.79.) trebaju se deflacionirati prikladnim indeksima cijena koji odgovaraju ovim (tržišnim) robama i uslugama.

ESA 95, točka 3.85. opisuje razliku između individualnih i kolektivnih roba i usluga koje pružaju državne jedinice. Kada se napravi ta razlika tada se lako dobije koncept stvarne finalne potrošnje. Ovo prikazivanje računa ne uvodi nikakve posebne probleme u vezi s procjenama u stalnim cijenama.

Bruto investicije u fiksni kapital

Za bruto investicije u fiksni kapital metoda A predstavlja korištenje stvarnih indeksa cijena investicija. Takav indeks treba zadovoljavati sljedeće kriterije:

—	to je indeks koji obuhvaća upravo taj proizvod/tu grupu proizvoda,

—	na ispravan način uzima u obzir promjene u kvaliteti proizvoda,

—	vrednuje se u kupovnim cijenama uključujući neodbitni PDV,

—	koncepti na kojima se indeks temelji odgovaraju konceptima iz nacionalnih računa.

U praksi se često koriste indeksi proizvođačkih cijena, što je metoda B ako se ti indeksi ne revaloriziraju u kupovnim cijenama. Za indekse proizvođačkih cijena specifičnih proizvoda primjenjuju se iste primjedbe kao i one iz odjeljka II.2., uključujući i upućivanje na program istraživanja.

Promjene zaliha

Važno je da se zalihe deflacioniraju specifično i nezavisno, te da se ne računaju kao rezidualna stavka izračunavanja u stalnim cijenama.

ESA 95, točka 10.56. navodi da se promjene zaliha u stalnim cijenama mogu izračunati deflacioniranjem upisa u zalihe i povlačenja iz zaliha odvojeno s odgovarajućim indeksima cijena. Kada promjene obujma i cijena zaliha nisu prevelike, tada se kao alternativa nudi neposredno deflacioniranje promjena na zalihama prosječnim indeksom cijena za tu godinu.

Postoje četiri vrste zaliha (ESA 95, točka 3.119.):

—	materijali i sirovine: ovdje se može navesti isto načelo kao i za deflacioniranje intermedijarne potrošnje u odjeljku II.2.,

—	nedovršena proizvodnja: ovu je kategoriju potrebno ispitati u okviru programa istraživanja,

—	gotove robe: one se mogu deflacionirati korištenjem indeksa proizvođačkih cijena u osnovnim cijenama,

—	robe za daljnju preprodaju: vrednuje se po nabavnim cijenama, za što je indeks proizvođačkih cijena često dobar pokazatelj.

Problem vlasničkih dobitaka također je potrebno ispitati u okviru programa istraživanja.

Neto povećanje dragocjenosti

Ovu kategoriju treba ispitati u okviru programa istraživanja.

Izvoz i uvoz roba i usluga

Ovu kategoriju treba ispitati u okviru programa istraživanja.

---

(1)  Odluka Komisije 95/309/EZ, Euratom (SL L 186, 5.8.1995., str. 59.) i Odluka Komisije 97/619/EZ, Euratom (SL L 252, 16.9.1997., str. 33.).

---

PRILOG II.

PRIJELAZNA RAZDOBLJA

Prijelazna razdoblja za načelo br. 3

Država članica	Do godine
Irska	2004.
Portugal	—
Danska	2000. (za 1999. bazna će godina biti 1990.)
Finska	2005.
Nizozemska	—
Italija	2003.
Njemačka	2005.
Belgija	—
Ujedinjena Kraljevina	2003.
Francuska	—
Španjolska	2003.
Grčka	—
Švedska	—
Luksemburg	—
Austrija	2005.

---