(1)

U svojoj komunikaciji od 2. prosinca 2020. naslovljenoj „Digitalizacija pravosuđa u Europskoj uniji. Paket mogućih instrumenata” Komisija je utvrdila da je potrebno modernizirati zakonodavni okvir za prekogranične postupke Unije u građanskom, trgovačkom i kaznenom pravu, u skladu s načelom „digitalizacija kao standard” te pritom osigurati uvođenje svih potrebnih zaštitnih mjera kako bi se izbjegla socijalna isključenost i osigurati uzajamno povjerenje, interoperabilnost i sigurnost.

(2)

Kako bi se ostvarilo potpuno funkcionalno područje slobode, sigurnosti i pravde, važno je da sve države članice rade na smanjivanju postojećih neujednačenosti u području digitalizacije sustavâ te da iskoriste mogućnosti dostupne u okviru relevantnih Unijinih mehanizama financiranja.

(3)

Radi poboljšanja pravosudne suradnje i pristupa pravosuđu, pravne akte Unije kojima se predviđa komunikacija među nadležnim tijelima, među ostalim tijelima i agencijama Unije, te između nadležnih tijela i fizičkih i pravnih osoba u građanskim i trgovačkim stvarima trebalo bi dopuniti utvrđivanjem uvjeta za provedbu takve komunikacije digitalnim sredstvima.

(4)

Ovom se Uredbom nastoje poboljšati učinkovitost i djelotvornost sudskih postupaka te olakšati pristup pravosuđu digitalizacijom postojećih komunikacijskih kanala, što bi trebalo dovesti do smanjenja troškova i uštede vremena, smanjenja administrativnog opterećenja i poboljšane otpornosti u slučajevima više sile za sva tijela uključena u prekograničnu pravosudnu suradnju. Upotreba digitalnih kanala za komunikaciju među nadležnim tijelima trebala bi dovesti do smanjenja kašnjenja u obradi predmeta, i kratkoročno i dugoročno. To bi trebalo donijeti koristi pojedincima, pravnim subjektima i nadležnim tijelima država članica te ojačati povjerenje u pravosudne sustave. Digitalizacija komunikacijskih kanala također bi donijela koristi u području prekograničnih kaznenih postupaka i u kontekstu Unijine borbe protiv kriminala. U tom smislu, visoka razina sigurnosti koju mogu pružiti digitalni komunikacijski kanali predstavlja korak naprijed i u pogledu zaštite prava dotičnih osoba, kao što su pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na zaštitu osobnih podataka.

(5)

Temeljna prava i slobode svih osoba na koje utječe elektronička razmjena podataka na temelju ove Uredbe, posebno pravo na učinkovit pristup pravosuđu, pravo na pošteno suđenje, načelo nediskriminacije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, trebalo bi u potpunosti poštovati u skladu s pravom Unije.

(6)

Pri ispunjavanju svojih obveza na temelju ove Uredbe svi subjekti trebali bi poštovati načelo neovisnosti pravosuđa, uzimajući u obzir načelo diobe vlasti i ostala načela vladavine prava.

(7)

Učinkovit pristup pravosuđu temeljni je cilj područja slobode, sigurnosti i pravde. Digitalna transformacija ključan je korak prema poboljšanju pristupa pravosuđu te učinkovitosti, kvalitete i transparentnosti pravosudnih sustava.

(8)

Važno je razviti odgovarajuće kanale i alate kako bi se osiguralo da pravosudni sustavi mogu digitalno surađivati na učinkovit način. Stoga je ključno na razini Unije uspostaviti jedinstven instrument informacijske tehnologije koji među nadležnim tijelima omogućuje brzu, izravnu, interoperabilnu, pouzdanu, pristupačnu, sigurnu i učinkovitu prekograničnu elektroničku razmjenu podataka povezanih s predmetima. Komisija i države članice trebale bi osigurati da pravni stručnjaci budu uključeni u digitalnu transformaciju pravosudnih sustava.

(9)

Razvijeni su alati za digitalnu razmjenu podataka povezanih s predmetima, koji omogućuju da se izbjegne zamjena ili skupa preinaka postojećih informacijskih sustava koji su već uspostavljeni u državama članicama. Sustav za komunikaciju u okviru e-pravosuđa putem internetske razmjene podataka (e-CODEX), za koji je pravni okvir uspostavljen Uredbom (EU) 2022/850 Europskog parlamenta i Vijeća (3), glavni je alat te vrste koji je dosad razvijen kako bi se među nadležnim tijelima osigurala brza, izravna, interoperabilna, održiva, pouzdana i sigurna prekogranična elektronička razmjena podataka povezanih s predmetima.

(10)

Digitalizacijom postupaka trebao bi se osigurati pristup pravosuđu za sve, uključujući osobe s invaliditetom. Decentralizirani informacijski sustav i europska elektronička pristupna točka uspostavljena ovom Uredbom trebali bi biti u skladu sa zahtjevima za pristupačnost interneta utvrđenima u Direktivi (EU) 2016/2102 Europskog parlamenta i Vijeća (4). Istodobno bi metode elektroničkog plaćanja iz ove Uredbe trebale biti u skladu sa zahtjevima za pristupačnost utvrđenima u Direktivi (EU) 2019/882 Europskog parlamenta i Vijeća (5).

(11)

Uspostavljanjem digitalnih kanala za prekograničnu komunikaciju izravno bi se doprinijelo poboljšanju pristupa pravosuđu tako što bi se fizičkim i pravnim osobama omogućilo da traže zaštitu svojih prava i prijavljuju tražbine, pokreću postupke i u digitalnom obliku razmjenjuju podatke povezane s predmetima s pravosudnim ili drugim nadležnim tijelima u postupcima koji su obuhvaćeni područjem primjene prava Unije u građanskim i trgovačkim stvarima.

(12)

Kako bi se osiguralo da alati elektroničke komunikacije imaju pozitivan učinak na pristup pravosuđu, države članice trebale bi dodijeliti dostatna sredstva za poboljšanje digitalnih vještina i pismenosti građana te bi posebnu pozornost trebale posvetiti tome da se osigura da nedostatak digitalnih vještina ne postane prepreka za upotrebu decentraliziranog informacijskog sustava. Države članice trebale bi osigurati da se osposobljavanje nudi svim uključenim pravosudnim stručnjacima, uključujući tužitelje, suce i administrativno osoblje, te nadležnim tijelima, kako bi se osigurala djelotvorna upotreba decentraliziranog informacijskog sustava. Cilj takvog osposobljavanja trebao bi biti poboljšanje funkcioniranja pravosudnih sustava u Uniji, kao i poštovanje temeljnih prava i vrijednosti, osobito tako da se pravosudnim stručnjacima omogući da učinkovito odgovore na sve izazove koji bi se mogli javiti tijekom postupaka ili saslušanja održanih putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu zbog njihove virtualne prirode. Komisija bi trebala poticati i podupirati države članice u tome da se prijave za bespovratna sredstva za osposobljavanje u okviru odgovarajućih financijskih programa Unije.

(13)

Ova Uredba trebala bi obuhvatiti i digitalizaciju komunikacije u predmetima s prekograničnim implikacijama koji su obuhvaćeni područjem primjene određenih pravnih akata Unije u građanskim, trgovačkim i kaznenim stvarima. Te bi akte trebalo navesti u prilozima ovoj Uredbi. Ova bi Uredba trebala obuhvaćati i komunikaciju između nadležnih tijela te tijela i agencija Unije, kao što su Ured europskog javnog tužitelja ili Eurojust, u predmetima u kojima su oni nadležni na temelju pravnih akata navedenih u Prilogu II. Ako su upravitelji u slučaju nesolventnosti na temelju nacionalnog prava nadležni za primanje tražbina koje je prijavio strani vjerovnik u postupku u slučaju nesolventnosti na temelju Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća (6), trebalo bi ih smatrati nadležnim tijelima u smislu ove Uredbe.

(14)

Ova Uredba ne bi trebala utjecati na pravila kojima se uređuju prekogranični sudski postupci, a koja su utvrđena pravnim aktima navedenima u prilozima I. i II., osim pravila koja se odnose na komunikaciju digitalnim sredstvima uvedenim ovom Uredbom. Ovom Uredbom ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno pravo o određivanju bilo kojeg tijela ili osobe zaduženih za bilo koji aspekt provjere i podnošenja zahtjeva, dokumenata i informacija. Zahtjevi na temelju primjenjivog nacionalnog prava u pogledu autentičnosti, točnosti, pouzdanosti, vjerodostojnosti i odgovarajućeg pravnog oblika dokumenata ili informacija trebali bi ostati nepromijenjeni, osim pravila koja se odnose na komunikaciju digitalnim sredstvima, a uvedena su ovom Uredbom.

(15)

Pitanje može li se smatrati da predmet ima prekogranične implikacije trebalo bi utvrditi na temelju pravnih akata navedenih u prilozima I. i II. Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati ako je u pravnim aktima navedenima u prilozima I. i II. izričito navedeno da bi postupak komunikacije među nadležnim tijelima trebao biti uređen nacionalnim pravom.

(16)

Obveze na temelju ove Uredbe ne bi se trebale primjenjivati na usmenu komunikaciju, primjerice telefonom ili uživo.

(17)

Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na dostavu pismena u skladu s Uredbom (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća (7)ni na izvođenje dokaza u skladu s Uredbom (EU) 2020/1783 Europskog parlamenta i Vijeća (8). Tim uredbama već su predviđena posebna pravila o digitalizaciji pravosudne suradnje. Međutim, kako bi se poboljšala izravna elektronička dostava pismena koja se treba provesti osobi koja ima poznatu adresu za dostavu u drugoj državi članici, ovom Uredbom trebale bi se uvesti određene izmjene u Uredbu (EU) 2020/1784.

(18)

Kad Komisija surađuje s vanjskim akterima u fazama projektiranja i uspostave europske elektroničke pristupne točke, ti bi akteri trebali imati iskustvo u sigurnom, jednostavnom i pristupačnom razvoju IT-a.

(19)

Da bi se među državama članicama osigurala sigurna, učinkovita, brza, interoperabilna, povjerljiva i pouzdana komunikacija za potrebe prekograničnih sudskih postupaka u građanskim, trgovačkim i kaznenim stvarima, trebalo bi upotrebljavati primjerenu komunikacijsku tehnologiju, pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti u pogledu sigurnosti, cjelovitosti i pouzdanosti primljenog dokumenta i identifikacije sudionika u komunikaciji. Stoga bi trebalo uspostaviti siguran, učinkovit i pouzdan decentralizirani informacijski sustav za razmjenu podataka u prekograničnim sudskim postupcima. Cilj decentralizacije informacijskih sustava trebao bi biti omogućivanje sigurne razmjene podataka među nadležnim tijelima, pri čemu nijedna od institucija Unije nije uključena u sadržaj te razmjene. Decentralizirani informacijski sustav trebao bi omogućiti i sigurnu razmjenu podataka između države članice te tijela i agencija Unije, kao što je Eurojust, u predmetima koji su obuhvaćeni područjem primjene pravnih akata navedenih u Prilogu II.

(20)

Decentralizirani informacijski sustav trebao bi se sastojati od pozadinskih sustava u državama članicama te relevantnim tijelima i agencijama Unije te interoperabilnih pristupnih točaka putem kojih su ti sustavi povezani upotrebom sigurnih interkonekcija. Pristupne točke decentraliziranog informacijskog sustava trebale bi se temeljiti na sustavu e-CODEX.

(21)

Za potrebe ove Uredbe države članice trebale bi moći upotrebljavati softver koji je razvila Komisija (referentni implementacijski softver)umjesto nacionalnog informacijskog sustava. Taj referentni implementacijski softver trebao bi se temeljiti na modularnoj konfiguraciji, što znači da se softver pakira i isporučuje odvojeno od komponenata sustava e-CODEX potrebnih za njegovo povezivanje s decentraliziranim informacijskim sustavom. Takva bi konfiguracija državama članicama trebala omogućiti da ponovno upotrijebe ili poboljšaju postojeću nacionalnu infrastrukturu za pravosudnu komunikaciju u svrhu prekogranične upotrebe. U vezi s pitanjima koja se odnose na obveze održavanja, države članice mogle bi upotrebljavati i softver koji je razvila Haška konferencija o međunarodnom privatnom pravu (iSupport).

(22)

Komisija bi trebala biti odgovorna za izradu, razvoj i održavanje referentnog implementacijskog softvera, u skladu s načelima tehničke i integrirane zaštite podataka, te sa zahtjevima u pogledu pristupačnosti. Komisija bi trebala osmisliti, razviti i održavati referentni implementacijski softver u skladu sa zahtjevima i načelima u pogledu zaštite podataka utvrđenima u uredbama (EU) 2018/1725 (9) i (EU) 2016/679 (10) Europskog parlamenta i Vijeća te Direktivi (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća (11), a osobito s načelima tehničke i integrirane zaštite podataka te uz visoku razinu kibernetičke sigurnosti. Konkretno, svaka fizička ili pravna osoba koja sudjeluje u osmišljavanju, razvoju ili održavanju nacionalnih informacijskih sustava ili referentnog implementacijskog softvera trebala bi biti dužna poštovati te zahtjeve i načela. Referentni implementacijski softver također bi trebao sadržavati odgovarajuće tehničke mjere i omogućiti organizacijske mjere, uključujući nadzor nužan za osiguravanje razine sigurnosti i interoperabilnosti primjerene za razmjenu informacija u kontekstu prekograničnih sudskih postupaka. Kako bi se osigurala interoperabilnost s nacionalnim informacijskim sustavima, referentni implementacijski softver trebao bi moći primijeniti digitalne postupovne standarde, kako su definirani u Uredbi (EU) 2022/850, za odgovarajuće pravne akte navedene u prilozima I. i II. ovoj Uredbi.

(23)

Da bi se podnositeljima zahtjeva pružila brza, sigurna i učinkovita pomoć, komunikacija među nadležnim tijelima kao što su sudovi i središnja tijela osnovana na temelju uredaba Vijeća (EZ) br. 4/2009 (12) i (EU) 2019/1111 (13) u pravilu bi se trebala odvijati putem decentraliziranog informacijskog sustava.

(24)

Slanje putem decentraliziranog informacijskog sustava moglo bi biti onemogućeno zbog poremećaja u sustavu. Relevantna tijela Unije i države članice trebali bi što prije ukloniti svaki poremećaj u sustavu. Slanje bi u praksi moglo biti onemogućeno i zbog fizičke ili tehničke prirode onoga što treba prenijeti, primjerice ako je potrebno prenošenje fizičkih dokaza ili slanje izvornog dokumenta u papirnatom obliku radi procjene njegove vjerodostojnosti, ili zbog više sile. Situacije više sile u pravilu su rezultat nepredvidivih i neizbježnih događaja uzrokovanih razlogom koji nema veze s nadležnim tijelom. Ako se ne upotrebljava decentralizirani informacijski sustav, komunikacija bi se trebala provoditi najprikladnijim alternativnim sredstvom. Takvo bi alternativno sredstvo trebalo podrazumijevati, među ostalim, da se prenošenje obavlja što brže i na siguran način drugim sigurnim elektroničkim sredstvima, poštom ili osobno prenošenje ako je takvo prenošenje moguće.

(25)

Decentralizirani informacijski sustav trebao bi se automatski upotrebljavati u komunikaciji među nadležnim tijelima. Međutim, radi osiguravanja fleksibilnosti pravosudne suradnje u određenim bi situacijama mogla biti prikladnija druga sredstva komunikacije. To bi moglo biti primjerenije ako je nadležnim tijelima potrebna izravna osobna komunikacija, a osobito za izravnu komunikaciju među sudovima na temelju uredaba (EU) 2015/848 i (EU) 2019/1111kao i za izravnu komunikaciju među nadležnim tijelima na temelju okvirnih odluka Vijeća 2005/214/PUP (14), 2006/783/PUP (15), 2008/909/PUP (16), 2008/947/PUP (17) i 2009/829/PUP (18), Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća (19) ili Uredbe (EU) 2018/1805 Europskog parlamenta i Vijeća (20) ako se komunikacija među nadležnim tijela može odvijati bilo kojim sredstvima ili bilo kojim prikladnim sredstvima, kako je predviđeno tim aktima. U tim bi slučajevima nadležna tijela mogla upotrebljavati manje formalna sredstva komunikacije kao što je e-pošta.

Druga sredstva komunikacije mogla bi biti primjerena i ako komunikacija uključuje postupanje s osjetljivim podacima ili ako se pretvaranjem opsežne dokumentacije u elektronički oblik nameće nerazmjerno administrativno opterećenje nadležnom tijelu koje šalje dokumentaciju. S obzirom na to da se nadležna tijela bave osjetljivim podacima, pri odabiru prikladnih sredstava komunikacije uvijek bi trebalo zajamčiti sigurnost i pouzdanost razmjene informacija. Decentralizirani informacijski sustav uvijek bi trebalo smatrati najprikladnijim sredstvom za razmjenu obrazaca utvrđenih na temelju pravnih akata navedenih u prilozima I. i II. ovoj Uredbi. Međutim, obrasci bi se mogli razmjenjivati drugim sredstvima u predmetima u kojima se nadležna tijela različitih država članica nalaze na istoj lokaciji u državi članici kako bi pomogla u provedbi postupaka pravosudne suradnje na temelju pravnih akata navedenih u Prilogu II. ovoj Uredbi, ako je to nužno zbog hitnosti predmeta, primjerice u situacijama na temelju Direktive 2014/41/EU u kojima tijelo izdavatelj pomaže u izvršenju Europskog istražnog naloga u državi izvršiteljici ili ako nadležna tijela različitih država članica na sastanku uživo koordiniraju postupke pravosudne suradnje na temelju pravnih akata navedenih u Prilogu II. ovoj Uredbi.

(26)

Kad je riječ o komponentama decentraliziranog informacijskog sustava, za koje je odgovorna Unija, u skladu sa sigurnosnim zahtjevima utvrđenima Uredbom (EU) 2022/850 subjekt koji upravlja komponentama sustava trebao bi imati dovoljno resursa kako bi se osiguralo njihovo pravilno funkcioniranje.

(27)

Kako bi se fizičkim i pravnim osobama olakšao pristup nadležnim tijelima u građanskim i trgovačkim stvarima, ovom Uredbom trebalo bi uspostaviti pristupnu točku na razini Unije, odnosno „europsku elektroničku pristupnu točku”, kao dio decentraliziranog informacijskog sustava, koja bi trebala sadržavati informacije za fizičke i pravne osobe o njihovu pravu na pravnu pomoć i putem koje bi one trebale moći prijavljivati tražbine odnosno podnositi tužbe, podnositi zahtjeve, slati, tražiti i primati informacije relevantne za postupak, među ostalim digitalizirane spise predmeta ili njihove dijelove, te komunicirati s nadležnim tijelima, ili ovlastiti svojeg zastupnika da to čini u njihovo ime, u slučajevima obuhvaćenima ovom Uredbom, ili bi im se trebala dostavljati sudska ili izvansudska pismena. Europska elektronička pristupna točka trebala bi biti smještena na europskom portalu e-pravosuđe koji služi kao jedinstveno sučelje za pravosudne informacije i usluge u Uniji.

(28)

Primjenjuje se pravo na pravnu pomoć kako je predviđeno pravom Unije i nacionalnim pravom, osobito pravo na pravnu pomoć kako je utvrđeno Uredbom (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (21), uredbama Vijeća (EZ) br. 4/2009 i (EU) 2019/1111 i Direktivom Vijeća 2003/8/EZ (22). Fizičke i pravne osobe trebale bi moći pristupiti relevantnim informacijama na portalu e-pravosuđe putem poveznica na europskoj elektroničkoj pristupnoj točki.

(29)

U kontekstu komunikacije fizičkih i pravnih osoba s nadležnim tijelima u građanskim i trgovačkim stvarima u prekograničnim predmetima, elektronička komunikacija trebala bi se upotrebljavati kao alternativa postojećim sredstvima komunikacije, uključujući nacionalna sredstva, a da se pritom ne utječe na način na koji fizičke ili pravne osobe komuniciraju sa svojim nacionalnim tijelima, u skladu s nacionalnim pravom. U slučaju komunikacije pravnih osoba s nadležnim tijelima trebalo bi poticati automatsku upotrebu elektroničkih sredstava. Međutim, kako pristup pravosuđu putem digitalnih sredstava ne bi doprinio daljnjem produbljenju digitalnog jaza, dotičnim osobama trebala bi se prepustiti odluka o tome hoće li kao sredstvo komunikacije upotrijebiti elektroničku komunikaciju predviđenu ovom Uredbom ili druga sredstva komunikacije. To je posebno važno kako bi se uzele u obzir posebne okolnosti osoba koje možda nemaju potrebna tehnička sredstva ili digitalne vještine za pristup digitalnim uslugama i osoba s invaliditetom, s obzirom na to da su se države članice i Unija obvezale na poduzimanje odgovarajućih mjera u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.

(30)

Kako bi se poboljšali prekogranična elektronička komunikacija i slanje dokumenata putem decentraliziranog informacijskog sustava, među ostalim putem europske elektroničke pristupne točke, dokumentima koji se šalju putem decentraliziranog informacijskog sustava ne bi trebalo uskratiti pravni učinak niti bi se za njih trebalo smatrati da su nedopuštena u postupku samo zato što su u elektroničkom obliku. Međutim, tim načelom ne bi se trebala dovoditi u pitanje procjena pravnih učinaka ili dopuštenost takvih dokumenata koji bi mogli biti dokaz u skladu s nacionalnim pravom.

(31)

Da bi se olakšala usmena saslušanja u postupcima u građanskim, trgovačkim i kaznenim stvarima s prekograničnim implikacijama, ovom Uredbom trebala bi se predvidjeti mogućnost upotrebe videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu.

(32)

Videokonferencija ili druga tehnologija za komunikaciju na daljinu trebala bi nadležnom tijelu omogućiti provjeru identiteta osoba koje treba saslušati te omogućiti vizualnu, audio i usmenu komunikaciju tijekom saslušanja. Puki telefonski poziv ne bi trebalo smatrati prikladnom tehnologijom za komunikaciju na daljinu za usmeno saslušanje. Upotrijebljena tehnologija trebala bi biti u skladu s primjenjivim standardima za zaštitu osobnih podataka, povjerljivosti komunikacija i sigurnosti podataka, bez obzira na vrstu saslušanja za koju se upotrebljava.

(33)

Provođenje saslušanja putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu ne bi trebalo odbiti samo zato što ne postoje nacionalna pravila kojima se uređuje upotreba tehnologije za komunikaciju na daljinu. U takvom bi se slučaju trebala mutatis mutandis primjenjivati najprimjerenija pravila u okviru nacionalnog prava, kao što su pravila o izvođenju dokaza.

(34)

Ova Uredba ne bi trebala utjecati na pravo na tumačenje, a videokonferencije ili druga tehnologija za komunikaciju na daljinu koja se upotrebljava u postupcima u građanskim, trgovačkim ili kaznenim stvarima trebala bi omogućiti upotrebu tumačenja.

(35)

Kako bi se olakšale usmena saslušanja u postupcima u građanskim i trgovačkim stvarima s prekograničnim implikacijama, ovom bi se Uredbom trebala predvidjeti mogućnost upotrebe videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu za sudjelovanje stranaka ili njihovih zastupnika u takvim saslušanjima, pod uvjetom da je relevantna tehnologija dostupna, da postoji mogućnost stranaka da dostave mišljenje o upotrebi takve tehnologije i da je upotreba takve tehnologije prikladna u odnosu na posebne okolnosti predmeta. Ova Uredba ne bi trebala spriječiti ni osobe koje pomažu stranci ni javne tužitelje u građanskim i trgovačkim stvarima da prisustvuju saslušanju putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu, u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom.

(36)

Postupak za pokretanje i provođenje saslušanja u građanskim i trgovačkim stvarima putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu trebao bi biti uređen pravom države članice u kojoj se postupak odvija. Ako je snimanje saslušanja predviđeno nacionalnim pravom države članice koja provodi saslušanje u građanskim ili trgovačkim stvarima, stranke bi trebalo obavijestiti o tim odredbama i, ako je to predviđeno, o njihovoj mogućnosti da se protive snimanju.

(37)

Pri odlučivanju o dopuštanju sudjelovanja stranaka i njihovih zastupnika u saslušanju u građanskim i trgovačkim stvarima putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu, nadležno tijelo trebalo bi odabrati prikladnu metodu za ispitivanje mišljenja stranaka u skladu s nacionalnim postupovnim pravom.

(38)

Ako je nadležno tijelo u postupku u građanskim ili trgovačkim stvarima odlučilo dopustiti sudjelovanje barem jednoj stranci ili drugim osobama u saslušanju putem videokonferencije, to bi nadležno tijelo trebalo osigurati da te osobe imaju pristup tom saslušanju putem videokonferencije. Osobito, nadležno tijelo trebalo bi tim osobama poslati poveznicu kako bi mogle sudjelovati u toj videokonferenciji i pružiti tehničku pomoć. Na primjer, nadležno tijelo trebalo bi dati upute o softveru koji će se upotrebljavati i prema potrebi organizirati tehničko testiranje prije saslušanja. Nadležno tijelo trebalo bi uzeti u obzir posebne potrebe osoba s invaliditetom.

(39)

Ako dijete na temelju nacionalnog prava sudjeluje u postupku u građanskim ili trgovačkim stvarima, osobito kao stranka, ono bi trebalo moći sudjelovati na saslušanju putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu predviđene ovom Uredbom, pri čemu treba uzeti u obzir njegova postupovna prava. S druge strane, ako dijete sudjeluje u postupku u svrhu izvođenja dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima, na primjer ako dijete treba biti saslušano kao svjedok, ono bi se moglo saslušati i putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u skladu s Uredbom (EU) 2020/1783.

(40)

Ako nadležno tijelo zatraži sudjelovanje neke osobe u svrhu izvođenja dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima, sudjelovanje te osobe na saslušanju putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu trebalo bi biti uređeno Uredbom (EU) 2020/1783.

(41)

Ova Uredba ne bi se trebala primjenjivati na upotrebu videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u građanskim i trgovačkim stvarima u kojima je takva upotreba već predviđena pravnim aktima navedenima u Prilogu I. ili u stvarima koje nemaju prekogranične implikacije. Osim toga, ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na upotrebu videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u postupcima javnobilježničke ovjere.

(42)

U kaznenim stvarima, postupak za pokretanje i provođenje saslušanja putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu trebao bi biti uređen pravom države članice koja provodi saslušanje. Državu članicu koja provodi saslušanje putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu trebalo bi tumačiti kao državu članicu koja je podnijela zahtjev za upotrebu videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu.

(43)

Pravila utvrđena ovom Uredbom o upotrebi videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu za saslušanje u postupcima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima ne bi se trebala primjenjivati na saslušanje putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u svrhu izvođenja dokaza ili održavanja suđenja koje bi moglo završiti donošenjem odluke o krivnji ili nedužnosti osumnjičenika ili okrivljenika. Ovom Uredbom ne bi se trebali dovoditi u pitanje Direktiva 2014/41/EU, Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije i Okvirna odluka Vijeća 2002/465/PUP (23).

(44)

Kako bi se zaštitilo pravo na pošteno suđenje i pravo na obranu, osumnjičenik, okrivljenik ili osuđenik, ili osoba na koju se nalog odnosi, kako je definirana u Uredbi (EU) 2018/1805, koja nije osumnjičenik, okrivljenik ili osuđenik, trebali bi dati svoju suglasnost za upotrebu videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu za saslušanje u postupcima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Nadležno tijelo trebalo bi moći odstupiti od zahtjeva za traženje suglasnosti osumnjičenika, okrivljenika, osuđenika ili osobe na koju se nalog odnosi samo u iznimnim okolnostima u kojima je takvo odstupanje propisno opravdano zbog ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti i javnom zdravlju, za koje se pokazalo da su stvarne i trenutačne ili predvidljive. Primjena izuzeća u pogledu traženja suglasnosti za videokonferencije trebala bi biti ograničena na ono što je potrebno te bi trebala u potpunosti poštovati Povelju Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”). Ako nije zatražena suglasnost, osumnjičenik, okrivljenik, osuđenik ili osoba na koju se nalog odnosi trebali bi imati mogućnost zatražiti preispitivanje u skladu s nacionalnim pravom i uz puno poštovanje Povelje.

(45)

Ako su prava osumnjičenika, okrivljenika ili osuđenika prekršena u kontekstu saslušanja koje se provodi putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu, trebalo bi osigurati pristup djelotvornom pravnom lijeku u skladu s člankom 47. Povelje. Pristup djelotvornom pravnom lijeku trebao bi biti zajamčen i osobama na koje se nalog odnosi, a koje nisu osumnjičenik, okrivljenik ili osuđenik, u kontekstu saslušanja putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u postupcima na temelju Uredbe (EU) 2018/1805.

(46)

Nadležna tijela odgovorna za saslušanje putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu u kaznenim stvarima trebala bi osigurati da je komunikacija između osumnjičenika, okrivljenika, osuđenika ili osobe na koju se nalog odnosi u postupku na temelju Uredbe (EU) 2018/1805 i njihova odvjetnika, neposredno prije i tijekom saslušanja, povjerljiva u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom.

(47)

Ako se saslušanje putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu organizira u kaznenim stvarima, nadležno tijelo koje je primilo zahtjev da organizira takvo saslušanje („nadležno tijelo koje je primilo zahtjev”) trebalo bi osigurati da osumnjičenik, okrivljenik, osuđenik ili osoba na koju se nalog odnosi kako je definirana u Uredbi (EU) 2018/1805, uključujući osobe s invaliditetom, imaju pristup potrebnoj infrastrukturi za upotrebu videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu. To bi trebalo uključivati odgovornost za osiguravanje pristupa, primjerice prostorima u kojima će se održati saslušanje i dostupnoj tehničkoj opremi. Ako u prostorima nadležnog tijela koje je primilo zahtjev nije dostupna tehnička oprema, to bi tijelo trebalo moći poduzeti praktične mjere radi organiziranja saslušanja u prostorima drugog tijela kako bi se ona provela putem videokonferencije ili druge tehnologije za komunikaciju na daljinu, ako je to moguće, u skladu s nacionalnim postupcima.

(48)

Uredbom (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (24) uspostavlja se zajednički regulatorni okvir Unije za priznavanje sredstava elektroničke identifikacije i elektroničkih usluga povjerenja („usluge povjerenja e-IDAS”), osobito elektroničkih potpisa, elektroničkih pečata, vremenskih žigova, usluga elektroničke dostave i autentikacije mrežnih stranica koji u prekograničnom smislu imaju jednak pravni status kao i njihovi fizički ekvivalenti. Stoga bi ova Uredba trebala predvidjeti upotrebu usluge povjerenja e-IDAS za potrebe digitalne komunikacije.

(49)

Ako je za dokument koji se prenosi u okviru elektroničke komunikacije na temelju ove Uredbe potreban pečat ili potpis, nadležna tijela trebala bi upotrebljavati kvalificirani elektronički pečat ili potpis kako su definirani u Uredbi (EU) br. 910/2014, a fizičke ili pravne osobe trebale bi upotrebljavati kvalificirani elektronički potpis ili elektroničku identifikaciju. Međutim, ova Uredba ne bi trebala utjecati na formalne zahtjeve koji se primjenjuju na dokumente koji se prilažu zahtjevu, koji bi mogli biti digitalni izvornici ili ovjerene preslike. Ovom se Uredbom ne bi trebalo dovoditi u pitanje ni nacionalno pravo u pogledu konverzije dokumenata ni zahtjevi u pogledu autentičnosti, točnosti, pouzdanosti, vjerodostojnosti i prikladnog pravnog oblika dokumenta ili informacija, osim u vezi s uvjetima koji se odnose na komunikaciju digitalnim sredstvima, a uvedeni su ovom Uredbom.

(50)

Kako bi se olakšalo plaćanje naknada u predmetima s prekograničnim implikacijama koji su obuhvaćeni područjem primjene pravnih akata Unije u građanskim i trgovačkim stvarima navedenima u Prilogu I. tehnička sredstva elektroničkog plaćanja naknada trebala bi biti u skladu s primjenjivim pravilima o pristupačnosti. Upotreba metoda plaćanja koji su široko dostupni u cijeloj Uniji, kao što su kreditne kartice, debitne kartice, e-novčanik i bankovni transferi, trebala bi biti moguća u internetskom okruženju i dostupna putem europske elektroničke pristupne točke.

(51)

Kako bi se u potpunosti postigli ciljevi ove Uredbe, a postojeći pravni akti Unije u građanskim, trgovačkim i kaznenim stvarima uskladili s ovom Uredbom, njome se uvode izmjene u sljedeće pravne akte: uredbe (EZ) br. 805/2004 (25), (EZ) br. 1896/2006 (26), (EZ) br. 861/2007 (27), (EU) br. 606/2013 (28), (EU) br. 655/2014 (29), (EU) 2015/848 i (EU) 2018/1805 Europskog parlamenta i Vijeća. Tim se izmjenama želi osigurati da se komunikacija odvija u skladu s pravilima i načelima utvrđenima u ovoj Uredbi. Izmjene direktiva i okvirnih odluka u građanskim, trgovačkim i kaznenim stvarima uvode se Direktivom (EU) 2023/2843 Europskog parlamenta i Vijeća (30).

(52)

U skladu sa stavcima 22. i 23. Međuinstitucijskog sporazuma od 13. travnja 2016. o boljoj izradi zakonodavstva (31) Komisija bi trebala evaluirati ovu Uredbu na temelju informacija prikupljenih posebnim mehanizmima praćenja, među ostalim kvantitativnim i kvalitativnim procjenama svakog pravnog akta navedenog u prilozima I. i II. ovoj Uredbi, kako bi procijenila stvarne učinke ove Uredbe u praksi, a posebno kako bi ispitala učinak na učinkovitost i djelotvornost digitalizacije prekogranične pravosudne suradnje te potrebu za daljnjim djelovanjem.

(53)

Referentni implementacijski softver koji Komisija razvije kao pozadinski sustav trebao bi programski prikupljati podatke potrebne za praćenje te bi takve podatke trebalo slati Komisiji. Ako se države članice odluče za upotrebu nacionalnog informacijskog sustava umjesto referentnog implementacijskog softvera koji razvije Komisija, takav sustav mogao bi biti opremljen za programsko prikupljanje tih podataka i u tom slučaju te bi podatke trebalo slati Komisiji. Poveznik sustava e-CODEX mogao bi biti opremljen i funkcijom koja omogućuje dohvat relevantnih statističkih podataka.

(54)

U predmetima u kojima se podaci o broju saslušanja tijekom kojih se upotrebljavala videokonferencija ne mogu automatski prikupljati i kako bi se ograničilo dodatno administrativno opterećenje povezano s prikupljanjem podataka, svaka država članica trebala bi odrediti najmanje jedan sud ili nadležno tijelo za potrebe utvrđivanja uzorka za praćenje. Određeni sud ili nadležno tijelo trebalo bi zadužiti da prikuplja i Komisiji šalje takve podatke o vlastitim saslušanjima na temelju kojih bi trebalo procijeniti koja je količina podataka potrebna za evaluaciju ove Uredbe u određenoj državi članici. Određeni sud ili nadležno tijelo trebali bi biti nadležni za provođenje saslušanja putem videokonferencije u skladu s ovom Uredbom. U područjima u kojima se u smislu ove Uredbe nadležnim tijelima smatraju tijela koja nisu sudovi ili tužitelji, primjerice javni bilježnici, utvrđeni uzorak za praćenje trebao bi biti reprezentativan i za njihovu provedbu ove Uredbe.

(55)

Primjenom ove Uredbe ne dovode se u pitanje dioba vlasti i neovisnost pravosuđa u državama kao ni postupovna prava sadržana u Povelji i pravu Unije, kao što su direktive o postupovnim pravima, odnosno direktive 2010/64/EU (32), 2012/13/EU (33), 2013/48/EU (34), (EU) 2016/343 (35), (EU) 2016/800 (36) i (EU) 2016/1919 (37) Europskog parlamenta i Vijeća, osobito pravo na tumačenje, pravo na pristup odvjetniku, pravo na pristup spisu predmeta, pravo na pravnu pomoć i pravo sudjelovanja na saslušanju.

(56)

Uredbe (EU) 2016/679 i (EU) 2018/1725 te Direktiva (EU) 2016/680 primjenjuju se na obradu osobnih podataka koja se provodi u decentraliziranom informacijskog sustavu. Kako bi se razjasnila odgovornost za obradu osobnih podataka koji se šalju ili primaju putem decentraliziranog informacijskog sustava, u ovoj bi Uredbi trebalo navesti koga treba smatrati voditeljem obrade osobnih podataka. U tu bi svrhu trebalo smatrati da je svaki subjekt koji šalje ili prima podatke zasebno utvrdio svrhu i sredstva obrade osobnih podataka.

(57)

Radi osiguravanja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe u pogledu uspostavljanja decentraliziranog informacijskog sustava, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (38). Provedbeni akti trebali bi omogućiti državama članicama da prilagode svoje relevantne nacionalne informacijske sustave u svrhu povezivanja s decentraliziranim informacijskim sustavom.

(58)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, osobito usklađivanje digitalizacije prekogranične pravosudne suradnje ne mogu dostatno ostvariti države članice samostalnim djelovanjem jer, među ostalim, nije moguće jamčiti da su informacijski sustavi država članica te tijela i agencija Unije interoperabilni, nego se oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije putem koordiniranog djelovanja Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(59)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (UFEU), Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(60)

U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(61)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 te je on dao službeno očitovanje 25. siječnja 2022.,