1.

Odgovornost države članice za štetu uzrokovanu odlukom nacionalnog suda u posljednjem stupnju kojom se povređuje pravno pravilo Unije uređena je uvjetima koje je utvrdio Sud, osobito u točki 51. presude od 30. rujna 2003., Köbler (C-224/01, EU:C:2003:513), pri čemu ipak nije isključeno da se odgovornost te države članice može utvrditi pod manje restriktivnim uvjetima na temelju nacionalnog prava. Ta odgovornost nije isključena zbog toga što je ta odluka postala pravomoćna. U okviru primjene te odgovornosti na nacionalnom sudu kojem je podnesen zahtjev za naknadu štete jest da ocijeni, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, je li nacionalni sud u posljednjem stupnju dovoljno ozbiljno povrijedio pravo Unije očiglednim nepoštovanjem primjenjivog prava Unije, uključujući relevantnu sudsku praksu Suda. Nasuprot tomu, pravu Unije protivi se pravilo nacionalnog prava koje u takvom slučaju iz šteta koje mogu biti predmet naknade štete općenito isključuje troškove nastale stranci zbog štetne odluke nacionalnog suda.

2.

Pravo Unije, a osobito Direktivu Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2007., i Direktivu Vijeća 92/13/EEZ od 25. veljače 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa o primjeni pravila Zajednice u postupcima nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66, kao i načela ekvivalentnosti i djelotvornosti treba tumačiti na način da im se ne protivi propis države članice koji ne dopušta reviziju pravomoćne presude suda te države članice koji je odlučivao o tužbi za poništenje akta javnog naručitelja bez razmatranja jednog pitanja čije je ispitivanje bilo zamišljeno u ranijoj presudi Suda kojom je odgovoreno na zahtjev za prethodnu odluku upućen u okviru postupka o toj tužbi za poništenje ili u ranijoj presudi Suda kojom je odgovoreno na zahtjev za prethodnu odluku u drugom predmetu. Međutim, ako primjenjiva interna postupovna pravila sadržavaju mogućnost da nacionalni sudac preispita pravomoćnu presudu kako bi situacija koja je nastala zbog te presude bila spojiva s ranijom konačnom sudskom odlukom, za koju su sud koji je donio tu presudu i stranke u predmetu koji je do nje doveo već znali, ta mogućnost mora, u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, pod istim uvjetima, imati prednost kako bi situacija bila spojiva s pravom Unije, kako je tumačeno u ranijoj presudi Suda.