11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/7

Izvjestitelj:

Petru Sorin DANDEA

1.1.

Zbog digitalizacije dolazi do stvaranja novih oblika zapošljavanja zbog kojih je sustav socijalne sigurnosti pod velikim pritiskom. EGSO preporučuje državama članicama, ali i europskim institucijama, da reguliraju te nove oblike zapošljavanja kako bi se moglo jasno utvrditi tko je poslodavac, a tko radnik. U tom pogledu EGSO preporučuje primjenu sudske prakse Suda Europske unije koji je priznao status radnika osobama koje se, iako ne posjeduju klasičan ugovor o radu, nalaze u situaciji u kojoj obavljaju djelatnost u okviru plaćenog odnosa zavisnosti.

1.2.

Financiranje postojećih sustava socijalne sigurnosti u brojnim se slučajevima temelji na pojedinačnom ugovoru o radu, a čini se da mnogi novi oblici gospodarske aktivnosti i zapošljavanja, koji su se pojavili zbog snažnog razvoja novih tehnologija, izlaze iz okvira ugovora o radu. EGSO smatra da ta situacija za sobom povlači brojne prijetnje za radnike koji rade u takvim uvjetima jer više nisu zaštićeni propisima o plaćama, uvjetima rada i socijalnoj sigurnosti.

1.3.

EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost da u zakonodavstvo o mirovinskim sustavima uvedu odredbu koja obvezuje na isplatu doprinosa za sve osobe koje ostvaruju dohodak od rada. Ta je mjera prijeko potrebna jer u brojnim slučajevima radnici zaposleni u okviru novih oblika zapošljavanja proizašlih iz digitalizacije nisu prikladno pokriveni postojećim propisima o mirovinskim sustavima.

1.4.

EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost povezivanja elektroničkih sustava nacionalnih mirovinskih sustava i sustava zdravstvenog osiguranja sa sustavima porezne uprave. Na taj bi način mogle brzo otkriti osobe koje, iako primaju dohodak od rada, nikad nisu uživale status osiguranika u javnim mirovinskim sustavima i sustavima zdravstvenog osiguranja.

1.5.

Države članice u okviru svojih nacionalnih sustava socijalne zaštite osiguravaju i druga regulirana prava koja korisnicima omogućuju primanje naknada. Među njima se osobito ističu roditeljski dopust, obiteljske naknade, dječji doplatak i druge naknade. Iako se ta prava često smatraju nedoprinosnima, pripadajuće naknade dodjeljuju se na temelju korisničkih prava, što u brojnim slučajevima podrazumijeva da potencijalni korisnik ima status zaposlenika. EGSO preporučuje državama članicama da iznađu rješenja kojima bi se osiguralo da radnici zaposleni u skladu s novim oblicima rada imaju odgovarajući pristup tim naknadama.

1.6.

Kad je riječ o radnicima zaposlenim putem novih oblika rada karakterističnih za digitalno doba, EGSO smatra da bi bilo moguće pronaći globalno rješenje za probleme povezane s priznavanjem njihovih prava koja se odnose na socijalnu sigurnost pomoću opće reforme načina financiranja tog sustava. Traži od država članica da iznađu rješenja za financiranje sustava socijalne sigurnosti kojima će se ne samo osigurati održivost tih sustava već i odgovoriti na potrebu da se osobama koje rade u novim oblicima rada osigura pristup istima. Kako bi se održivost sustava socijalne sigurnosti očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretila radna snaga, trebalo bi razmotriti može li se u tu svrhu iskoristiti dio digitalne dividende.

1.7.

EGSO smatra da bi rasprave koje je pokrenula Europska komisija o razvoju europskog stupa socijalnih prava obavezno trebale obuhvatiti i pitanje položaja radnika zaposlenih u novim oblicima rada, a osobito pitanje načina priznavanja njihova statusa i jamčenja da imaju odgovarajući pristup sustavima socijalne sigurnosti i socijalne zaštite.

2.1.

Digitalizacija dovodi do dubinskih promjena u gospodarstvu, na tržištima rada i u društvu u cjelini na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini. Iako se moraju priznati očite prednosti koje digitalizacija donosi, jasno je da će ona predstavljati izazov za mnoge strukture unutar društva i gospodarstva te da može imati negativne posljedice za određene sektore ako se ne prilagode tom novom kontekstu. Jedno od područja na kojima bi digitalizacija mogla imati štetne posljedice jest sustav socijalne sigurnosti.

2.2.

Sustavi socijalne sigurnosti u Europi izgrađeni su u obliku u kojem ih danas poznajemo prije više od jednog stoljeća. U velikoj se mjeri temelje na izravnoj vezi s tržištem rada jer se velikim dijelom financiraju doprinosima koje uplaćuju radnici i njihovi poslodavci, a u različitim omjerima i porezima. U brojnim državama članicama postojanje pojedinačnog, službeno evidentiranog ugovora o radu predstavlja osnovni uvjet kojim se utvrđuje zaposlenikovo svojstvo osiguranika za tri velika stupa socijalne sigurnosti: mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

2.3.

Digitalizacija je uzrokovala te i dalje uzrokuje velike promjene na tržištu rada. Te se promjene odnose na heterogenost oblika zapošljavanja koji se razlikuju od onog utemeljenog na trajnom pojedinačnom ugovoru o radu koji je proteklih desetljeća prevladavao u radnim odnosima. Točnije, novi oblici zapošljavanja, koji se skrivaju iza naziva poput „nezavisni izvođač” ili „suradnik”, izmišljeni su upravo zato da bi se u nekim slučajevima izbjegli tradicionalni koncepti kao što su „zaposlenik”, „poduzetnik” ili „samozaposlena osoba” (1). U takvom okruženju trebat će prilagoditi sustave socijalne sigurnosti kako bi oni ostali održivi i dugoročno dostatni.

2.4.

Budući da će naraštaji zaposlenika iz takozvane generacije „baby boom” napustiti tržište rada i da će ih u određenoj mjeri zamijeniti radnici koji će raditi putem novih oblika rada, kao što su ugovori bez radnog vremena, ugovori na zahtjev ili građanskopravni ugovori, sustavi socijalne sigurnosti i socijalne zaštite naći će se pod velikim pritiskom, a taj će pritisak biti sve veći uslijed jačanja fenomena starenja europskog stanovništva.

2.5.

U tom kontekstu jasno je da će se sustavi socijalne sigurnosti i socijalne zaštite morati prilagoditi promjenama koje digitalizacija već uzrokuje na tržištu rada. U određenim državama članicama socijalni partneri pokrenuli su dijalog potreban radi utvrđivanja političkih opcija i mjera nužnih za njihovu provedbu kako bi sustav socijalne zaštite ostao održiv i dostatan u novom kontekstu digitalizacije. Potrebne su i smjernice za razjašnjavanje eventualnih sivih zona u statusu zapošljavanja radnika u pogledu oporezivanja i socijalne sigurnosti.

2.6.

Moguće je da sve veći udio radne snage ne doprinosi etabliranim sustavima socijalne sigurnosti, pa stoga kroz njih ne ostvaruje prava kao što su naknade za nezaposlene te zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Socijalni partneri i vlade država članica moraju ozbiljno ispitati tu situaciju, ali te rasprave treba proširiti na cijeli EU i u njih uključiti lokalne vlasti, druge dionike civilnog društva, udruge i pružatelje usluga kako bi se utvrdile održive političke i zakonodavne mjere te dodatne odredbe kojima će se svim radnicima, uključujući samozaposlene radnike, osigurati pristup odgovarajućoj razini socijalne zaštite.

3.1.

Digitalizacija je uzrokovala te i dalje uzrokuje velike promjene na tržištu rada. Danas postoje brojni oblici zapošljavanja koji ne ulaze u okvir tradicionalnog odnosa poslodavac – radnik, poput radnika koji rade putem platformi, a koje se često smatra samozaposlenim osobama. Zbog te su pojave sustavi socijalne sigurnosti izloženi velikom pritisku. EGSO preporučuje državama članicama da na tu pojavu odgovore i da je, ako bude potrebno, reguliraju prilikom reforme tržišta rada i sustava socijalne sigurnosti

3.2.

Zakonodavstvom kojim je uređeno tržište rada, a koje postoji u većini država članica, utvrđeno je da se radni odnos temelji na pojedinačnom ugovoru o radu. U velikom broju novih oblika zapošljavanja koji su se pojavili zbog snažnog razvoja novih tehnologija više se ne koristi ugovor o radu. EGSO smatra da bi se situaciju u kojoj se nalaze ti radnici trebalo razjasniti kako bi im se zajamčila odgovarajuća prava u skladu s temeljnim načelima nacionalnih sustava u pogledu tržišta rada i socijalne sigurnosti. U slučaju gubitka posla ti bi radnici izravno ušli u kategoriju siromašnih osoba s obzirom na to da nemaju pravo na zaštitu u okviru sustava socijalne sigurnosti.

3.3.

Javni mirovinski sustavi država članica temelje se na načelu međugeneracijske solidarnosti. Međutim, iznos mirovine na temelju radnog vijeka obično se izračunava prema vrijednosti doprinosa koje su uplaćivali zaposlenik i poslodavac tijekom cijelog radno aktivnog života. Iz toga proizlazi da će radnici koji su obavljali netipične djelatnosti, koje se ne temelje na klasičnom ugovoru o radu, u mnogim slučajevima imati poteškoće pri stjecanju odgovarajućih prava na mirovinu za predmetna razdoblja. Budući da tijekom dugih vremenskih razdoblja nisu imali ugovor o radu, primat će izuzetno nisku mirovinu, što ih dovodi u opasnost da se nađu ispod praga siromaštva. EGSO smatra da bi države članice u zakonodavstvo o mirovinskim sustavima trebale uvesti odredbu koja obvezuje na isplatu doprinosa za sve osobe koje ostvaruju dohodak od rada.

3.4.

U okviru zakonodavstava o mirovinama u većini država članica predviđeno je da samozaposlene osobe moraju uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje. Poreznim pravom ili radnim pravom uređuju se definicije djelatnosti samozaposlenih osoba i zaposlenih osoba. Međutim, tijelima vlasti u brojnim je slučajevima teško utvrditi prirodu djelatnosti o kojoj je riječ, osobito kada radnici rade u novim oblicima rada. EGSO preporučuje državama članicama da, kad je to potrebno pojasne svoje zakonodavstvo kako bi olakšale utvrđivanje oblika rada zaposlene osobe. Tako će biti lakše utvrditi koji radnici obavljaju djelatnost na internetu ili putem novih oblika rada, a države članice moći će bolje zaštititi prikupljanje doprinosa za njihovo pravo na mirovinu.

3.5.

Kako bi se lakše utvrdilo koji radnici ne uživaju status osiguranika u javnom mirovinskom sustavu zbog toga što u određenom trenutku rade u okviru novog oblika zapošljavanja, EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost povezivanja elektroničkih sustava svojeg nacionalnog mirovinskog sustava i porezne uprave. Na taj bi način mogle brzo otkriti osobe koje, iako primaju dohodak od rada, nikad nisu uživale status osiguranika u javnom mirovinskom sustavu. Tako bi ih mogle brzo integrirati među osigurane osobe.

3.6.

Što se tiče osiguranja u slučaju nezaposlenosti, EGSO preporučuje da se postojeći prijedlog o osnivanju osiguranja na razini EU-a (2) dodatno preispita ako bi se taj sustav osiguranja financirao doprinosima koje bi uplaćivala sva poduzeća EU-a. Pored toga, trebalo bi ispitati i mogućnost uvođenja u cijelom EU-u minimalnog standarda za nacionalne sustave u slučaju nezaposlenosti, među ostalim i zato da bi sve osobe koje traže posao, uključujući i one koje su obavljale djelatnost putem novih oblika zapošljavanja, imale pravo na financijsku potporu.

3.7.

Nacionalni sustavi zdravstvenog osiguranja u EU-u sustavi su kojima je obuhvaćeno gotovo sve stanovništvo. Samozaposlene osobe često imaju zakonsku obvezu uplaćivati doprinose u taj javni sustav zdravstvenog osiguranja, pa stoga imaju status osiguranika ili korisnika. Međutim, za neke radnike koji djelatnost obavljaju putem novih oblika rada i ne prijavljuju formalno dohodak od rada, postoji opasnost da nemaju pravo na status osiguranika u okviru javnog sustava zdravstvenog osiguranja. EGSO poziva države članice da poduzmu mjere potrebne za osiguravanje tog prava osobama u takvim situacijama.

3.8.

Uz prava na socijalnu sigurnost koja se temelje na doprinosima koje uplaćuju zaposlenik i njegov poslodavac, sustavi socijalne zaštite nekih država članica obuhvaćaju i druga prava koja korisnicima omogućuju primanje naknada, a to su roditeljski dopust, obiteljske naknade, dječji doplatak i druge naknade. Iako se ta prava smatraju nedoprinosnima, pripadajuće naknade dodjeljuju se na temelju korisničkih prava, što u nekim državama članicama i u nekim slučajevima podrazumijeva da potencijalni korisnik ima status zaposlenika. To stanje de facto isključuje radnike koji djelatnost obavljaju putem novih oblika rada, a koji ne mogu iskoristiti ta prava.

3.9.

EGSO smatra da bi europske institucije i države članice trebale uložiti napore da iznađu rješenja za priznavanje statusa radnika osobama koje obavljaju djelatnosti u okviru novih zanimanja svojstvenih digitalnim tehnologijama. U tom pogledu EGSO preporučuje primjenu sudske prakse Suda Europske unije koji je priznao status radnika osobama koje se, iako ne posjeduju klasičan ugovor o radu, nalaze u situaciji u kojoj obavljaju djelatnost u okviru plaćenog odnosa zavisnosti. Priznavanjem statusa radnika tim osobama mogao bi se riješiti problem njihova pristupa uslugama iz sustava socijalne sigurnosti i socijalne zaštite, prema istom načelu kao i tradicionalnim radnicima.

3.10.

EGSO pozdravlja raspravu koju je Europska komisija pokrenula o izradi europskog stupa socijalnih prava, koja bi obavezno trebala obuhvatiti i pitanje položaja radnika zaposlenih u novim oblicima rada, a osobito pitanje načina priznavanja njihova statusa te načina na koji će biti osiguran njihov pristup odgovarajućim naknadama u okviru sustavima socijalne sigurnosti i socijalne zaštite.

3.11.

EGSO preporučuje državama članicama da uspostave platforme u koje će biti uključeni socijalni partneri i organizacije civilnog društva i koje će iznositi prijedloge za prilagodbu tržišta rada globalizaciji. EGSO smatra da se tržište rada mora prilagoditi novim okolnostima kako bi odgovorilo na izazove digitalnog doba, uz osiguravanje slobodnog kretanja radnika i, povrh toga, jamčenje da radnici budu uključeni u sustave socijalne sigurnosti i obuhvaćeni propisima o uvjetima rada.

3.12.

U pogledu složenosti situacije u kojoj se nalaze radnici zaposleni u novim oblicima rada karakterističnim za digitalno doba, EGSO smatra da bi bilo moguće pronaći globalno rješenje za probleme povezane s priznavanjem njihovih prava koja se odnose na socijalnu sigurnost pomoću opće reforme načina financiranja tog sustava. Stoga traži od država članica da iznađu rješenja za financiranje sustava socijalne sigurnosti kojima će se ne samo osigurati održivost tih sustava već i odgovoriti na potrebu da se osobama koje rade u novim oblicima rada osigura pristup tim sustavima. Kako bi se održivost sustava socijalne sigurnosti očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretila radna snaga, trebalo bi razmotriti može li se u tu svrhu iskoristiti dio digitalne dividende.