1.

Treba li članak 2., članak 19. stavak 1. drugi podstavak i članak 4. [stavak 3.] UEU-a u vezi s člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, člankom 2. stavkom 1. Konvencije ZFI (1), člancima 2. i 12. Direktive ZFI (2), te Direktivom Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (3), uzimajući u obzir načelo učinkovitih i odvraćajućih sankcija u slučaju teške prijevare na štetu financijskih interesa Europske unije, te u skladu s Odlukom Komisije 2006/928/EZ (4) s obzirom na članak 49. stavak 1. posljednju rečenicu Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tumačiti na način da im se protivi pravna situacija, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj optuženici traže primjenu načela blažeg kaznenog zakona u kontekstu u kojem je odlukom nacionalnog ustavnog suda proglašen neustavnim tekst zakona o prekidu zastare za kaznenu odgovornost (odluka iz 2022.), s obzirom na propust zakonodavca da tekst zakona uskladi s drugom odlukom istog ustavnog suda, donesenom četiri godine prije potonje odluke (odluka iz 2018.), a u tom se razdoblju sudska praksa redovnih sudova formirana na temelju prve odluke već bila ustalila na način da je taj tekst i dalje bio na snazi u obliku tumačenom u skladu s prvom odlukom ustavnog suda, što je imalo za konkretnu posljedicu to da je upola skraćen rok zastare za sva kaznena djela za koja nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda prije prve odluke ustavnog suda i da je, slijedom toga, u predmetnom slučaju obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenikâ?

2.

Treba li članak 2. UEU-a, koji govori o vrijednostima vladavine prava i poštovanju ljudskih prava u društvu u kojem prevladava pravda, te članak 4. [stavak 3.] UEU-a o načelu lojalne suradnje između Unije i država članica, u skladu s Odlukom Komisije 2006/928/EZ u pogledu obveze osiguravanja učinkovitosti rumunjskog pravosudnog sustava, uzimajući u obzir članak 49. [stavak 1.] posljednju rečenicu Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se utvrđuje načelo primjene blažeg kaznenog zakona, u odnosu na cjelokupan nacionalni pravosudni sustav tumačiti na način da im se protivi pravna situacija, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj optuženici traže primjenu načela blažeg kaznenog zakona, u kontekstu u kojem je odlukom nacionalnog ustavnog suda proglašen neustavnim tekst zakona o prekidu zastare kaznene odgovornosti (odluka iz 2022.), s obzirom na propust zakonodavca da tekst zakona uskladi s drugom odlukom istog ustavnog suda, donesenom četiri godine prije potonje odluke (odluka iz 2018.), a u tom se razdoblju sudska praksa redovnih sudova formirana na temelju prve odluke već bila ustalila na način da je taj tekst, kako je protumačen prvom odlukom ustavnog suda, i dalje bio na snazi, što je imalo za konkretnu posljedicu to da je upola skraćen rok zastare za sva kaznena djela za koja nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda prije prve odluke ustavnog suda i da je, slijedom toga, u predmetnom slučaju obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenikâ?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora, te isključivo ako se ne može pružiti tumačenje koje je u skladu s pravom Unije, treba li načelo nadređenosti prava Unije tumačiti na način da mu se protive nacionalno zakonodavstvo ili praksa prema kojima su nacionalni redovni sudovi vezani odlukama nacionalnog ustavnog suda i obvezujućim odlukama nacionalnog vrhovnog suda te zbog toga ne mogu – jer bi inače počinili stegovnu povredu – po službenoj dužnosti izuzeti iz primjene sudsku praksu koja proizlazi iz tih odluka iako smatraju da je, s obzirom na presudu Suda, ta sudska praksa u suprotnosti s člankom 2., člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom i člankom 4. [stavkom 3.] UEU-a u vezi s člankom 325. stavkom 1. UFEU-a, u okviru primjene Odluke Komisije 2006/928/EZ, uzimajući u obzir članak 49. [stavak 1.] posljednju rečenicu Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao što je to slučaj u glavnom postupku?