Žalba koju je 9. kolovoza 2021. podnijela Casa Regina Apostolorum della Pia Società delle Figlie di San Paolo protiv presude Općeg suda (sedmo vijeće) od 2. lipnja 2021. u predmetu T-233/18., Casa Regina Apostolorum della Pia Società delle Figlie di San Paolo/Europska komisija

(Predmet C-492/21 P)

(2021/C 471/30)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Žalitelj: Casa Regina Apostolorum della Pia Società delle Figlie di San Paolo (zastupnik: F. Rosi, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj osporava povredu obveze obrazlaganja i izvođenja dokaza: pogrešno tumačenje pojma solidarne djelatnosti, pojma poduzeća i gospodarske djelatnosti iz članka 106. UFEU-a, osobito u odnosu na talijanske propise iz Decreta legislativa 229/1999 (Zakonodavna uredba 229/1999), ističući da sustav financiranja regija od strane talijanske države nije obuhvaćen solidarnim sustavom, nego gospodarskim sustavom na način na koji upućuje sustav SGEI-ja.

Konkretno, žalitelj osporava pojam solidarne djelatnosti koji Opći sud zastupa u pobijanoj presudi, kao prilično općenit pojam koji ne upućuje na važeće talijansko zakonodavstvo koje uređuje pružanje zdravstvenih usluga. Naime, Opći sud je presudu Suda od 11. lipnja 2020. u predmetu Dovera smatrao primjenjivom u ovom slučaju, a da nije proveo točnu analizu reforme u Italiji iz 1999. godine, a osobito da ju nije usporedio s propisima koji uređuju sustav pružanja zdravstvenih usluga u državi Slovačkoj.

Osim toga, žalitelj osporava da pojam univerzalne djelatnosti može isključiti primjenjivost sustava iz članka 106. UFEU-a, s obzirom na to da se usluga koja je pružena, iako ne u potpunosti, na univerzalan način, ne može smatrati gospodarskom poput drugih usluga kao što su multimodalni prijevoz, električna energija, voda, telekomunikacije itd., već je upravo obuhvaćena istim pojmom iz SGEI-ja.

Jednako tako, Opći sud ne navodi da država prenosi financiranje na regije i da je u tom slučaju na regiji obveza plaćanja javnim i privatnim zdravstvenim poduzećima za usluge na temelju regionalnih tarifa za izbor pacijenta/korisnika.

Stoga regije potpisuju ugovore o koncesiji za javne usluge sa svim subjektima u javnom i privatnom vlasništvu, plaćajući usluge na temelju unaprijed utvrđene tarife. Svaka zdravstvena ustanova organizira svoju djelatnost na specifičan i autonoman način, kako bi privukla pacijenta u svoju ustanovu.

I ne samo to, već se pacijent može obratiti javnoj ili privatnoj zdravstvenoj ustanovi kako bi zatražio privatnu uslugu, čime se izbjegavaju liste čekanja koje postoje u tzv. akreditiranom sustavu. Stoga se osporava tvrdnja koju je Opći sud naveo na početku presude: „U Italiji je organizacija zdravstvenog sustava usmjerena na Servizio sanitario nazionale [(Nacionalna zdravstvena služba, u daljnjem tekstu: SSN)]. U kontekstu SSN-a, zdravstvene se usluge izravno financiraju putem socijalnih doprinosa osiguranika i iz državnih sredstava, tako da te usluge javna tijela ili povezana privatna tijela pružaju besplatno ili gotovo besplatno svim pacijentima registriranima u SSN-u. Upravljanje SSN-om u osnovi osiguravaju regije”.

Potonji argument ne samo da ne odgovara stvarnoj zdravstvenoj organizaciji u Italiji i važećem zakonodavstvu, nego Opći sud ne pojašnjava izjavu prema kojoj se „zdravstvene usluge izravno financiraju socijalnim doprinosima osiguranika i iz državnih sredstava”, što predstavlja apstraktan i nekontekstualiziran prikaz.

Drugim riječima, Opći sud nije pojasnio što su „socijalni doprinosi osiguranika” niti od čega se sastoje „državna sredstva”. Preciznije govoreći, Opći sud ne provodi pažljivu analizu sadržaja odredbi koje uređuju SGEI u smislu članka 106. UFEU-a i na temelju presude Suda u predmetu Altmark iz 2003.

Najprije Komisija, a zatim i Opći sud trebali su provesti detaljnu analizu sustava, uzimajući u obzir i tekst Priloga 26. Ugovoru koji se odnosi upravo na SGEI te činjenicu da nije razrađen poseban pojam koji identificira ovaj određeni sektor usluga.

Naposljetku, osporavana presuda koju je donio Opći sud nije ništa drugo nego prijenos sadržaja iz pobijane odluke Komisije za koju je Opći sud smatrao da ne sadržava nedostatke u obrazlaganju.

Stoga prigovori koje je žalitelj detaljno iznio ostaju bespredmetni, s obzirom na to da je on, suprotno onome što je tvrdio Opći sud, osporio odluku Komisije u smislu da je potpuno generička i da se ne odnosi se na važeće talijansko zakonodavstvo.

Nije moguće ni jednostavno prenijeti sadržaj presude Suda u predmetu Dovera.

Štoviše, temeljni prigovor koji je iznio žalitelj, a koji podliježe prvo ispitivanju Komisije, a zatim i ispitivanju strane Općeg suda, upravo je provjera usklađenosti talijanskog zdravstvenog sustava s odredbama sadržanima u članku 106. UFEU-a, a time i s primjenom sustava SGEI-ja.

U vezi s tim, žalitelj se poziva na izostanak odluke Općeg suda i stoga na nedostatno obrazloženje.