–

za M. Shirija, W. Weh i S. Harg, Rechtsanwälte,

–

za austrijsku vladu, G. Hesse, u svojstvu agenta,

–

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za vladu Ujedinjene Kraljevine, C. Crane i S. Brandon, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Blundella i M. Gray, barristers,

–

za švicarsku vladu, E. Bichet, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, G. Wils i M. Condou‑Durande, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. stavka 1. i članka 29. stavaka 1. i 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108., i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.; u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Zahtjev je upućen u okviru ispitivanja žalbe koju je Majid Shiri, poznat i pod imenom Madzhdi Shiri, iranski državljanin, podnio protiv odluke Bundesamta für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za imigraciju i azil, Austrija; u daljnjem tekstu: Ured) kojom se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu proglašava nedopuštenim, nalaže njegovo udaljavanje i utvrđuje da je njegovo vraćanje u Bugarsku zakonito.

3

Poglavlje III. Uredbe Komisije (EZ) br. 1560/2003 od 2. rujna 2003. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 343/2003 o uvođenju kriterija i mehanizama za utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji državljanin treće zemlje podnosi u jednoj od država članica (SL 2003., L 222, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 178.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) 118/2014 od 30. siječnja 2014. (SL 2014., L 39, str. 1.), definira niz pravila o provedbi transfera predmetne osobe u odgovornu državu članicu u smislu Uredbe Dublin III.

4

Člankom 8. stavkom 1. te uredbe određuje se:

„Odgovorna država članica dužna je omogućiti da se transfer tražitelja azila obavi što je moguće brže te osigurati da on bude obavljen bez ikakvih prepreka. Ta država članica određuje, prema potrebi, lokaciju na svom državnom području na koju će tražitelj azila biti prebačen ili izručen nadležnim tijelima, vodeći računa o zemljopisnim ograničenjima i načinima prijevoza koji su državi članici koja obavlja transfer na raspolaganju. […]”

5

Uvodne izjave 4., 5. i 19. Uredbe Dublin III glase:

[…]

6

Člankom 3. stavkom 1. te uredbe određuje se:

„Države članice razmatraju svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice, uključujući granicu ili područje tranzita. Zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna.”

7

Članak 17. stavak 1. prvi podstavak navedene uredbe glasi:

„Iznimno od članka 3. stavka 1. svaka država članica može odlučiti da razmotri zahtjev za međunarodnu zaštitu koji u njoj podnese državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i onda kada takvo razmatranje nije njezina odgovornost na temelju kriterija iz ove Uredbe.”

8

Člancima 22. i 25. iste uredbe utvrđuju se pravila koja se odnose na odgovor na zahtjev za prihvat, odnosno na odgovor na zahtjev za ponovni prihvat.

9

Članak 27. stavci 1. i 3. Uredbe Dublin III glase kako slijedi:

„1.   Podnositelj zahtjeva […] ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.

[…]

3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

10

Člankom 29. stavcima 1. i 2. navedene uredbe propisuje se:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktič[no] moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

11

M. Shiri ušao je na državno područje država članica preko Bugarske, države članice u kojoj je 19. veljače 2015. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu.

12

Potom je 7. ožujka 2015. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Austriji. Ured je 9. ožujka 2015. od bugarskih tijela zatražio ponovni prihvat M. Shirija.

13

Bugarska tijela su 23. ožujka 2015. prihvatila taj zahtjev za ponovni prihvat.

14

Dana 2. srpnja 2015. Ured je proglasio nedopuštenim zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio M. Shiri i naložio njegovo udaljavanje te je utvrdio da je njegovo upućivanje u Bugarsku bilo zakonito.

15

M. Shiri osporavao je tu odluku pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud, Austrija) žalbom koja je sadržavala zahtjev da joj se prizna suspenzivni učinak. Taj sud je 20. srpnja 2015. – ne odlučivši o potonjem zahtjevu – poništio navedenu odluku s obrazloženjem da je zbog ranjivosti M. Shirija uslijed njegova zdravstvenog stanja Ured morao ispitati je li bio dužan iskoristiti mogućnost propisanu u članku 17. stavku 1. Uredbe Dublin III.

16

Nakon tog poništenja Ured je novom odlukom od 3. rujna 2015. proglasio nedopuštenim zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio M. Shiri, naložio njegovo udaljavanje i utvrdio da je njegovo upućivanje u Bugarsku bilo zakonito.

17

M. Shiri je osporavao tu odluku pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud) žalbom koju je taj sud zaprimio 17. rujna 2015. i koja je sadržavala zahtjev da joj se prizna suspenzivni učinak. U dodatnim očitovanjima od 23. rujna 2015. M. Shiri je istaknuo da je Republika Austrija postala odgovorna država članica za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu zbog isteka šestomjesečnog roka za transfer, kako je definiran u članku 29. stavku 1. i 2. Uredbe Dublin III, a koji je nastupio istoga dana.

18

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odbio je žalbu presudom od 30. rujna 2015. a da pritom nije odlučio o zahtjevu za priznavanje njezina suspenzivnog učinka. Što se tiče argumenta koji je M. Shiri iznio u svojem dodatnom podnesku od 23. rujna 2015. i koji se temelji na isteku šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. Uredbe Dublin III, on je presudio da je, nakon poništenja odluke Ureda od 2. srpnja 2015. i vraćanja predmeta potonjemu radi donošenja nove odluke, počeo teći novi rok od šest mjeseci od trenutka u kojemu je transfer M. Shirija postao moguć, to jest od sedmoga dana nakon primitka žalbe koju je on podnio, odnosno od 24. rujna 2015. Slijedom toga, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) smatrao je da je odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio M. Shiri i dalje bila na Republici Bugarskoj i da ona u međuvremenu nije bila prenesena na Republiku Austriju.

19

M. Shiri je potom podnio zahtjev za reviziju protiv te odluke pred sudom koji je uputio zahtjev.

20

Taj sud smatra da prije odlučivanja o mogućem isteku roka za transfer koji se može primijeniti na M. Shirija treba ispitati može li se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu pozvati na mogući prijenos odgovornosti za razmatranje njegova zahtjeva za zaštitu zbog isteka toga roka i je li taj istek, sam po sebi, dostatan za nastupanje takvog prijenosa odgovornosti.

21

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

22

Nakon iznošenja mišljenja nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 20. srpnja 2017. M. Shiri je dopisom koji je tajništvo Suda zaprimilo 6. rujna 2017. zatražio da se naloži ponovno otvaranje usmenog dijela postupka. U potporu tom zahtjevu M. Shiri je istaknuo da se u mišljenju obrađuje pravno pitanje u pogledu računanja roka iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, koje sud koji je uputio zahtjev nije postavio Sudu i o kojemu stoga nije mogao podnijeti svoja očitovanja.

23

U tom pogledu članak 83. Poslovnika omogućuje Sudu da, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena na temelju argumenta o kojemu se nije raspravljalo među strankama.

24

Međutim, u ovom slučaju treba utvrditi da Sud svakako smatra da ne treba zauzimati stajalište o pravnom pitanju koje M. Shiri spominje, a koje se odnosi na računanje roka iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III. Usto, Sud smatra da, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, raspolaže svim potrebnim elementima za donošenje odluke i da se o tim elementima pred njim raspravljalo.

25

Stoga ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

26

Svojim drugim pitanjem, koje treba najprije razmotriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III tumačiti na način da se, ako transfer nije proveden u šestomjesečnom roku, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe, odgovornost ex lege prenosi na državu članicu moliteljicu a da pritom nije potrebno da odgovorna država članica odbije prihvatiti ili ponovno prihvatiti predmetnu osobu.

27

Sukladno članku 29. stavku 1. prvom podstavku Uredbe Dublin III, transfer podnositelja zahtjeva provodi se čim je to praktično moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat te osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada postoji suspenzivni učinak.

28

U potonjem pogledu, iz članka 27. stavka 3. točke (c) te uredbe proizlazi da, kada se nacionalnim pravom propisuje da predmetna osoba ima mogućnost da od suda zatraži odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja, sud pred kojim se vodi postupak treba o tom zahtjevu odlučiti u razumnom roku i obrazložiti svoju odluku ako odbije navedeni zahtjev.

29

Člankom 29. stavkom 2. spomenute uredbe pojašnjava se da se, ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu.

30

Iz samog teksta te odredbe proizlazi da se njome propisuje ex lege prijenos odgovornosti na državu članicu moliteljicu, pri čemu se taj prijenos ne uvjetuje nikakvim odgovorom odgovorne države članice (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 61.).

31

Osim toga, to tumačenje je sukladno cilju brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji je naveden u uvodnoj izjavi 5. Uredbe Dublin III, jer se u slučaju kašnjenja u postupku prihvata ili ponovnog prihvata jamči da se razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu provodi u državi članici u kojoj se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nalazi, kako se to razmatranje ne bi previše odgodilo (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 54.).

32

Navedeno tumačenje odražava se i u pravilima o transferu navedenima u poglavlju III. Uredbe br. 1560/2003.

33

Naime, dok se člankom 8. te uredbe odgovornu državu članicu obvezuje da omogući da se transfer tražitelja azila obavi što je moguće brže, nijedna odredba navedene uredbe ne dodjeljuje toj državi članici mogućnost da, nakon što je izričito ili prešutno prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat na temelju članaka 22. ili 25. Uredbe Dublin III, ponovno izrazi svoju volju da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu.

34

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da se, ako transfer nije proveden u šestomjesečnom roku, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe, odgovornost ex lege prenosi na državu članicu moliteljicu a da pritom nije potrebno da odgovorna država članica odbije prihvatiti ili ponovno prihvatiti predmetnu osobu.

35

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s uvodnom izjavom 19. te uredbe tumačiti na način da se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može pozvati, u okviru pravnog lijeka protiv odluke o transferu donesene u odnosu na njega, na istek šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. navedene uredbe.

36

Člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III propisuje se da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ima pravo na djelotvoran pravni lijek u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.

37

Opseg pravnog lijeka koji podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu stoji na raspolaganju protiv odluke o transferu donesene u odnosu na njega detaljno je naveden u uvodnoj izjavi 19. te uredbe, u kojoj se napominje da bi, u svrhu osiguravanja poštovanja međunarodnog prava, djelotvoran pravni lijek protiv odluka o transferu koji je uspostavljen navedenom uredbom trebao obuhvatiti preispitivanje, s jedne strane, primjene te iste uredbe i, s druge strane, pravnog te činjeničnog stanja u državi članici u koju se podnositelja zahtjeva transferira (presuda od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 43.).

38

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da, osobito s obzirom na opći razvoj sustava određivanja države članice odgovorne za zahtjev za azil podnesen u jednoj od država članica – koji je rezultirao donošenjem Uredbe Dublin III i utvrđenjem njezinih ciljeva, članak 27. stavak 1. navedene uredbe treba tumačiti na način da se pravni lijek koji se njome propisuje mora odnositi, među ostalim, na poštovanje njome propisanih postupovnih jamstava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 44. do 48. i navedenu sudsku praksu).

39

Međutim, postupci prihvata i ponovnog prihvata uspostavljeni Uredbom Dublin III moraju se provoditi, među ostalim, uz poštovanje niza obveznih rokova, među kojima se nalazi šestomjesečni rok naveden u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe. Iako se tim odredbama nastoje urediti ti postupci, one također pridonose, kao i kriteriji sadržani u poglavlju III. navedene uredbe, određivanju odgovorne države članice. Naime, kao što proizlazi iz točaka 30. do 34. ove presude, istek toga roka, a da pritom nije proveden transfer podnositelja zahtjeva iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu, dovodi ex lege do prijenosa odgovornosti s druge države članice na prvu (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 50. do 53.).

40

U tim okolnostima, kako bi se osiguralo da se sporna odluka o transferu donese uz ispravnu primjenu navedenih postupaka, sud koji odlučuje o pravnom lijeku protiv odluke o transferu mora moći ispitati navode podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu prema kojima je ta odluka donesena povredom odredbi iz članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III jer je na dan donošenja navedene odluke država članica moliteljica već postala odgovorna država članica zbog prethodnog isteka šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C‑670/16, EU:C:2017:587, t. 55.).

41

S obzirom na to treba istaknuti da, za razliku od rokova o kojima je riječ u predmetu koji je doveo do presude od 26. srpnja 2017., Mengesteab (C‑670/16, EU:C:2017:587), kojima se uređuje podnošenje zahtjeva za prihvat, cilj rokova navedenih u članku 29. Uredbe Dublin III jest uređivanje ne samo donošenja nego i provedbe odluke o transferu.

42

Iz toga slijedi da ti rokovi mogu isteći nakon donošenja odluke o transferu. Usto treba istaknuti da u predmetu o kojemu je riječ u glavnom postupku predmetna osoba ističe da je šestomjesečni rok, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe, istekao nakon donošenja odluke o transferu.

43

U tom pogledu nadležna tijela države članice moliteljice ne smiju u takvoj situaciji provesti transfer predmetne osobe u drugu državu članicu nego su, nasuprot tomu, dužna po službenoj dužnosti poduzeti mjere potrebne za priznavanje odgovornosti prve države članice i bez odlaganja započeti razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je ta osoba podnijela.

44

S obzirom na to, a imajući u vidu, cilj jamčenja, sukladno članku 47. Povelje o temeljnim pravima, djelotvorne zaštite prava predmetnih osoba, naveden u uvodnoj izjavi 19. Uredbe Dublin III, s jedne strane, i cilj jamčenja brzog određivanja države članice odgovorne za obradu zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u interesu podnositeljâ zahtjeva za takvu zaštitu i općenito dobrog funkcioniranja sustava uspostavljenog tom uredbom, naveden u točki 31. ove presude, s druge strane, podnositelj zahtjeva mora moći raspolagati djelotvornim i brzim pravnim lijekom koji mu omogućuje da se može pozvati na istek šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. navedene uredbe, koji je nastupio nakon donošenja odluke o transferu.

45

U tom pogledu, u ovom slučaju, pravo koje austrijski propis priznaje podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu da se može pozvati na okolnosti nakon donošenja odluke o transferu u odnosu na njega, u okviru žalbe usmjerene protiv te odluke, ispunjava tu obvezu propisivanja djelotvornog i brzog pravnog lijeka.

46

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s uvodnom izjavom 19. te uredbe, kao i članak 47. Povelje o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu mora moći raspolagati djelotvornim i brzim pravnim lijekom koji mu omogućuje da se može pozvati na istek šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. navedene uredbe, koji je nastupio nakon donošenja odluke o transferu. Pravo koje nacionalni propis, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, priznaje takvom podnositelju zahtjeva da se može pozvati na okolnosti nakon donošenja te odluke, u okviru žalbe usmjerene protiv nje, ispunjava tu obvezu propisivanja djelotvornog i brzog pravnog lijeka.

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje: