1. 

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku koji je uputila Kúria (mađarski Vrhovni sud) postavljaju se neobična pitanja koja uključuju Montrealsku konvenciju ( 2 ), Uredbu Bruxelles I ( 3 ), Uredbu o putnicima u zračnom prometu ( 4 ) i Uredbu o europskom platnom nalogu (u daljnjem tekstu: Uredba o EPN‑u) ( 5 ).

2. 

Složene i, štoviše, zbunjujuće okolnosti glavnog postupka mogu se sažeti na sljedeći način. Mađarska putnica na letu od Newarka (New Jersey, Sjedinjene Američke Države) prema Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji je kasnio, na temelju Uredbe o putnicima u zračnom prometu istaknula je pravo na naknadu štete od zračnog prijevoznika sa sjedištem u Njemačkoj. Ustupila je to pravo društvu sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, koje je od javnog bilježnika u Mađarskoj ishodilo europski platni nalog primjenom postupka utvrđenog Uredbom o EPN‑u. Nadležnost javnog bilježnika zasnovana je na temelju (zavaravajućeg) mađarskog prijevoda odredbe kojom je uređena nadležnost u Montrealskoj konvenciji. Zračni prijevoznik podnio je prigovor protiv europskog platnog naloga i osporio da je poslovao na predmetnoj zračnoj liniji. U tim okolnostima na temelju Uredbe o EPN‑u postupak se mora nastaviti „pred nadležnim sudovima države članice porijekla“ (to jest Mađarske, gdje je europski platni nalog bio izdan). Međutim, u Uredbi Bruxelles I ne postoji nijedna osnova da bilo koji sud u toj državi članici obavlja nadležnost nad zahtjevom za naknadu štete. Na Kúriji je da odredi nadležni sud, no Kúria smatra da to ne može učiniti bez daljnjih smjernica o tumačenju relevantnih odredaba prava Unije.

3.

Na temelju članka 19. Montrealske konvencije, prijevoznici su odgovorni za štetu uzrokovanu kašnjenjem zračnog prijevoza putnika, prtljage ili tereta.

4.

Članak 33. Montrealske konvencije naslovljen je „Sudska nadležnost“. Članak 33. stavak 1. propisuje: „Tužba za naknadu štete podnosi se, po izboru tužitelja, na državnom području jedne od država stranaka, bilo pred sudom stalnog boravišta prijevoznika ili u glavnom mjestu njegova poslovanja, ili u mjestu poslovanja u kojem je sklopljen ugovor ili na sudu u mjestu odredišta.“

5.

Slijedom toga, ta odredba nudi dvije osnovne mogućnosti – sudovi u mjestu boravišta odnosno poslovanja prijevoznika ili sudovi u mjestu odredišta. U obama slučajevima ti sudovi moraju se nalaziti na državnom području jedne od država stranaka.

6.

Međutim, članak 33. preveden je na mađarski na takav način da „na državnom području jedne od država stranaka“ može izgledati kao samostalna (treća) mogućnost za tužitelja, a ne uvjet koji se primjenjuje na dvije mogućnosti koje slijede ( 6 ). Stoga, nasuprot barem vjerodostojnoj engleskoj, francuskoj i španjolskoj verziji ( 7 ), iz mađarskog teksta isprva bi moglo proizlaziti da se tužba za naknadu štete može podnijeti, po izboru tužitelja, (a) na državnom području jedne od država stranaka, (b) pred sudom stalnog boravišta prijevoznika ili u glavnom mjestu njegova poslovanja, ili u mjestu poslovanja u kojem je sklopljen ugovor ili (c) na sudu u mjestu odredišta. (Nakon drugog čitanja, takvo se tumačenje, međutim, može brzo odbaciti jer bi mogućnosti (b) i (c) bile relevantne samo ako bi tužba bila podnesena izvan državnog područja bilo koje države stranke i stoga u državi koja nije vezana Montrealskom konvencijom).

7.

Kao opće pravilo, u skladu s člankom 2. stavkom 1., člankom 3. stavkom 1. i člankom 5. stavcima 1. i 5. Uredbe Bruxelles I, protumačenima zajedno, radi naknade štete koja potječe iz ugovorne obveze osoba s domicilom u državi članici može biti tužena samo pred sudom te države ili pred sudom u mjestu u kojem treba biti izvršena predmetna obveza. To je mjesto u slučaju pružanja usluga mjesto u državi članici u kojem su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene. Osim toga, ako je riječ o sporu nastalom zbog djelovanja podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice, takva osoba može biti tužena pred sudom u mjestu u kojem se nalazi podružnica, agencija ili druga poslovna jedinica.

8.

Iako postoji niz mogućih iznimki od tog općeg pravila, čini se da samo tri, barem teoretski, mogu biti relevantne za predmet u glavnom postupku.

9.

Kao prvo, na temelju članka 16. stavka 1. potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, bilo pred sudovima mjesta u kojem potrošač ima domicil. Međutim, na temelju članka 15. stavka 3. ta se iznimka ne primjenjuje na ugovore o prijevozu, osim na ugovore u kojima je u cijenu uračunata kombinacija prijevoza i smještaja. U ovom slučaju nema naznake o tome je li predmetni let mogao biti dio takvog putnog aranžmana.

10.

Kao drugo, članak 23. (u vezi s člankom 17. u pogledu potrošačkih ugovora) uređuje uvjete pod kojima se strane u pravnom odnosu mogu sporazumjeti da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove u vezi s tim odnosom. U ovom slučaju ne postoji naznaka o tome je li takav sporazum postojao.

11.

Kao treće, na temelju članka 24. nadležan je i sud države članice pred kojim se tuženik upusti u postupak, neovisno o nadležnosti koja proizlazi iz odredaba te uredbe, osim ako se tuženik pred sudom upustio u postupak kako bi osporio njegovu nadležnost. Nasuprot tome, na temelju članka 26. stavka 1., ako je protiv tuženika koji ima domicil u jednoj državi članici pokrenut postupak pred sudom druge države članice, a on se pred sudom ne upusti u postupak, sud po službenoj dužnosti izjavljuje da nije nadležan, osim ako nadležnost proizlazi iz odredaba te uredbe.

12.

Daljnja odredba koja može biti relevantna za glavni postupak jest članak 27. stavak 1., koji predviđa: „Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.“

13.

Uredbom o putnicima u zračnom prometu utvrđuju se minimalna prava koja imaju putnici kada im je uskraćen ukrcaj ili im je let otkazan (članak 1. stavak 1.). Ona se primjenjuje na putnike koji putuju iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se Ugovor primjenjuje (članak 3. stavak 1. točka (a)) ili, pod uvjetom da je zračni prijevoznik koji pruža uslugu dotičnog leta prijevoznik Zajednice, na putnike koji putuju iz zračne luke smještene u trećoj zemlji u takvu zračnu luku (članak 3. stavak 1. točka (c)). Prijevoznik Zajednice u tu je svrhu svaki zračni prijevoznik s važećom operativnom licencijom koju je izdala država članica (članak 2. točka (c)).

14.

Ako je let otkazan, članak 5. stavak 1. točka (c) daje putnicima pravo na odštetu u skladu s člankom 7. Na temelju članka 7. stavka 1. točke (c), za svaki let duži od 3500 km koji nije unutar Zajednice (kategorija u koju spada let o kojem je riječ u glavnom postupku) odšteta iznosi 600 eura. Međutim, na temelju članka 7. stavka 2. točke (c), za istu kategoriju leta taj se iznos može smanjiti za 50% ako je putniku ponuđeno preusmjeravanje zamjenskim letom i kad na taj način ostvareno vrijeme dolaska ne premašuje prvotno vrijeme dolaska leta. Za druge kategorije letova relevantno kašnjenje u vremenu dolaska je dva ili tri sata, ovisno o slučaju.

15.

Članak 6. prema svojem tekstu odnosi se na obveze stvarnih zračnih prijevoznika u slučaju razumno očekivanog kašnjenja leta u polasku izvan vremena predviđenog redom letenja. U slučaju leta dužeg od 3500 km koji nije unutar Zajednice te se obveze primjenjuju kada kašnjenje u polasku prelazi četiri sata. Ovisno o konkretnim okolnostima, prijevoznici moraju pružiti skrb (u obliku osvježavajućih napitaka, smještaja, prijevoza itd.) i/ili osigurati vraćanje prevoznine ili preusmjeravanje.

16.

Tim člankom nije propisano da putnici dobivaju odštetu u slučaju kašnjenja i ne upućuje na kašnjenje izvan planiranog vremena dolaska. Međutim, Sud je zajedno protumačio članke 5., 6. i 7. s obzirom na cilj te uredbe u obliku osiguravanja visoke razine zaštite putnika u zračnom prometu neovisno o tome je li im uskraćen ukrcaj ili je njihov let otkazan ili taj let kasni, na način da se s putnicima čiji letovi kasne može za potrebe primjene prava na odštetu postupati kao s putnicima čiji su letovi otkazani te se oni stoga mogu osloniti na pravo na odštetu utvrđeno u članku 7. te uredbe kada zbog kašnjenja leta pretrpe vremenski gubitak jednak ili veći od tri sata ( 8 ).

17.

Uredba o putnicima u zračnom prometu ne sadržava posebna pravila o sudskoj nadležnosti u slučaju spora u vezi s njezinom primjenom.

18.

Svrha je Uredbe o EPN‑u, među ostalim, pojednostavnjivanje, ubrzavanje i smanjenje troškova parničenja u prekograničnim slučajevima koji se odnose na nesporne novčane tražbine (članak 1. stavak 1. točka (a)). Prema članku 2. stavku 1. u vezi s člankom 3. stavkom 1., ona se primjenjuje na građanske i trgovačke stvari u slučajevima u kojima barem jedna strana ima domicil u državi članici koja nije ona u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak. Člankom 4. uspostavlja se postupak za europski platni nalog „u svrhu naplate novčanih tražbina za specifičan iznos koji je dospio u vrijeme kada je podnesen zahtjev za europski platni nalog“. Međutim, tužitelja se ne sprečava da uloži zahtjev pokretanjem drugog postupka koji ima na raspolaganju u skladu s nacionalnim pravom ili pravom Unije (članak 1. stavak 2.). U skladu s člankom 5. točkom 1., država članica u kojoj je izdan europski platni nalog je „država članica porijekla“, a člankom 5. točkom 3. „sud“ je definiran kao „bilo koje tijelo u državi članici koje je nadležno za europske platne naloge ili bilo koje drugo s tim povezano pitanje“.

19.

Članak 6. stavak 1. predviđa: „Za potrebe primjene ove Uredbe nadležnost se određuje u skladu s važećim pravilima prava Zajednice, posebno u skladu s Uredbom (EZ) br. 44/2001.“

20.

U skladu s člankom 7. stavkom 1., zahtjev za europski platni nalog podnosi se na standardnom obrascu iz Priloga I. Povrh pojedinosti same tražbine, u zahtjevu se mora navesti temelj za nadležnost. U odjeljku 3. standardnog obrasca navedeno je 13 mogućih temelja koji ne zahtijevaju pojašnjenje, dok 14. temelj glasi: „Ostalo (molimo, navedite)“. U „Smjernicama za ispunjavanje prijave“, također u Prilogu I., navodi se, među ostalim: „Ako se prijava odnosi na tražbinu prema potrošaču vezano uz potrošački ugovor, mora se podnijeti nadležnom sudu države članice koja je domicil potrošača. U ostalim slučajevima prijava se [mora] podnijeti sudu čija je nadležnost u skladu s pravilima [Uredbe Bruxelles I]. […]“

21.

Na temelju članka 8., sud kojem je podnesen zahtjev za europski platni nalog mora na temelju obrasca zahtjeva ispitati jesu li zadovoljeni uvjeti, među ostalim, iz članka 6. (o nadležnosti); to ispitivanje može se provesti u obliku „automatiziranog“ postupka (iako nije navedeno što bi takav postupak mogao obuhvaćati). Na temelju članka 11., ako uvjeti nisu ispunjeni, zahtjev treba odbiti, ali se protiv takvog odbijanja ne može podnijeti žalba niti ono može predstavljati prepreku za bilo kakve daljnje postupke. Međutim, ako su utvrđeni zahtjevi ispunjeni, europski platni nalog se izdaje i dostavlja tuženiku u skladu s člankom 12.

22.

Članak 16. naslovljen je „Osporavanje europskog platnog naloga“. U skladu s člankom 16. stavcima 1. do 3., tuženik može uložiti prigovor pred sudom porijekla unutar 30 dana od dostave naloga koristeći se standardnim obrascem u kojem treba samo navesti da osporava tražbinu, ali nije obvezan navesti razloge.

23.

Članak 17. stavak 1. prvi podstavak predviđa: „Ako se prigovor uloži u roku iz članka 16. stavka 2. postupak se nastavlja pred nadležnim sudovima države članice porijekla u skladu s pravilima za redovan građanski postupak, osim ako tužitelj izričito nije zatražio da se u tom slučaju postupak okonča“ (što on može učiniti ispunjavanjem Dodatka 2. standardnom obrascu zahtjeva). Na temelju članka 17. stavka 2., prijenos na redovan građanski postupak uređuje pravo države članice porijekla.

24.

Ako u roku nije uložen nijedan prigovor, člankom 18. stavkom 1. zahtijeva se od suda porijekla da bez odgađanja proglasi izvršivost europskog platnog naloga.

25.

Članak 20. propisuje „Preispitivanje u izvanrednim slučajevima“. Osobito, članak 20. stavak 2. predviđa: „Nakon isteka roka iz članka 16. stavka 2., tuženik također ima pravo zahtijevati provjeru europskog platnog naloga pred nadležnim sudom u ishodišnoj državi članici gdje je platni nalog očigledno krivo izdan, uzimajući u obzir zahtjeve koje propisuje ova Uredba, ili zbog izvanrednih okolnosti.“ U skladu s člankom 20. stavkom 3., ako sud odluči da je preispitivanje opravdano, europski platni nalog postaje ništav; inače ostaje pravovaljan.

26.

Članak 26. predviđa: „Sva procesna pitanja koja nisu posebno određena ovom Uredbom uređuje nacionalno pravo.“

27.

Na temelju članka 59. stavka 1. Zakona br. L iz 2009. o platnom nalogu (2009. évi L. törvény a fizetési meghagyásos eljárásról), javni bilježnici nadležni su za izdavanje europskog platnog naloga u cijeloj Mađarskoj.

28.

Na temelju članka 38. stavaka 1. i 3. istog zakona, javni bilježnik, u slučaju podnošenja prigovora, prosljeđuje spis postupka sudu koji tužitelj odredi ili, ako takav sud nije određen, stvarno i mjesno nadležnom sudu, na temelju pravila utvrđenih u Zakonu br. 3 iz 1952. o građanskom postupku (1952. évi III. törvény a polgári perrendtartásról).

29.

Na temelju članka 30. stavka 2. tog zakona, u tužbi protiv pravne osobe koja nema sjedište u Mađarskoj mjesno nadležni sud utvrđuje se na temelju sjedišta tužitelja koji je pravna osoba rezident ili na temelju domicila ili uobičajenog boravišta tužitelja koji je fizička osoba rezident.

30.

Na temelju članka 36. stavka 2., tužbe radi tražbina koje potječu od bilo kojeg posla koji je gospodarski subjekt sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti mogu se podnijeti sudu u mjestu sklapanja posla ili mjestu ispunjenja. Na temelju članka 37., tužba za naknadu štete može se podnijeti sudu u mjestu gdje je šteta uzrokovana ili stvarno nastala.

31.

Člankom 43. stavkom 1. zahtijeva se od suda kojem je podnesena tužba da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim, no može ispitati točnost činjenica iznesenih u vezi s mjesnom nadležnosti samo ako su one u suprotnosti s opće poznatim činjenicama ili ne odgovaraju podacima koji su službeno dostupni sudu, ili ako se smatra da nisu vjerojatne ili ih tuženik ospori.

32.

Ako postoji sukob nadležnosti, člankom 45. stavkom 1. i stavkom 2. točkom (c) zahtijeva se od Kúrije da odredi nadležni sud.

33.

Na temelju članka 130. stavka 1., sud kojem je podnesena tužba može je odbaciti bez održavanja ročišta kada proizlazi, među ostalim, da i. u skladu sa zakonom ili međunarodnim sporazumom ne postoji nadležnost bilo kojeg mađarskog suda za odlučivanje o sporu, ii. postoji stvarna nadležnost drugog suda ili tijela za odlučivanje o zahtjevu ili iii. drugi je sud mjesno nadležan za vođenje postupka.

34.

Na temelju članka 157., postupak treba prekinuti ako bi se tužba trebala odbaciti po tim osnovama. Na temelju članka 157.A stavka 1., u slučajevima u kojima nije postojao razlog za odbacivanje bez održavanja ročišta, ali se nadležnost mađarskog suda ne može odrediti na temelju nijednog pravila o nadležnosti, sud mora završiti postupak ako, među ostalim, tuženik nije pristupio na prvo ročište i nije podnio pisani odgovor na tužbu.

35.

U zahtjevu za prethodnu odluku iznose se sljedeće činjenice i okolnosti predmeta u glavnom postupku.

36.

Putnica na zračnoj liniji ustupila je svoja prava na odštetu zbog kašnjenja leta društvu Flight Refund Ltd (u daljnjem tekstu: Flight Refund), registriranom u Ujedinjenoj Kraljevini i specijaliziranom za naplatu takvih tražbina. Potom je Flight Refund mađarskom javnom bilježniku podnio zahtjev za europski platni nalog protiv društva Deutsche Lufthansa AG (u daljnjem tekstu: Lufthansa) koje ima sjedište u Njemačkoj. Društvo Flight Refund svoj zahtjev u iznosu od 600 eura temeljilo je na činjenici da je slijedom ustupa tražbine imalo pravo od društva Deutsche Lufthansa zahtijevati naknadu štete zbog kašnjenja koje prelazi tri sata, a odnosi se na let LH 7626 ( 9 ).

37.

Javni bilježnik izdao je europski platni nalog a da nije odredio mjesto sklapanja ugovora, mjesto njegova ispunjenja, mjesto nastanka štetnog događaja, sjedište prijevoznika pomoću kojeg je ugovor sklopljen niti odredište leta. Proglasio se nadležnim zato što je Mađarska država stranka Montrealske konvencije. Lufthansa je podnijela prigovor tvrdeći da ona nije stvarni prijevoznik na predmetnom letu, već je to United Airlines ( 10 ).

38.

Odvjetnica društva Flight Refund izjavila je da ne može odrediti nadležni sud kada postupak postane parnični. Potom je javni bilježnik zatražio od Kúrije da odredi nadležni sud, pri čemu je naveo: mađarski sudovi su nadležni na temelju članka 33. stavka 1. Montrealske konvencije; nije bilo moguće odrediti koji je sud zapravo ovlašten za vođenje postupka jer nijedna stranka nema sjedište u Mađarskoj niti iz zahtjeva proizlazi mjesto sklapanja ugovora ili mjesto njegova ispunjenja; stoga što se letom LH7626 osigurava veza između Newarka i Londona, štetni događaj nije mogao nastati u Sjedinjenim Državama ili Ujedinjenoj Kraljevini; a Lufthansa je tvrdila da je prijevoznik na tom pravcu United Airlines.

39.

Na temelju svojeg shvaćanja te situacije, Kúria je Sudu uputila pet prethodnih pitanja, od koji se prva tri odnose na odštetni zahtjev na temelju članka 19. Montrealske konvencije i na međusobni odnos pravila o nadležnosti sadržanih u toj konvenciji, Uredbi o EPN‑u te u Uredbi Bruxelles I. Četvrto pitanje odnosilo se na mogućnost da se po službenoj dužnosti preispita europski platni nalog koji je izdan kršenjem mjerodavnih pravila ili da se završi postupak, dok se peto pitanje odnosilo na moguću obvezu da se odredi mađarski sud za vođenje parničnog postupka u vezi s takvim nalogom čak i u izostanku poveznice koja opravdava nadležnost mađarskih sudova.

40.

Pisana očitovanja prvotno su podnijele njemačka i mađarska vlada i Komisija te su dostavljena, među ostalim, strankama u glavnom postupku.

41.

Potom je odvjetnica društva Flight Refund pisala Sudu ističući da je obavijestila Kúriju da se zahtjev za naknadu štete ne temelji na članku 19. Montrealske konvencije, nego na Uredbi o putnicima u zračnom prometu, iako je istaknuta osnova za nadležnost mađarskih sudova bio članak 33. Montrealske konvencije. Objasnila je da u obrascu zahtjeva nije navela osnovu tražbine jer ne postoji odjeljak koji zahtijeva taj podatak; no, navela je članak 33. Montrealske konvencije kao temelj za nadležnost u točki 14. odjeljka 3. obrasca jer je to odredba koja sadržava pravilo o nadležnosti u odnosu na tužbe za naknadu štete zbog kašnjenja u zračnom prijevozu, dok Uredba o putnicima u zračnom prijevozu ne sadržava takvo pravilo.

42.

S obzirom na tu komunikaciju te u skladu s člankom 101. stavkom 1. svojeg Poslovnika, Sud je od Kúrije zatražio pojašnjenja u pogledu pravne osnove tražbine o kojoj je riječ u glavnom postupku te identitet stvarnog zračnog prijevoznika u smislu Uredbe o putnicima u zračnom prijevozu.

43.

Kúria je u odgovoru navela da se tražbina društva Flight Refund doista temelji na člancima 6. i 7. Uredbe o putnicima u zračnom prijevozu, ali da se glede nadležnosti mađarskih sudova oslanja na članak 33. Montrealske konvencije. S obzirom na to, Kúria je povukla svoja prva tri pitanja i izmijenila peto pitanje. Međutim, budući da zbog nacionalnih postupovnih pravila nije mogla izvesti dokaze u pogledu merituma predmeta, ona nije mogla pružiti daljnje informacije u odnosu na identitet stvarnog zračnog prijevoznika.

44.

Dva prethodna pitanja koja su upućena Sudu sada glase kako slijedi:

45.

Kúria je u svojem odgovoru dalje navela da je i dalje bitno utvrditi treba li nadležnost nad postupkom za europski platni nalog kojim se utvrđuje tražbina na temelju te uredbe biti uređena Montrealskom konvencijom, Uredbom Bruxelles I ili drugim pravilima, ako Uredba o putnicima u zračnom prometu ne sadržava potrebna pravila. Povrh toga, trebala je saznati je li člankom 7. stavkom 1. Uredbe o EPN‑u predviđeno pravilo o nadležnosti kojim se, neovisno o Uredbi Bruxelles I, određuje nadležnost sudova države članice porijekla.

46.

Nakon dostave odgovora Kúrije i preinačenih pitanja, samo je Mađarska podnijela daljnje pisano očitovanje. Zahtjev za održavanje rasprave nije podnesen te ista nije održana.

47.

U svojem očitovanju njemačka vlada upozorila je na to da bi zahtjev za prethodnu odluku mogao biti nedopušten, bilo u cijelosti, zbog toga što iz stranice društva Flight Refund proizlazi da je ono obustavilo svoje djelatnosti, bilo u pogledu prvih triju pitanja, zbog toga što tumačenje Montrealske konvencije nije relevantno za odgovor na pitanja u glavnom postupku.

48.

Budući da je Kúria potvrdila da je postupak pred njom i dalje u tijeku te da je povukla svoja prva tri pitanja, nije potrebno dalje razmatrati te aspekte.

49.

Osnovno pitanje u ovom predmetu glasi: što se mora učiniti kada je europski platni nalog izdalo tijelo u državi članici čiji sudovi nisu nadležni odlučivati o tražbini navedenoj u nalogu te kada se povodom prigovora parnični postupak treba voditi pred „nadležnim sudovima države članice porijekla“? Kao što je to istaknula njemačka vlada, u Uredbi o EPN‑u ne postoji pravilo za postupanje u takvim situacijama.

50.

Svojim pitanjima Kúria predviđa dva moguća rješenja. Kao prvo, ona bi sama i bez dužnosti određivanja suda za odlučivanje o meritumu osnovne tražbine mogla biti ovlaštena preispitati europski platni nalog, što bi, pod pretpostavkom da je taj nalog očito pogrešno izdan, s obzirom na zahtjeve utvrđene u Uredbi o EPN‑u, dovelo do utvrđenja da je isti ništav ili do završetka postupka. Kao drugo, čak i u izostanku bilo kakvog prepoznatljivog temelja za nadležnost, od Kúrije bi se moglo zahtijevati da odredi mađarski sud za odlučivanje o tražbini.

51.

Međutim, prije ispitivanja može li se slijediti bilo koji od tih dvaju pristupa (očito je da se nijedan ne može tumačiti kao da se zahtijeva na temelju zakonodavstva te se čini prihvatljivijim da ih se ispita zajedno), smatram korisnim provjeriti što se do sada u ovom slučaju jest ili nije dogodilo u odnosu na ono što se trebalo dogoditi. Mislim da se može reći da je složenost u kojoj se Kúria sada mora snaći nastala zapravo zbog osnovnih pogrešaka koje su počinili društvo Flight Refund i njegova odvjetnica, a potom javni bilježnik koji je izdao europski platni nalog. Tim se pogreškama zapravo sprečava ostvarivanje cilja Uredbe o EPN‑u, u obliku pojednostavnjivanja i ubrzavanja parničenja u prekograničnim slučajevima koji se odnose na nesporne novčane tražbine ( 11 ).

52.

Prije svega, društvo Flight Refund nije se trebalo oslanjati na Montrealsku konvenciju radi određivanja nadležnosti za izdavanje europskog platnog naloga protiv Lufthanse u Mađarskoj ( 12 ). Na temelju članka 6. Uredbe o EPN‑u, nadležnost se određuje u skladu s „važećim pravilima prava Zajednice, posebno u skladu s Uredbom (EZ) br. 44/2001“. Iako „relevantna pravila prava Zajednice“ mogu načelno uključivati Montrealsku konvenciju, Sud je već zaključio, kao što je to istaknuto u pisanim očitovanjima, da je nadležnost u pogledu tražbine na temelju Uredbe o putnicima u zračnom prometu uređena samo Uredbom Bruxelles I ( 13 ). Osim toga, u „Smjernicama za ispunjavanje prijave“ jasno je navedeno da se moraju poštovati pravila Uredbe Bruxelles I (vidjeti točku 20. gore). U svakom je slučaju očito da se svako pravilo o nadležnosti sadržano u Montrealskoj konvenciji tiče postupaka pokrenutih u pogledu tražbina uređenih tom konvencijom, a ne tražbina uređenih drugim instrumentima. Za razliku od Uredbe Bruxelles I, Montrealskom konvencijom ne želi se utvrditi opće primjenjiva pravila o nadležnosti.

53.

Kao drugo, čak i ako se oslonila na Montrealsku konvenciju, odvjetnica društva Flight Refund trebala je znati da postoje dvije različite verzije tog instrumenta ( 14 ), od kojih nijedna nije vjerodostojna, ali od kojih se barem jedna mogla protumačiti na način da „na državnom području jedne od država stranaka“nije samostalan i samodostatan temelj za nadležnost, tako da je bilo bitno uputiti na vjerodostojnu verziju te konvencije.

54.

Kao treće, javni bilježnik koji je zaprimio zahtjev za europski platni nalog trebao je provjeriti tvrdnju društva Flight refund da se nadležnost temelji na članku 33. Montrealske konvencije. Istina je da je člankom 8. Uredbe o EPN‑u dopušteno da se takva provjera provede u obliku „automatiziranog postupka“, što, naravno, može dovesti do pogreške. S druge strane, mađarski javni bilježnik za potrebe Uredbe o EPN‑u sudsko je tijelo za koje se kao takvo mora smatrati da poznaje pravo koje je pozvan primijeniti i da preuzima odgovornost za način na koji je ono primijenjeno.

55.

Stoga su i odvjetnica društva Flight Refund i javni bilježnik trebali ispitati moguće temelje za nadležnost samo s obzirom na Uredbu Bruxelles I. Proizlazi da su ti mogući temelji sljedeći.

56.

Prvi su temelj za nadležnost u strukturi Uredbe Bruxelles I sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil (članak 2. stavak 1.), što je u ovom slučaju Njemačka. Drugi su temelj, u stvarima koje se odnose na ugovore, sudovi u mjestu u kojem treba biti izvršena obveza (članak 5. stavak 1. točka (a)). Stoga što zahtjev za naknadu štete potječe od navodnog kašnjenja u dolasku, mjesto izvršenja prema mojem mišljenju mora biti mjesto dolaska, to jest London. Slijedom toga je najočitije da se od sudova u Njemačkoj i Engleskoj treba tražiti izdavanje europskog platnog naloga te je najizvjesnije da su ti sudovi nadležni.

57.

Treća mogućnost mogao bi biti sud u mjestu u kojem se nalazi podružnica, agencija ili druga poslovna jedinica Lufthanse (članak 5. stavak 5.), ako je karta bila kupljena od takve podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice. To je možda slučaj i može dovesti do nadležnosti mađarskih sudova jer se čini da putnica ima prebivalište u Mađarskoj. Međutim, bilo bi potrebno da Kúria ispita to pitanje jer u ovom stadiju, čini se, ne postoji dokaz o tome gdje je karta bila kupljena.

58.

Iako nije izravno relevantno, može se primijetiti da tri gornja temelja za nadležnost odgovaraju onima u članku 33. stavku 1. Montrealske konvencije jednom kada se isključi fiktivni temelj samo „na državnom području jedne od država stranaka“.

59.

Daljnji mogući temelj na kojem se mogla odrediti nadležnost mađarskih sudova odnosi se na domicil putnika. Točno je da se pravilo mađarskog prava koje dopušta da tužbu u Mađarskoj podnese fizička osoba s domicilom ili uobičajenim boravištem u Mađarskoj protiv pravne osobe koja ondje nema sjedište ( 15 ) ne čini u cijelosti u skladu s Uredbom Bruxelles I, ako je to opće primjenjivo pravilo. Takvo pravilo bilo bi upravo suprotno općem pravilu Uredbe Bruxelles I, koje prednost daje sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil ( 16 ). Međutim, postoje okolnosti u kojima ta uredba dopušta takvu mogućnost, to jest kada je fizička osoba potrošač i pokreće postupak protiv druge strane u potrošačkom ugovoru koji je, u slučaju ugovora o prijevozu, dio putnog aranžmana ( 17 ).

60.

U svakom slučaju, Kúria bi morala ponovno ispitati okolnosti predmetnog ugovora. Osim toga, sumnjam da se može osloniti na takav temelj za nadležnost ako je predmetni potrošač ustupio tražbinu društvu za naplatu dugova kao što je to Flight Refund. Iako ustup tražbine nije pitanje obrađeno u Uredbi Bruxelles I ( 18 ) i nije mi poznata sudska praksa koja se njime bavi, jasno je da je iznimno pravilo, kod kojeg se sudovima u mjestu u kojem potrošač ima domicil može pridati ista važnost kao i sudovima u mjestu u kojem tuženik ima domicil, namijenjeno tomu da se slabija ugovorna strana oslobodi potrebe utuživanja tražbine pred inozemnim sudovima ( 19 ). To se razmatranje više ne primjenjuje kada tužitelj nije slabija ugovorna strana, to jest potrošač koji je društvo za naplatu dugova ( 20 ).

61.

Naposljetku, moguće je da su uvjeti koji se primjenjuju na prodaju karata sadržavali klauzulu o nadležnosti. Ako je to tako, njezina bi se valjanost trebala ispitati s obzirom na članak 23. i, ako je primjenjiv, članak 17. Uredbe Bruxelles I ( 21 ).

62.

Stoga mi iz se dostupnih podataka čini da se međunarodna nadležnost mađarskih sudova da odlučuju o zahtjevu za naknadu štete na temelju Uredbe o putnicima u zračnom prijevozu ne može u potpunosti isključiti na temelju Uredbe Bruxelles I, iako ni ovaj Sud ni Kúria nemaju podatke kojima bi se razjasnila takva nadležnost. Ono što se može reći jest da se nadležnost ne može zasnivati na Montrealskoj konvenciji i da bi bilo potrebno više podataka kako bi se nadležnost odredila na temelju Uredbe Bruxelles I.

63.

Kúria je obavijestila Sud da nije ovlaštena izvoditi dokaze o meritumu predmeta. Iako nije na ovom Sudu da tumači mađarsko pravo, čini mi se uvjerljivim da odredbe koje je Kúria navela i koje su navedene u točki 29. i sljedećima ove presude supra možda ne sprečavaju izvođenje dokaza o dopuštenosti. U svakom slučaju, smatram da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, mađarski Zakon o građanskom postupku treba tumačiti na način da se odredbama prava Unije da puni učinak, uključujući odredbe kojima je uređena nadležnost ( 22 ).

64.

Ako bi iz cjelovitog ispitivanja svih činjenica relevantnih za pitanje nadležnosti s obzirom na Uredbu Bruxelles I proizišlo da su mađarski sudovi bili nadležni odlučivati o tražbini društva Flight Refund prema Lufthansi na temelju tumačenja Suda Uredbe o putnicima u zračnom prometu, Kúrijini problemi ne bi nastali.

65.

Stoga ću u nastavku poći od toga da je takvo ispitivanje provedeno i da je dovelo do zaključka da ti sudovi nisu nadležni odlučivati o toj tražbini. U tim okolnostima Kúria jednostavno nije u mogućnosti odrediti nadležni sud države članice porijekla pred kojim se postupak može nastaviti u skladu s pravilima za redovan građanski postupak, kako je propisano člankom 17. stavkom 1. Uredbe o EPN‑u.

66.

No, priča se ne završava nekritičkim izdavanjem europskog platnog naloga od javnog bilježnika.

67.

Taj je nalog poslan Lufthansi, koja je podnijela prigovor. Iako se to od nje nije zahtijevalo, Lufthansa je navela temelj za osporavanje odgovornosti, to jest da nije bila stvarni zračni prijevoznik za dotični let. Da se to moglo smatrati upuštanjem u postupak u smislu članka 24. Uredbe Bruxelles I, time bi se možda mađarskim sudovima dodijelila nadležnost ( 23 ). Međutim, Sud je zaključio da se podnošenje prigovora protiv europskog platnog naloga, čak i uz navođenje argumenata o meritumu predmeta, ne može smatrati upuštanjem u postupak u smislu članka 24. Uredbe Bruxelles I ( 24 ).

68.

Učinak je prigovora, kao prvo, taj da se europski platni nalog ne može proglasiti izvršivim u skladu s člankom 18. Uredbe o EPN‑u i, kao drugo, da se postupak nastavlja „pred nadležnim sudovima države članice porijekla“ u skladu s člankom 17. stavkom 1. te uredbe.

69.

Dok se postupak ne nastavi, čini se da je tražbina društva Flight Refund u međuprostoru. Europski platni nalog je izdan, ali se ne može proglasiti izvršivim. U Uredbi o EPN‑u jasno se navodi da se postupak mora nastaviti u državi članici porijekla, to jest Mađarskoj.

70.

To je očito pravilan smjer, pod pretpostavkom da sudovi te države članice imaju međunarodnu nadležnost za odlučivanje o tražbini, što će načelno biti slučaj ako je tijelo koje je izdalo europski platni nalog pravilno ispitalo svoju nadležnost u skladu s člancima 6. i 8. Uredbe o EPN‑u. Međutim, čini se da zakonodavstvo nije u cijelosti predvidjelo mogućnost da sudovi države članice porijekla možda nemaju međunarodnu nadležnost za odlučivanje o osnovnoj tražbini.

71.

Osim toga, iako se u članku 1. stavku 2. Uredbe o EPN‑u navodi da ta uredba ne sprečava tužitelja da uloži zahtjev pokretanjem drugog postupka, to se prema mojem mišljenju ne može tumačiti na način da se omogućava istodobno ulaganje zahtjeva ili izvršavanje naloga u drugom postupku, što bi moglo dovesti do dvostrukog izvršenja. Umjesto toga, sve dok europski platni nalog nije okončan, čini se da je člankom 27. Uredbe Bruxelles I bilo koji drugi sud spriječen odlučivati o tražbini.

72.

Kao što sam upozorila ( 25 ) i kao što je to istaknuto u očitovanjima podnesenima Sudu, zakonodavstvom nije konkretno propisano rješenje u okolnostima kao što su one u glavnom postupku. Slijedom toga mora se pronaći rješenje koje je u skladu sa zakonodavstvom i koje dopušta da se europski platni nalog okonča, da društvo Flight Refund uloži zahtjev u drugom postupku (ako to i dalje želi) i da se Lufthansa brani pred sudom koji je nadležan u smislu Uredbe Bruxelles I.

73.

U svojem prigovoru Lufthansa nije postavila pitanje mjesne nenadležnosti javnog bilježnika. Međutim, da je to i učinila, ne vidim kako bi to promijenilo postupovnu situaciju. Učinak prigovora koji ne treba biti obrazložen prema mojem mišljenju ostao bi isti kao i u konkretnim okolnostima glavnog postupka: postupak povodom tražbine i dalje bi se trebao nastaviti pred nadležnim sudovima države članice porijekla, a nemogućnost pronalaženja takvog suda ostala bi nepromijenjena.

74.

Lufthansa je možda mogla u skladu s člankom 20. stavkom 2. Uredbe o EPN‑u postaviti pitanje mjesne nadležnosti javnog bilježnika nakon isteka roka za ulaganje prigovora (i time prešutno tek kada je europski platni nalog proglašen izvršivim) zbog toga što je taj nalog „očigledno krivo izdan, uzimajući u obzir zahtjeve koje propisuje ova Uredba“, što je pojam koji prema mojem mišljenju treba tumačiti na način da uključuje izdavanje naloga od strane tijela koje očito nije imalo međunarodnu nadležnost u skladu s Uredbom Bruxelles I. To bi uključivalo podnošenje zahtjeva za preispitivanje naloga od strane „nadležnog suda u državi članici porijekla“, koji bi trebao, ako je utvrdio opravdanost preispitivanja, proglasiti europski platni nalog ništavim. I tu bi se postupak završio (ne utječući na ponovno podnošenje zahtjeva u okviru istog ili različitog postupka pred nadležnim sudom).

75.

Ne upućujem na to da je Lufthansa trebala djelovati na takav način, što na poslovnom planu vjerojatno ne bi bilo u njezinu interesu. No, mislim da se valja zaustaviti kako bi se razmotrila takva situacija i usporedila s onom u glavnom postupku.

76.

Kada tuženik podnosi zahtjev za preispitivanje na temelju članka 20. stavka 2. Uredbe o EPN‑u, jasno je, kao prvo, da uvijek mora postojati „nadležni sud u državi članici porijekla“ za provođenje tog preispitivanja, čak i ako, što baš i može biti slučaj, ne postoji sud u toj državi članici koji je nadležan odlučivati o osnovnoj tražbini. Da to nije tako, bilo bi nemoguće ispraviti situacije u kojima je europski platni nalog izdalo tijelo koje nema međunarodnu nadležnost, a to mora biti moguće.

77.

Također je jasno da, stoga što se Uredba o EPN‑u ne bavi određivanjem nadležnog suda, to, u skladu s člankom 26. te uredbe, uređuje nacionalno pravo. Stoga u Mađarskoj to nacionalno pravo ( 26 ) treba tumačiti na način da, ako određivanje nadležnog suda ne proizlazi automatski iz, primjerice, mjesta u kojem je sjedište javnog bilježnika koji je izdao europski platni nalog, tada Kúria može i mora odrediti nadležni sud. Ako je nalog pogrešno izdan, taj sud mora završiti postupak uz utvrđenje da je nalog ništav. Međutim, nadležni sud u toj situaciji nije sud nadležan za odlučivanje o osnovnoj tražbini. To je sud nadležan za preispitivanje zakonitosti europskog platnog naloga.

78.

No, to je u biti situacija u glavnom postupku o kojem je ovdje riječ. Na temelju svojih obveza iz mađarskog Zakona o građanskom postupku u vezi s odredbama članka 17. stavka 1. Uredbe o EPN‑u te svoje obveze da osigura punu učinkovitost pravila prava Unije o nadležnosti, Kúria je načelno dužna odrediti sud koji je nadležan za odlučivanje o osnovnoj tražbini. Kako bi to učinila, ona mora ispitati sve činjenice koje su relevantne za određivanje nadležnosti. Jedina situacija u kojoj ona to ne može odrediti jest ona u kojoj je utvrdila da mađarski sudovi nemaju međunarodnu nadležnost.

79.

Logičan smjer koji treba slijediti u toj situaciji bilo bi stoga odrediti sud koji bi bio nadležan za preispitivanje valjanosti europskog platnog naloga ako je tuženik podnio zahtjev za preispitivanje u skladu s člankom 20. stavkom 2. Uredbe o EPN‑u i koji je također stvarno nadležan da odlučuje o predmetnim tražbinama. Taj sud tada bi trebao, u skladu s člankom 26. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I, izjaviti da nije nadležan za odlučivanje o tražbini, osim ako se tuženik pred sudom upusti u postupak, ali ne kako bi osporio njegovu nadležnost. Tada bi tužitelj bio slobodan uložiti zahtjev pred bilo kojim drugim sudom. Ako se tuženik upustio u postupak pred sudom u bilo koju drugu svrhu, nadležnost suda bila bi uspostavljena u skladu s člankom 24. Uredbe Bruxelles I, a postupak bi se nastavio u skladu s člankom 17. Uredbe o EPN‑u.

80.

Čini mi se da takvo rješenje, koje uvelike odgovara onomu koje je Kúria predvidjela u drugom pitanju, uopće nije suprotno bilo kojem relevantnom zakonodavstvu. Doduše, okolnost da ne postoji sud koji bi se mogao odrediti kao nadležan za preispitivanje valjanosti europskog platnog naloga i stvarno nadležan za odlučivanje o predmetnim tražbinama mogla bi predstavljati problem.

81.

Drugo rješenje koje je Kúria predvidjela u svojem prvom pitanju uključivalo bi preispitivanje europskog platnog naloga po službenoj dužnosti od strane same Kúrije. Iako bi se time doista postigao očito potreban rezultat na način koji ne bi bio vrlo različit od drugih rješenja, čini mi se da se ono nešto manje slaže s odredbama Uredbe o EPN‑u jer članak 20. te uredbe ne predviđa preispitivanje po službenoj dužnosti, nego samo na tuženikov zahtjev.

82.

Iznos o kojem je riječ u glavnom postupku je malen ( 27 ), iako priznajem da iznosi u drugim postupcima za europski platni nalog mogu biti znatno veći. No u svim usporedivim situacijama krajnje rješenje istaknutog problema je jasno: u interesu svih stranaka, postupak za europski platni nalog mora se završiti kako bi se zahtjev mogao uložiti, po želji, pred nadležnim sudom. Da je problem bio istaknut pred nižim sudom, posve je moguće da se moglo naći praktično rješenje a da se Sudu ne uputi zahtjev za prethodnu odluku.

83.

Međutim, o pitanju treba odlučiti sud protiv čijih odluka ne postoji pravni lijek na temelju nacionalnog prava i koji stoga na temelju članka 267. trećeg podstavka UFEU‑a nije imao drugu mogućnost nego zatražiti takvu odluku. Kúria je lojalno postupila u skladu s tom obvezom. To je dovelo do toga da je Sud morao opširno razmatrati predmet, iako bi (prema mojem mišljenju) oba rješenja koja je sama Kúria prepoznala pružila zadovoljavajući ishod.

84.

Čini mi se da je ovo vrsta predmeta par excellence u kojem bi se neki manje intenzivan oblik postupanja činio prikladnim, bio to postupak „zelenog svjetla“, koji je često zagovarao moj prethodnik na dužnosti Sir Francis Jacobs ( 28 ), ili neki drugi mehanizam. S obzirom na povećano opterećenje Suda i pritisak na njega da neodgodivo donosi presude kojima odgovara nacionalnim sudovima, čini mi se da vrijedi ponovno otvoriti raspravu o tom pitanju.

85.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, mislim da bi Sud na pitanja Kúrije trebao odgovoriti na sljedeći način:

(a)

europski platni nalog izdao sud ili tijelo države članice, ali se ne mogu utvrditi temelji za utvrđivanje mjesne nadležnosti sudova te države članice u pogledu predmetne tražbine,

(b)

tuženik uložio prigovor s posljedicom da se, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Uredbe br. 1896/2006, postupak mora nastaviti pred nadležnim sudovima te države članice u skladu s pravilima za redovan građanski postupak i

(c)

viši sud dužan u skladu s tim pravilima odrediti takav nadležni sud,