—

za ÖFAB, Östergötlands Fastigheter AB, M. André,

—

za F. Koota i Evergreen Investments BV, K. Crafoord, B. Rundblom Andersson i J. Conradsson, advokater,

—

za švedsku vladu, A. Falk i K. Ahlstrand‑Oxhamre, u svojstvu agenata,

—

za grčku vladu, S. Chala, u svojstvu agenta,

—

za vladu Ujedinjene Kraljevine, J. Beeko, u svojstvu agenta,

—

za Europsku Komisiju, A.-M. Rouchaud‑Joët i C. Tufvesson, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 2001, L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva ÖFAB, Östergötlands Fastigheter AB (u daljnjem tekstu: ÖFAB), sa sjedištem u Švedskoj, s jedne strane, te F. Koota i društva Evergreen Investments BV (u daljnjem tekstu: Evergreen), sa sjedištem u Nizozemskoj, s druge strane, jer su tuženici odbili platiti dugove društva Copperhill Mountain Lodge AB (u daljnjem tekstu: Copperhill), dioničkog društva sa sjedištem u Švedskoj.

3

Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 sadrži pravila o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

4

Uvodne izjave 8., 11. i 12. te uredbe glase:

[...]

5

U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (b) navedene uredbe, ta se uredba ne primjenjuje na „stečaj, postupke koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke poravnanja i slične postupe”.

6

Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 glasi kako slijedi:

„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

7

U skladu s člankom 5. točkama 1. i 3. te uredbe, osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[...]

8

U poglavlju 25. Zakona o dioničkim društvima (Aktiebolagslag, SFS 2005, br. 551), članak 18. predviđa da se članovi upravnog odbora mogu smatrati odgovornim za dugove društva ako ne ispune određene formalnosti u pogledu nadzora financijskog stanja društva, kada ono više ne raspolaže dovoljnim financijskim sredstvima. U skladu s navedenim člankom:

„Ako je upravni odbor propustio:

članovi upravnog odbora solidarno su odgovorni za dugove društva nastale za vrijeme neispunjavanja obveza.

Svaka osoba koja je djelovala u ime društva i bila je upoznata s neispunjavanjem obveza upravnog odbora, odgovorna je zajedno s članovima upravnog odbora za dugove, koji su pritom nastali društvu.

Osoba za koju se utvrdi da nije djelovala nemarno, nije odgovorna na temelju prve i druge točke.

[...]”

9

F. Koot, koji je rezident Nizozemske, bio je član upravnog odbora društva Copperhill od 9. rujna 2007. do 5. rujna 2009., kada je preuzeo funkciju zamjenskog člana, koju je obnašao sve do 22. siječnja 2010.

10

Društvo Evergreen držalo je 40 % dionica društva Copperhill prije nego što je 11. rujna 2007. steklo dodatnih 50 % dionica navedenog društva.

11

Od 10. listopada 2007. do 2. prosinca 2009. sjedište društva Copperhill bilo je u općini Åre (Švedska), koja je u nadležnosti Östersunds tingsrätt (mjesni sud u Östersundu), gdje je to društvo tada obavljalo svoje djelatnosti i izgradilo hotel.

12

Za izgradnju tog hotela, društvo Copperhill je od dvaju lokalnih poduzeća, Toréns Entreprenad i Östersund AB (u daljnjem tekstu: Toréns) i Kakelmässan Norr Handelsbolag (u daljnjem tekstu: Kakelmässan) naručilo izvođenje zemljanih radova i, među ostalim, postavljanje pločica u kupaonicama.

13

Dana 23. ožujka 2009., s obzirom na to da je društvo Copperhill obustavilo svoja plaćanja zbog financijskih poteškoća, Östersunds tingsrätt odlučio je navedenom poduzeću naložiti mjere restrukturiranja (företagsrekonstruktion). U okviru tih mjera, društvima Toréns i Kakelmässan nadoknađen je samo dio njihovih potraživanja od društva Copperhill. Preostali dio navedenih potraživanja preuzelo je društvo Invest i Årefjällen i Stockholm AB (u daljnjem tekstu: Invest).

14

Dana 10. kolovoza 2010. društvo Invest podnijelo je Östersund tingsrätt dvije tužbe protiv F. Koota odnosno društva Evergreen. U prilog svojoj tužbi protiv F. Koota, društvo Invest tvrdilo je da mu je F. Koot dužan nadoknaditi štetu na temelju članka 18. poglavlja 25. Zakona o dioničkim društvima. Tužba protiv društva Evergreen temeljila se, s jedne strane, na odstupanju od načela ograničene odgovornosti i, s druge strane, na činjenici da je društvo Evergreen „obećalo” platiti dugove društvima Toréns i Kakelmässan ili osigurati društvu Copperhill sredstva u tu svrhu.

15

Što se tiče nadležnosti Östersunds tingsrätt za odlučivanje u predmetnim sporovima, društvo Invest tvrdilo je da je štetna radnja počinjena u općini Åre, te da je upravo ondje nastala šteta. F. Koot i društvo Evergreen tvrdili su da, s obzirom na to da oboje imaju domicil odnosno sjedište u Nizozemskoj, taj sud nije nadležan za donošenje odluka u tim sporovima.

16

Dana 26. travnja 2011., Östersunds tingsrätt odlučio je odbaciti tužbe društva Invest, proglasivši se nenadležnim za odlučivanje u predmetnim sporovima. Prema mišljenju tog suda, ti sporovi nisu obuhvaćeni ni stvarima koje se odnose na ugovor, ni stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte u smislu članka 5. točaka 1. i 3. Uredbe br. 44/2001. Stoga, u skladu s općim pravilom iz članka 2. stavka 1. navedene uredbe, za navedene sporove nadležni su sudovi države članice u kojoj F. Koot ima domicil, a društvo Evergreen svoje sjedište.

17

Društvo Invest podnijelo je žalbu protiv tih odluka pred Hovrätten för Nedre Norrland zahtijevajući od tog suda da podnese zahtjev za prethodnu odluku Sudu. Svoja je potraživanja potom prenio na ÖFAB.

18

Hovrätten för Nedre Norrland ocijenio je da je, kako bi se odlučilo o nadležnosti švedskih sudova za rješavanje glavnog postupka, potrebno protumačiti članak 5. točke 1. i 3. Uredbe br. 44/2001.

19

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev pita predstavljaju li navedene odredbe sveobuhvatnu iznimku od članka 2. Uredbe br. 44/2001 u pogledu tužbi za naknadu štete, u smislu da je članak 5. točka 3. navedene uredbe primjenjiv ako točka 1. navedenog članka nije. Osim toga, taj sud smatra da Sud još nije odlučivao o tome jesu li člankom 5. točkom 3. navedene uredbe obuhvaćene tužbe kojima se nastoji utvrditi odgovornost člana upravnog odbora dioničkog društva, na temelju članka 18. poglavlja 25. Zakona o dioničkim društvima, kao i dioničara takvog društva, na temelju odstupanja od ograničene odgovornosti, za dugove navedenog društva.

20

Što se tiče odstupanja od ograničene odgovornosti, sud koji je uputio zahtjev navodi da se, prema sudskoj praksi Högsta domstolen (Vrhovni sud), dioničari dioničkog društva u iznimnim situacijama mogu smatrati odgovornima za dugove predmetnog društva. Među čimbenicima koji mogu biti značajni u tom pogledu, mogu se navesti nepošteno ili štetno ponašanje dioničara, nedostatak vlastitog kapitala, kao i činjenica da se to društvo ne bavi gospodarskom djelatnosti.

21

S obzirom na ta razmatranja, Hovrätten för Nedre Norrland odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „stvari koje se odnose štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da uključuje tužbe koje podnosi vjerovnik dioničkog društva radi utvrđivanja odgovornosti, s jedne strane, člana upravnog odbora i, s druge strane, dioničara navedenog društva za dugove tog društva, s obzirom na to da su dopustili da navedeno društvo nastavi poslovati iako je potkapitalizirano i treba biti likvidirano.

23

Najprije valja ispitati argument koji je istaknuo F. Koot prema kojem su tužbe podnesene protiv njega isključene iz područja primjene Uredbe br. 44/2001, na temelju članka 1. stavka 2. točke (b) navedene uredbe, s obzirom na to da se te tužbe temelje na odredbama švedskog prava prema kojima dionička društva s nedostatnim vlastitim sredstvima trebaju biti likvidirana.

24

U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, člankom 1. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 44/2001 iz područja primjene te uredbe ne isključuju tužbe koje izravno proizlaze iz stečajnog postupka i koje su s njime tijesno povezane (vidjeti u tom smislu presudu od 2. srpnja 2009., SCT Industri, C‑111/08, Zb., str. I‑5655., t. 21. i navedenu sudsku praksu, kao i od 19. travnja 2012., F‑Tex, C‑213/10, t. 29.).

25

Međutim, kao što proizlazi iz spisa podnesenog Sudu i objašnjenja švedske vlade na raspravi, tužbe u glavnom postupku nisu povezane sa stečajnim postupkom, nego su podnesene tek nakon što je društvo Copperhill bilo podvrgnuto procesu restrukturiranja. U svakom slučaju, valja utvrditi da, kao što ističe Europska komisija, tužbe u glavnom postupku ne predstavljaju isključivo pravo stečajnog upravitelja koje može ostvariti u interesa vjerovnika, nego pravo koje društvo ÖFAB može ostvariti u vlastitom interesu.

26

Stoga valja utvrditi da tužbe u glavnom postupku ulaze u područje primjene Uredbe br. 44/2001.

27

Kako bi se odgovorilo na prvo i treće pitanje, valja istaknuti da, s jedne strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojmove „stvari koje se odnose na ugovore” i „stvari koje se odnose na štetne radnje i delikte” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) i točke 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na autonoman način, najprije upućujući na sustav i ciljeve te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., eDate Advertising i Martinez, C‑509/09 i C‑161/10, još neobjavljenu u Zborniku, t. 38. kao i navedenu sudsku praksu).

28

S druge strane, s obzirom na to da je u odnosima između država članica Uredba br. 44/2001 zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972, L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Bruxellesa), u slučajevima kada se odredbe tih akata Zajednice mogu smatrati istovjetnima, tumačenje odredbi Konvencije iz Bruxellesa koje je dao Sud primjenjuje se i na Uredbu br. 44/2001 (vidjeti osobito gore navedenu presudu eDate Advertising i Martinez, t. 39. kao i navedenu sudsku praksu).

29

Međutim, u članku 2., kao i članku 5. točki 1. podtočki (a) i članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001 koji su relevantni za predmet u glavnom postupku, u pogledu razgraničenja sudskih nadležnosti koje se uređuje tim odredbama, odražava se jednak sustav kao u članku 2. i članku 5. točkama 1. i 3. Konvencije iz Bruxellesa i formulirani su gotovo jednako. S obzirom na takvu ekvivalentnost, potrebno je osigurati, u skladu s uvodnom izjavom 19. navedene uredbe, kontinuitet u tumačenju tih dvaju instrumenata (vidjeti osobito presudu od 16. srpnja 2009., Zuid‑Chemie, C‑189/08, Zb., str. I‑6917., t. 19.).

30

Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sustav dodjele opće nadležnosti, predviđen poglavljem II. Uredbe br. 44/2001, temelji se na općem pravilu iz članka 2. stavka 1. te uredbe, prema kojem se osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi pred sudovima te države članice, neovisno o njihovom državljanstvu. U odjeljku 2. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, određen broj posebnih pravila o nadležnosti, kao što su ona iz članka 5. točke 3. te uredbe, predviđen je samo kao iznimka od općeg pravila o nadležnosti sudova u mjestu domicila tuženika (vidjeti u tom smislu presude Zuid‑Chemie, t. 20. i 21., kao i BVG, C‑144/10, Zb., str. I‑3961., t. 30. od 12. svibnja 2011. i navedenu sudsku praksu).

31

Sud je također presudio da ta pravila o posebnoj nadležnosti treba strogo tumačiti, pri čemu se ne omogućuje šire tumačenje od slučajeva koji su izričito predviđeni u navedenoj uredbi (vidjeti u tom smislu presudu Zuid‑Chemie, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

32

Iz ustaljene sudske prakse ipak proizlazi da pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, obuhvaća svaki zahtjev koji ima za cilj utvrditi odgovornost tuženika i koji nije vezan za „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe (vidjeti što se tiče tumačenja Konvencije iz Bruxellesa, presude od 27. rujna 1988., Kalfelis, 189/87, Zb., str. 5565., t. 18.; od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C‑261/90, Zb., str. I‑2149., t. 16.; od 27. listopada 1998., Réunion européenne i dr., C‑51/97, Zb., str. I‑6511., t. 22. kao i od 17. rujna 2002., Tacconi, C‑334/00, Zb., str. I‑7357., t. 21.).

33

U tom pogledu, valja istaknuti da se, s jedne strane, pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001 ne može shvatiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj nema nikakve slobodno prihvaćene obveze jedne strane prema drugoj. Stoga, primjena pravila o posebnoj nadležnosti predviđenog u članku 5. točki 1. podtočki (a) u pogledu stvari koje se odnose na ugovore podrazumijeva utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (vidjeti što se tiče tumačenja Konvencije iz Bruxellesa, presudu od 20. siječnja 2005., Engler, C‑27/02, Zb., str. I‑481., t. 50. i 51, kao i presudu od 14. ožujka 2013., Česká spořitelna, C‑419/11, t. 46. i 47. i navedenu sudsku praksu).

34

S druge strane, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odgovornost za štetnu radnju, delikt ili kvazi‑delikt može nastati samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i događaja zbog kojeg je šteta nastupila (vidjeti što se tiče tumačenja Konvencije iz Bruxellesa, presudu od 30. studenoga 1976., Bier, nazvanu „Mines de potasse d’Alsace”, 21/76, Zb., str. 1735., t. 16., kao i presudu Zuid‑Chemie, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

35

Što se tiče tužbi u glavnom postupku, iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da se njima nastoji dovesti u pitanje odgovornost F. Koota kao člana upravnog odbora društva Copperhill, na temelju članka 18. poglavlja 25. Zakona o dioničkim društvima, kao i odgovornost društva Evergreen kao dioničara tog društva, na temelju odstupanja od ograničene odgovornosti koja je utvrđena u sudskoj praksi Högsta domstolen.

36

Kao što proizlazi i iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, navedene tužbe ne temelje se na slobodno prihvaćenoj obvezi jedne stranke prema drugoj, nego na tvrdnji prema kojoj član upravnog odbora društva Copperhill nije ispunio određene formalnosti namijenjene nadzoru financijskog stanja tog društva, kao i da je glavni dioničar tog društva zanemario svoje pravne obveze time što je navedenom društvu dopustio da nastavi poslovati iako je potkapitalizirano i treba biti likvidirano. Na temelju primjenjivog zakonodavstva, taj član upravnog odbora i taj dioničar mogu, ovisno o slučaju, biti odgovorni za dugove društva Copperhill.

37

Međutim, iako se tužbama u glavnom postupku nastoji utvrditi odgovornost navedenog člana upravnog odbora i navedenog dioničara za dugove društva Copperhill, njima se prije svega omogućuje isplata potraživanja koju navedeno društvo nije moglo u potpunosti provesti jer član upravnog odbora i dioničar tog društva nisu ispunili svoje pravne obveze. U ovom slučaju, tim se tužbama stoga nastoji nadoknaditi šteta koja je nastala zbog činjenice da su društva Toréns i Kakelmässan izvršila radove za društvo Copperhill, te da im nakon toga to društvo nije moglo platiti cijeli iznos koji je dugovalo za te radove.

38

Iz toga slijedi da su tužbe u glavnom postupku, ne dovodeći u pitanje kvalifikaciju drugih tužbi koje se mogu podnijeti protiv člana upravnog odbora ili dioničara društva, obuhvaćene člankom 5. točkom 3. Uredbe br. 44/2001.

39

U tom pogledu, švedska i grčka vlada tvrde da kvalifikacija tužbi u glavnom postupku, u pogledu članka 5. točaka 1. i 3. Uredbe br. 44/2001., s obzirom na to da se tim tužbama nastoji utvrditi odgovornost člana upravnog odbora ili dioničara dioničkog društva za dugove tog društva, treba ovisiti o kvalifikaciji dugova društva kao stvari koje se odnose ili ne odnose na ugovore, ovisno o slučaju.

40

To tumačenje ne može se prihvatiti.

41

Naime, posljedica takvog tumačenja bilo bi povećanje broja sudova nadležnih za odlučivanje o tužbama kojima se dovodi u pitanje isto nepravilno ponašanje člana upravnog odbora ili dioničara predmetnog dioničkog društva, ovisno o naravi različitih dugova tog društva na koje se mogu odnositi te tužbe. Međutim, u takvoj situaciji, cilj blizine pravila o posebnoj nadležnosti iz članka 5. točaka 1. i 3. Uredbe br. 44/2001, koja se temelje na postojanju posebno bliske veze između ugovora ili mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj i suda nadležnog za vođenje postupka u vezi s tim (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presude od 25. veljače 2010., Car Trim, C‑381/08, Zb., str. I‑1255., t. 48. i navedenu sudsku praksu, kao i od 16. svibnja 2013., Melzer, C‑228/11, t. 26. i navedenu sudsku praksu), protivi se činjenici da utvrđivanje nadležnog suda može ovisiti o naravi dugova predmetnog društva. Osim toga, valja istaknuti da, što se tiče tuženika odgovornog za dugove druge osobe, takvo tumačenje pravila o nadležnosti predviđenih člankom 5. te uredbe nije izuzetno predvidljivo, kao što se zahtijeva uvodnom izjavom 11. navedene uredbe.

42

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo i treće pitanje valja odgovoriti da pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da uključuje tužbe, kao što su one u glavnom postupku, koje podnosi vjerovnik dioničkog društva radi utvrđivanja odgovornosti, s jedne strane, člana upravnog odbora, i, s druge strane, dioničara za dugove tog društva, s obzirom na to da su dopustili da navedeno društvo nastavi poslovati iako je potkapitalizirano i treba biti likvidirano.

43

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „stvari koje se odnose štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da uključuje tužbu koju vjerovnik podnosi protiv dioničara društva koji se obvezao platiti dugove tog društva.

44

U tom pogledu valja podsjetiti da je na nacionalnom sudu da dostavi Sudu činjenične i pravne elemente potrebne da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 14. rujna 1999., Gruber, C‑249/97, Zb., str. I‑5295., t. 19. i od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, Zb., str. I‑7907., t. 33.).

45

Stoga, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sucu zahtijeva da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje (vidjeti osobito presude od 17. veljače 2005., Viacom Outdoor, C‑134/03, Zb., str. I‑1167., t. 22.; od 12. travnja 2005., Keller, C‑145/03, Zb., str. I‑2529., t. 29. i od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, još neobjavljenu u Zborniku, t. 46.).

46

Međutim, u ovom slučaju, u pogledu četvrtog pitanja, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev samo navodi da je društvo Evergreen „obećalo” da će platiti dugove društvu Toréns i Kakelmässan ili omogućiti društvu Copperhill sredstva u tu svrhu, međutim bez pojašnjenja činjeničnih okolnosti tog „obećanja”, ni pravne osnove ili predmeta tužbe podnesene protiv osobe koja je dala „obećanje”. U tim okolnostima, zahtjev za prethodnu odluku ne omogućuje Sudu da pruži korisno tumačenje članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

47

Stoga, četvrto pitanje valja smatrati nedopuštenim.

48

Svojim petim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da se, što se tiče tužbi kojima se nastoji utvrditi odgovornost člana upravnog odbora, kao i dioničara, za dugove društva, navedeno mjesto nalazi u državi članici u kojoj navedeno društvo ima sjedište.

49

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti da se, s jedne strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravilo o posebnoj nadležnosti predviđeno, kao iznimka od općeg pravila o nadležnosti sudova u mjestu domicila tuženika, u članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001 temelji na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i procesne ekonomije (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu eDate Advertising i Martinez, t. 40., kao i presudu od 25. listopada 2012., Folien Fischer i Fofitec, C‑133/11, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

50

Naime, u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte, sud mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi obično je najprimjereniji za odlučivanje, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza (vidjeti osobito gore navedenu presudu Folien Fischer i Fofitec, t. 38. kao i navedenu sudsku praksu).

51

S druge strane, izraz „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 odnosi se kako na mjesto gdje je nastala šteta tako i na mjesto uzročnog događaja koji je doveo do nastanka štete, tako da bi tuženik mogao biti tužen, prema izboru tužitelja, pred sudom jednog ili drugog od navedenih mjesta (vidjeti gore navedenu presudu Folien Fischer i Fofitec, t. 39. kao i navedenu sudsku praksu). Ta dva mjesta mogu predstavljati značajnu vezu s gledišta sudske nadležnosti, s obzirom na to da svako od njih može, ovisno o okolnostima, biti posebno korisno u pogledu dokaza i procesne ekonomije (vidjeti gore navedenu presudu eDate Advertising i Martinez, t. 41. kao i navedenu sudsku praksu).

52

Stoga, što se tiče tužbi u glavnom postupku koje su podnijeli vjerovnici dioničkog društva protiv člana upravnog odbora i glavnog dioničara tog društva, zbog toga što su zanemarili svoje zakonske obveze u pogledu navedenog društva, mjesto uzročnog događaja treba biti izuzetno predvidljivo kako za tužitelje, tako i za tuženike. Pod istim uvjetima, radi dobrog sudovanja i procesne ekonomije, treba postojati posebno bliska veze između tužbi koje su podnijeli tužitelji i navedenog mjesta.

53

U tom pogledu, valja istaknuti da, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj se podnesene tužbe temelje na tvrdnji da član upravnog odbora i glavni dioničar društva Copperhill nisu ispunili svoje zakonske obveze u pogledu nadzora financijskog stanja tog društva i toga što su mu omogućili da nastavi poslovati, iako je potkapitalizirano i treba biti likvidirano, nije riječo financijskom stanju ili djelatnosti navedenog društva kao takvima, nego o zaključku koji treba donijeti u pogledu mogućeg propusta u nadzoru koji su bili dužni izvršiti član upravnog odbora i dioničar.

54

Iz spisa dostavljenog Sudu proizlazi da je, tijekom razdoblja u kojem su nastale sporne činjenice, sjedište društva Copperhill bilo u općini Åre, koja je u nadležnosti Östersunds tingsrätt, gdje je to društvo tada obavljalo svoju djelatnost i izgradilo hotel. U tim okolnostima, čini se da su djelatnosti, kao i uz njih vezano financijsko stanje, povezani s tim mjestom. U svakom slučaju, informacije o financijskom stanju i djelatnosti tog društva, potrebne za ispunjavanje obveza upravljanja koje imaju član upravnog odbora i dioničar, trebaju biti dostupne u navedenom mjestu. Jednako vrijedi za informacije o navodnom nepoštovanju navedenih obveza. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri točnost tih informacija.

55

Stoga, na peto i šesto pitanje valja odgovoriti da pojam „mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se, što se tiče tužbi kojima se nastoji utvrditi odgovornost člana upravnog odbora, kao i dioničara, za dugove društva, navedeno mjesto nalazi u mjestu koje je povezano s obavljanjem djelatnosti navedenog društva kao i financijskim stanjem vezanim uz te djelatnosti.

56

Svojim sedmim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita utječe li, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, činjenica da je prvotni vjerovnik predmetnu tražbinu ustupio drugom, na utvrđivanje nadležnog suda na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

57

U tom pogledu, valja podsjetiti da, s jedne strane, kao što je naglašeno u točki 41. ove presude, pravila o posebnoj nadležnosti navedena u članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001, odgovaraju cilju blizine i da se temelje na postojanju posebno bliske veze između ugovora ili mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj i suda nadležnog za vođenje postupka u vezi s tim. Međutim, spor koji se odnosi na potraživanja obuhvaćena „stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u načelu i dalje predstavlja posebno blisku vezu s mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj, iako su predmetna potraživanja ustupljena.

58

S druge strane, valja istaknuti da bi priznavanje da ustupanje tražbine, koje je napravio prvotni vjerovnik, može utjecati na utvrđivanje nadležnog suda u skladu s člankom 5. točkom 3. Uredbe br. 44/2001. bilo također protivno jednom od ciljeva te uredbe, navedenom u uvodnoj izjavi 11. te uredbe, prema kojem propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi.

59

S obzirom na prethodne okolnosti, na sedmo pitanje valja odgovoriti da, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, činjenica da je prvotni vjerovnik predmetnu tražbinu ustupio drugom ne utječe na utvrđivanje nadležnog suda na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: