1

Tužitelji su Ryanair DAC, ranije Ryanair Ltd, i Airport Marketing Services Ltd (u daljnjem tekstu: AMS), pri čemu je prvi zračni prijevoznik sa sjedištem u Irskoj, koji nudi više od 1800 dnevnih letova koji povezuju 200 odredišta u 31 zemlji Europe i sjeverne Afrike, a drugi društvo kći društva Ryanair koje pruža rješenja u području marketinške strategije, pri čemu se većina njegove djelatnosti sastoji od prodaje oglasnog prostora na web‑mjestu društva Ryanair.

2

Zračna luka Nîmes‑Garons (u daljnjem tekstu: Zračna luka Nîmes), koja je u vlasništvu Francuske Republike, nalazi se u departmanu Gard u Francuskoj. Navedenom zračnom lukom najprije je upravljala Chambre de commerce et d’industrie de Nîmes‑Uzès‑Le Vigan (Trgovačka i industrijska komora Nîmes‑Uzès‑Le Vigan, Francuska, u daljnjem tekstu: CCI). Od 1. veljače 2006. odgovornost za uređenje, održavanje i razvoj civilne zone te zračne luke te njezino upravljanje povjereni su syndicat mixte pour l’aménagement et le développement de l’aéroport de Nîmes‑Alès‑Camargue‑Cévennes (Mješoviti sindikat za uređenje i razvoj Zračne luke Nîmes – Alès – Camargue – Cévennes, Francuska, u daljnjem tekstu: SMAN), koji je javna ustanova koja obuhvaća Conseil départemental du Gard (Vijeće departmana Gard), Communauté d’agglomération Nîmes Métropole (Zajednica naselja metropolitanskog područja Nîmesa), i Communauté d’agglomération du Grand Alès en Cévennes (Zajednica naselja Grand Alès en Cévennes). SMAN je od 1. veljače 2006. do 31. prosinca 2006. privremeno povjerio upravljanje predmetnom zračnom lukom navedenom CCI‑ju prijenosom ovlasti za obavljanje javnih usluga. Po isteku postupka javne nabave SMAN je u okviru Ugovora o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007., odlučio podugovoriti upravljanje tom zračnom lukom s društvom Veolia Transport, koje je u provedbi ugovora zamijenilo njegovo društvo kći, Veolia Transport Aéroport Nîmes (u daljnjem tekstu: VTAN), koje je u njegovu stopostotnom vlasništvu.

3

Ryanair je u Zračnoj luci Nîmes počeo poslovati u lipnju 2000. Početno upravljanje samo jednom zračnom linijom između navedene zračne luke i zračne luke London Stansted proširilo se na četiri zračne linije.

4

U tom je pogledu 11. travnja 2000. CCI Nîmes‑Uzès‑Le Vigan s društvom Ryanair sklopio ugovor o uslugama zračne luke na razdoblje od deset godina, kojim se potonje društvo obvezalo da će početi obavljati dnevne letove između zračne luke London Stansted i zračne luke Nîmes (u daljnjem tekstu: ugovor o uslugama zračne luke iz 2000.).

5

Ugovor o uslugama zračne luke iz 2000. izmijenjen je na temelju razmijenjenih dopisa potkraj 2001. i u ožujku 2004. te se njime predviđalo povećanje iznosa koje CCI Nîmes‑Uzès‑Le Vigan plaća društvu Ryanair u svrhu razvoja dodatnih linija. Novi ugovor o uslugama zračne luke između navedenog CCI‑ja i društva Ryanair sklopljen je 10. listopada 2005. na početni rok od pet godina, kojim se potonje društvo obvezalo poslovati na određenim zračnim linijama koje će opsluživati Zračnu luku Nîmes. Istog je dana sklopljen ugovor o marketinškim uslugama između tog CCI‑ja i društva AMS koji se sastojao od pružanja usluga oglašavanja na web‑mjestu društva Ryanair i elektroničkom poštom, u zamjenu za godišnje isplate predmetnog CCI‑ja.

6

VTAN je 2. siječnja 2007. sklopio ugovor o uslugama zračne luke s društvom Ryanair, kojim mu se dodjeljuje doprinos po putniku na temelju sustava poticaja za razvoj prometa, te ugovor o marketinškim uslugama s društvom AMS za nabavu marketinških usluga u zamjenu za određeni iznos. Ti su se ugovori primjenjivali od 1. siječnja 2007. do 31. listopada 2007. Društva VTAN i AMS potpisala su 1. kolovoza 2007. izmjenu potonjeg ugovora, kojom se predvidjelo da će VTAN plaćati dodatni doprinos. Dva su nova ugovora sklopljena 1. studenoga 2007. između istih strana kako bi se nastavila provedba prethodno navedenih ugovora koji su istekli. Povećane su isplate društvima Ryanair i AMS. Isto tako, dva su nova ugovora od 27. kolovoza 2008., koja su potpisale iste strane, zamijenila prethodni ugovorni okvir počevši od 1. studenoga 2008. na rok od jedne godine s mogućnošću dvostrukog produljenja. Prvi je od tih ugovora sadržavao, među ostalim, obvezu društva Ryanair da posluje na određenim zračnim linijama koje opslužuju Zračnu luku Nîmes i mjeru poticaja za razvoj prometa. Dvjema izmjenama od 25. kolovoza 2009. provedba navedenih ugovora produljena je do 31. prosinca 2011. Konačno, iste su strane 18. kolovoza 2010. i 30. studenoga 2010. potpisale dvije izmjene drugog predmetnog ugovora kojima je predviđeno povećanje doprinosa društva VTAN.

[omissis]

24

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. veljače 2016. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

25

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. ožujka 2016. tužitelji su podnijeli zahtjev za mjere upravljanja postupkom kojim su od Komisije zatražili da dostavi određene dokumente.

26

Komisija je u određenom roku podnijela svoja očitovanja.

27

Aktom podnesenim 26. svibnja 2016. Vijeće Europske unije zatražilo je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije. Odlukom od 5. srpnja 2017. predsjednik šestog vijeća Općeg suda prihvatio je taj zahtjev.

28

Odlukom od 21. lipnja 2017. Opći sud odlučio je uputiti predmet šestom proširenom vijeću.

29

Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka, zatražiti od stranaka da podnesu svoja očitovanja o mogućem spajanju predmeta s predmetima T‑111/15 i T‑165/15 u svrhu usmenog dijela postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. svojeg Poslovnika pozvao stranke da odgovore na određena pitanja.

30

Odlukom predsjednika šestog proširenog vijeća Općeg suda od 28. kolovoza 2017., nakon što su stranke saslušane, predmeti T‑111/15, T‑165/15 i T‑53/16 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka u skladu s člankom 68. stavkom 1. Poslovnika.

31

Izlaganja stranaka saslušana su na raspravi održanoj 26. listopada 2017.

32

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

33

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

110

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

111

Tužitelji tvrde da je Komisija pogrešno pripisala odluke SMAN‑a državi. U tom pogledu tvrde da SMAN obuhvaća javna tijela i pruža usluge zračne luke kao suupravitelj zračne luke. Budući da je SMAN javni poduzetnik, Komisija je u skladu s presudom od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija (C‑482/99, EU:C:2002:294), bila dužna provjeriti jesu li tijela javne vlasti sudjelovala u donošenju mjera koje je SMAN poduzeo u njihovu korist. Međutim, Komisija je u uvodnoj izjavi 573. pobijane odluke svoj zaključak o pripisivanju državi temeljila isključivo na organizacijskom kriteriju koji se temelji na vlasništvu, odnosno sastavu sindikalnog odbora SMAN‑a, čime je povrijedila navedenu presudu. Usto, Komisija nije provela ispitivanje sudjelovanja tijelâ javne vlasti u odlukama SMAN‑a na temelju više kriterija, čime je povrijedila zahtjeve iz te presude.

112

Tužitelji smatraju je posljedica pristupa koji je Komisija primijenila u pobijanoj odluci to da se kriteriji iz presude od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija (C‑482/99, EU:C:2002:294), ne mogu primijeniti ni na jednog poduzetnika u vlasništvu državnih tijela, bez obzira na to jesu li središnja ili lokalna. Međutim, ta tijela mogu činiti poduzetnika i biti njegov jedini dioničar, a da navedeni poduzetnik pritom ipak ne postane tijelo javne vlasti. Tim bi se pristupom sustavno odstupalo od autonomije pravne osobnosti pravne osobe, kao da javna društva ne postoje.

113

Najprije valja istaknuti da Komisija, što se tiče ugovora sklopljenih s CCI‑jem Nîmes‑Uzès‑Le Vigan, svoju analizu pripisivanja predmetnih ugovora državi temelji isključivo na tomu da je potonja komora tijelo javne vlasti, pri čemu SMAN‑u ne dodjeljuje nikakvu ulogu. Stoga je prigovor tužiteljâ bespredmetan jer se njime kritizira analiza pripisivanja potonjih ugovora državi. Suprotno tomu, što se tiče ugovora sklopljenih s društvom VTAN, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 277. pobijane odluke utvrdila da je na komercijalnu politiku društva VTAN u pogledu tužiteljâ uvelike utjecao okvir koji je utvrdio SMAN, što je navelo društvo VTAN da se udalji od uobičajenog ponašanja upravitelja zračne luke koji slobodno vodi svoju komercijalnu politiku i koji se vodi izgledima za profitabilnost. Komisija je na kraju svoje analize u uvodnoj izjavi 299. navedene odluke zaključila da je ugovore sklopljene s društvom VTAN potrebno smatrati pripisivima SMAN‑u, a stoga i Francuskoj Republici u širem smislu riječi.

114

Stoga ovaj prigovor valja ispitati u dijelu u kojem tužitelji tvrde da Komisija pogrešno nije utvrdila da su mjere koje je SMAN poduzeo u njihovu korist, s obzirom na to da je utjecaj komercijalne politike društva VTAN bio povoljan za njih, pripisive Francuskoj Republici u širem smislu riječi.

115

U tom pogledu najprije valja podsjetiti na sudsku praksu prema kojoj se na mjere koje poduzimaju regionalna i lokalna tijela ili druga poddržavna tijela, jednako kao i na mjere koje poduzima središnja vlast, primjenjuje članak 107. stavak 1. UFEU‑a ako su ispunjeni uvjeti predviđeni tom odredbom (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 85. ove presude).

116

U ovom slučaju valja utvrditi da je Komisija u uvodnim izjavama 26. i 572. pobijane odluke istaknula da je SMAN javna ustanova koja obuhvaća tri regionalna i lokalna tijela, odnosno Vijeće departmana Gard, Zajednicu naselja metropolitanskog područja Nîmesa i Zajednicu naselja Grand Alès en Cévennes.

117

Osim toga, Komisija je u uvodnim izjavama 572. i 573. pobijane odluke navela da se odluke regionalnih i lokalnih tijela trebaju smatrati pripisivima državi u širem smislu riječi i da taj zaključak, u širem smislu, vrijedi i za skupinu lokalnih tijela kao što je SMAN.

118

Usto, Komisija je u uvodnoj izjavi 573. pobijane odluke napomenula da SMAN‑om upravlja sindikalni odbor koji se sastoji samo od zastupnika regionalnih i lokalnih tijela koja su njegovi članovi.

119

Komisija je na temelju toga u uvodnoj izjavi 573. pobijane odluke zaključila da su sve odluke SMAN‑a pripisive državi.

120

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 85. ove presude, valja podržati taj zaključak.

121

Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom tužiteljâ da je SMAN poduzetnik koji pruža usluge zračne luke i da je Komisija stoga bila dužna ocijeniti pripisivost odluka SMAN‑a državi na temelju kriterija utvrđenih u presudi od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija (C‑482/99, EU:C:2002:294).

122

Naime, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 277. pobijane odluke utvrdila da ponašanje društva VTAN prema tužiteljima ne treba promatrati neovisno o ponašanju SMAN‑a, koji okuplja javna tijela i nastupa kao koncedent pri dodjeli i provedbi prijenosa ovlasti za obavljanje javnih usluga i da je, među ostalim, na komercijalnu politiku društva VTAN u pogledu tužiteljâ uvelike utjecao okvir koji je utvrdio SMAN.

123

Iako SMAN može obavljati djelatnosti poduzetnika, baš kao što to mogu činiti i druga državna tijela, valja utvrditi da on čini skupinu regionalnih i lokalnih tijela koja, osim toga, u ovom slučaju nastupa kao koncedent pri prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga i da stoga, što se tiče mjera koje je poduzeo, nije trebalo utvrditi pripisivost državi na temelju pristupa predviđenog presudom od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija (C‑482/99, EU:C:2002:294).

124

Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

125

Tužitelji navode da odluke privatnog poduzetnika, kao što je društvo VTAN, općenito nisu pripisive državi, osobito ako država nema nikakvo vlasništvo u predmetnom poduzetniku. U svakom slučaju, Komisija nije dokazala da su odluke koje je donijelo društvo VTAN pripisive državi. Stoga u tom pogledu nije dovoljan jednostavan utjecaj SMAN‑a na ponašanje društva VTAN putem Ugovora o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga. Osim toga, SMAN sustavno se suzdržavao od izvršavanja svoje ovlasti utjecaja na društvo VTAN u pregovorima s društvom Ryanair. Usto, prema mišljenju tužiteljâ, društvo VTAN moglo je slobodno zamijeniti društvo Ryanair te je raspolagalo širokom marginom u pogledu pregovora o ugovorima s njima.

126

Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

127

U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ne smije praviti razlika između slučajeva u kojima država izravno dodjeljuje potporu i slučajeva u kojima tu potporu dodjeljuju javna ili privatna tijela koja je država osnovala ili odredila radi provedbe potpore. Naime, u okviru prava Unije ne može se dopustiti da se pravila o državnim potporama mogu zaobići samom činjenicom stvaranja autonomnih institucija zaduženih za dodjelu potpora (vidjeti presudu od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

128

Isto tako, samim time što je država odredila privatni subjekt za dodjelu potpora ne mogu se izbjeći mjere koje je taj subjekt donio primjenom tih pravila.

129

Što se tiče uvjeta koji se odnosi na pripisivost mjere, valja ispitati moraju li se tijela javne vlasti smatrati uključenima u donošenje navedene mjere (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 17. i navedenu sudsku praksu). Stoga valja ispitati je li Komisija na kraju svoje analize pripisivosti državi pravilno smatrala da je SMAN bio uključen u sklapanje ugovorâ između društva VTAN i tužiteljâ.

130

U tom pogledu valja utvrditi da je Komisija u uvodnim izjavama 278. do 299. pobijane odluke utvrdila niz pokazatelja u prilog takvoj uključenosti SMAN‑a.

131

Kao prvo, Komisija je utvrdila da se Ugovorom o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga sklopljenim između SMAN‑a i društva Veolia Transport, čija je provedba bila povjerena društvu VTAN, potonjem društvu nije dodijelilo samo komercijalno upravljanje Zračnom lukom Nîmes, nego mu se dodijelio i zadatak razvoja prometa. Tako se, prema njezinu mišljenju, tim ugovorom o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga obvezuje društvo VTAN i utječe na njegovu komercijalnu politiku prema zračnim prijevoznicima, tim više što sam razvoj prometa nije konačan cilj koji nastoji ostvariti privatni upravitelj zračne luke koji sasvim slobodno vodi svoju komercijalnu politiku. Cilj koji takav privatni upravitelj nastoji ostvariti jest što veća profitabilnost zračne luke, koja nije uvijek u skladu s razvojem prometa (uvodne izjave 278. do 281. pobijane odluke). Usto, utvrdila je da je na odgovor društva Veolia Transport na poziv na nadmetanje utjecao cilj razvoja prometa koji je utvrdio SMAN i, šire gledano, ciljevi lokalnog gospodarskog razvoja koje je nastojao ostvariti SMAN (uvodne izjave 282. do 285. navedene odluke). Kao drugo, utvrdila je da je različitim tvrdnjama društva Veolia Transport tijekom postupka javne nabave potvrđeno da je to društvo bilo svjesno činjenice da je poslovni odnos s društvom Ryanair mogao narušiti profitabilnost upravljanja Zračnom lukom Nîmes i da je bilo spremno nastaviti taj odnos u uvjetima sličnima onima koje je prethodno uspostavio CCI Nîmes‑Uzès‑Le Vigan samo zbog ciljeva razvoja prometa SMAN‑a, obveza koje je preuzelo u odnosu na SMAN kako bi mu bilo povjereno upravljanje tom zračnom lukom i paušalnog doprinosa SMAN‑a kojim se osiguravala financijska ravnoteža koncesije (uvodna izjava 287. te odluke). Kao treće, što se tiče te paušalne subvencije za upravljanje, utvrdila je da se profitabilnost koncesije društva VTAN temelji na toj subvenciji, da je njezin iznos bio izračunan na temelju predviđenog proračuna kojim su bili obuhvaćeni troškovi i prihodi povezani s predmetnim ugovorima i da je SMAN stoga društvu VTAN dodijelio doprinos kako bi omogućio da se djelatnost društva Ryanair nastavi u uvjetima u kakvima je taj prijevoznik svoje usluge nudio iz Zračne luke Nîmes kad je CCI Nîmes‑Uzès‑Le Vigan upravljao tom zračnom lukom. Osim toga, istaknula je da su se prilagodbom paušalnog doprinosa ovisno o djelatnosti društva Ryanair smanjili poticaji društvu VTAN da donosi odluke kojima bi uzrokovao smanjenje prometa društva Ryanair (uvodne izjave 288., 289. i 291. iste odluke).

132

Valja utvrditi da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da su, kao što je to navela u uvodnim izjavama 292. i 293. pobijane odluke, okvir koji je SMAN utvrdio u postupku javne nabave, ciljevi utvrđeni Ugovorom o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga sklopljenim između SMAN‑a i društva Veolia Transport i paušalni doprinos dovoljno odlučujuće utjecali na ponašanje društva VTAN prema tužiteljima da bi se predmetni ugovori mogli smatrati pripisivima državi u smislu sudske prakse. Stoga valja potvrditi Komisijin zaključak iz uvodne izjave 299. navedene odluke da je uzročno‑posljedična veza između, s jedne strane, uvjeta navedenog ugovora, postupka javne nabave i paušalnog doprinosa te, s druge strane, ugovora koje je VTAN sklopio s tužiteljima dovoljno snažna da bi se njome dokazala jasna uključenost SMAN‑a u predmetne mjere, pri čemu je te mjere potrebno pripisati SMAN‑u.

133

Nijedan od argumenata koje su istaknuli tužitelji ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

134

Naime, kao prvo, tužitelji tvrde da jednostavan utjecaj SMAN‑a na ponašanje društva VTAN putem Ugovora o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga sklopljenog između SMAN‑a i društva Veolia Transport nije istovjetan državnom nadzoru i ne omogućuje pripisivanje državi. Međutim, tom se tvrdnjom pogrešno tumači pobijana odluka, koja se temelji na nizu pokazatelja kako bi se utvrdilo da je SMAN izvršio odlučujući utjecaj na odluke koje je društvo VTAN donijelo u pogledu tužiteljâ. Komisija stoga u pobijanoj odluci nije samo utvrdila postojanje jednostavnog utjecaja države na ponašanje poduzetnika kako bi donijela zaključak o pripisivosti državi.

135

Kao drugo, tužitelji tvrde da se SMAN sustavno suzdržavao od izvršavanja svoje ovlasti utjecaja na ponašanje društva VTAN u pregovorima s društvom Ryanair. Međutim, taj je argument bespredmetan. Naime, iz uvodne izjave 296. pobijane odluke proizlazi da je sama mogućnost SMAN‑a da sudjeluje u tim pregovorima podrazumijevala da je imao određeni utjecaj i da je mogao intervenirati da je društvo VTAN pokušalo naložiti društvu Ryanair uvjete koji su ga mogli potaknuti da smanji svoj promet u Zračnoj luci Nîmes. Kao što to navodi Komisija, društvo VTAN znalo je da SMAN može intervenirati te je s punim pravom taj element moglo uzeti u obzir u vlastitim odlukama, koje su uostalom već bile dio okvira koji je utvrdio SMAN.

136

Kao treće, tužitelji tvrde da je društvo VTAN raspolagalo širokim manevarskim prostorom tijekom pregovora o ugovorima s njima. U tom pogledu valja istaknuti da Komisija, iako u pobijanoj odluci navodi da se u Ugovoru o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga sklopljenom između SMAN‑a i društva Veolia Transport utvrđuje „potpuna sloboda” u korist društva VTAN tijekom pregovora o ugovorima s korisnicima Zračne luke, nakon toga objašnjava da je tu slobodu moguće provoditi samo u općem okviru utvrđenom navedenim ugovorom i obvezama društva Veolia Transport iz odgovora na poziv na nadmetanje kojim se moglo znatno utjecati na ponašanje društva VTAN i obvezati ga. Osim toga, valja utvrditi da je, bez obzira na postojanje određenog poslovnog manevarskog prostora u korist društva VTAN tijekom pregovora o ugovorima (uvodne izjave 292. i 299. pobijane odluke), Komisija u dovoljnoj mjeri, na temelju usklađenih pokazatelja navedenih u točki 131. ove presude, dokazala da je taj opći okvir doveo do toga da SMAN dovoljno odlučujuće utječe na poslovne odnose društva VTAN s tužiteljima kako bi donijela zaključak o pripisivosti državi. Tužitelji nisu podnijeli nijedan element koji dokazuje da postojanje poslovnog manevarskog prostora u korist društva VTAN dovodi u pitanje tu Komisijinu analizu pripisivosti.

137

Kao četvrto, tužitelji smatraju da iz pobijane odluke proizlazi da su francuska tijela potvrdila ugovornu autonomiju društva VTAN. Međutim, kao što to pravilno navodi Komisija, u uvodnoj izjavi 92. navedene odluke na koju se pozivaju tužitelji samo se navode informacije koje je država članica pružila u pogledu postupka koji se u samom društvu VTAN primjenjuje u svrhu donošenja odluka te se ona u toj uvodnoj izjavi nije izjasnila o utjecaju SMAN‑a na sadržaj ugovora koje sklapa društvo VTAN.

138

Kao peto, tužitelji tvrde da je društvo VTAN moglo slobodno zamijeniti društvo Ryanair i da se na tu vrstu odluke nije primjenjivala nikakva sankcija. Međutim, kao što to pravilno navodi Komisija, ta okolnost ne može utjecati na pitanje pripisivosti predmetnih ugovora državi. Naime, SMAN je također mogao pristati na nekog drugog prijevoznika kojeg bi odabralo društvo VTAN. Ipak, općim okvirom utvrđenim u postupku javne nabave, ciljevima razvoja prometa utvrđenima Ugovorom o prijenosu ovlasti za obavljanje javnih usluga sklopljenim između SMAN‑a i društva Veolia Transport i paušalnim doprinosom, sindikat SMAN izvršio je odlučujući utjecaj na uvjete koje je društvo VTAN predložilo zračnim prijevoznicima. Osim toga, kao što to pravilno ističe Komisija, mogućnost zamjene djelatnosti društva Ryanair navedena u uvodnoj izjavi 411. pobijane odluke bila je predviđena dugoročno, a ne tijekom razdoblja na koje se odnosi navedena odluka.

139

Kao šesto, tužitelji tvrde da nije bila predviđena nikakva sankcija u slučaju da društvo VTAN ne ispuni svoje obveze u pogledu SMAN‑a, osim rizika da ugrozi svoj ugled. Međutim, ta se tvrdnja temelji na pogrešnom tumačenju pobijane odluke. Naime, u uvodnoj izjavi 286. te odluke uopće se ne upućuje na sankcije, nego se utvrđuje da je na ponašanje društva VTAN prema tužiteljima uvelike utjecao cilj razvoja prometa koji je utvrdio SMAN. Komisija je u tim okolnostima u navedenoj uvodnoj izjavi napomenula da ponuda konačno odabranog pružatelja usluga nužno obvezuje potonjeg pružatelja usluga tijekom cijelog trajanja koncesije, s pravnog, ali i ostalih stajališta, te je smatrala da bi poduzetnik koji bi iznio ciljeve i obveze u odgovoru na poziv na nadmetanje koji je objavilo lokalno tijelo te koji bi zatim djelovao u suprotnosti s tim ciljevima i obvezama riskirao ugrožavanje svojeg ugleda pred lokalnim tijelima. Iz toga je zaključila da društvo Veolia Transport, koje je 2007. željelo ući na tržište upravljanja zračnim lukama, ne bi preuzelo taj rizik.

140

Kao sedmo i posljednje, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je SMAN u najboljem slučaju društvu VTAN pružio samo jamstva za pokriće određenih gubitaka u slučaju da društvo VTAN odluči nastaviti s njima „postojeću situaciju”, valja istaknuti da je Komisija u uvodnim izjavama 278. do 299. pobijane odluke donijela zaključak o pripisivosti predmetnih ugovora državi ne samo na temelju dodjele paušalnog doprinosa kako bi se osigurala ravnoteža Zračne luke Nîmes, nego i na temelju niza elemenata među kojima su osobito obveze razvoja prometa, koje su mogle narušiti profitabilnost navedene zračne luke te bi bile prihvatljive samo u slučaju dodjele financijske naknade.

141

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti ovaj prigovor, a stoga i drugi tužbeni razlog.

142

Tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala da je ispunjen uvjet upotrebe državnih sredstava. Naime, paušalni doprinos SMAN‑a u korist društva VTAN proizlazi iz nadzora potonjeg društva, koje je moglo slobodno odlučivati o njegovoj upotrebi i o tome da ga ne prenese tužiteljima. Stoga sredstva društva VTAN nisu cijelo vrijeme ostala pod državnim nadzorom u smislu sudske prakse.

143

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da, kako bi se prednosti mogle kvalificirati kao potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, one moraju, među ostalim, izravno ili neizravno biti dodijeljene putem državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presude od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 24. i od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 16.).

144

U tom pogledu, pojam intervencije države ili intervencije putem državnih sredstava, uz prednosti koje država članica izravno dodjeljuje, uključuje i one koje država članica dodjeljuje preko javnih ili privatnih tijela koja ona određuje ili uspostavlja kako bi upravljala potporom (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

145

Sud je isto tako presudio da članak 107. stavak 1. UFEU‑a obuhvaća sva novčana sredstva kojima se tijela javne vlasti mogu zaista koristiti za potporu poduzetnicima, neovisno o tome pripadaju li ta sredstva trajno u državnu imovinu ili ne. Slijedom toga, čak i kada iznosi koji odgovaraju predmetnoj mjeri nisu u trajnom vlasništvu državne riznice, činjenica da oni cijelo vrijeme ostaju pod državnim nadzorom i tako na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao državna sredstva (vidjeti presudu od 19. prosinca 2013., Association Vent De Colère! i dr., C‑262/12, EU:C:2013:851, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

146

Činjenica da predmetnim sredstvima upravljaju subjekti koji nisu tijela javne vlasti nema nikakav utjecaj u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 2. srpnja 1974., Italija/Komisija, 173/73, EU:C:1974:71, t. 35.).

147

U ovom je slučaju nesporno da je SMAN državna sredstva prenio u obliku paušalnog doprinosa društvu VTAN, privatnom poduzetniku koji upravlja zračnom lukom.

148

Osim toga, valja utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 300. pobijane odluke, upućujući na uvodnu izjavu 298. navedene odluke, istaknula da se financijska ravnoteža upravljanja Zračnom lukom Nîmes temeljila na paušalnom doprinosu koji je dodjeljivao SMAN, čiji je iznos bio, među ostalim, određen prema parametrima poslovnog odnosa između CCI‑ja Nîmes‑Uzès‑Le Vigan i tužiteljâ 2006., kako bi se njime društvu Ryanair omogućilo da nastavi svoju djelatnost iz Zračne luke Nîmes u istim uvjetima u kojima je navedeni CCI upravljao tom zračnom lukom. Komisija je na temelju toga u istoj uvodnoj izjavi zaključila da su prednosti koje su tužiteljima dodijeljene tim ugovorima stoga bile financirane tim paušalnim doprinosom i, prema tome, državnim sredstvima.

149

Komisija je, među ostalim, u uvodnoj izjavi 288. pobijane odluke zaključila da se profitabilnost koncesije za društvo VTAN temeljila na paušalnoj subvenciji koju je plaćao SMAN, koji je stoga izravno sudjelovao u financiranju upravljanja Zračnom lukom Nîmes. Objasnila je da postojanje te subvencije koju je dodijelio SMAN upućuje na njegov utjecaj na poslovne odnose društva VTAN s tužiteljima s obzirom na to da bez te subvencije ni jedan subjekt vjerojatno ne bi pristao upravljati navedenom zračnom lukom u okviru koncesije čiji se gospodarski model temelji na cilju razvoja prometa i odnosa sa zračnim prijevoznikom, iz kojih bi mogla proizaći negativna marža na razini upravljanja Zračnom lukom. Smatrala je da je dodjela predmetne subvencije stoga bila jedan od elemenata zbog kojih je bilo moguće sklapanje ugovorâ s tužiteljima.

150

U tim su okolnostima ispunjeni kriteriji utvrđeni sudskom praksom navedenom u točki 145. ove presude. Naime, iz pobijane odluke proizlazi da je SMAN društvu VTAN dodijelio doprinos kako bi omogućio da se djelatnost društva Ryanair nastavi u uvjetima sličnim onima koji su bili na snazi kad je CCI Nîmes‑Uzès‑Le Vigan upravljao tom Zračnom lukom Nîmes (vidjeti također uvodnu izjavu 289. navedene odluke) i da bi bez tog doprinosa društvo VTAN snosilo teret svih prednosti dodijeljenih tužiteljima na temelju dogovorenih ugovora.

151

Okolnost da je društvo VTAN imalo određenu slobodu u pregovorima o ugovorima s tužiteljima i da nije postojala automatska povezanost između iznosa paušalnog doprinosa i parametara ugovora o kojima je pregovarano nema za učinak ukidanje postojeće povezanosti između tog doprinosa i prednosti koju su imali tužitelji. Naime, valja utvrditi da je, u gospodarskom smislu, paušalni doprinos u korist društva VTAN omogućio sklapanje ugovorâ s tužiteljima i da je društvu VTAN omogućio da ne snosi trošak prednosti koje su tužiteljima dodijeljene na temelju tih ugovora. Stoga su te prednosti rezultat isplate paušalnog doprinosa društvu VTAN (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2000., Njemačka/Komisija, C‑156/98, EU:C:2000:467, t. 26. i 27.).

152

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti treći tužbeni razlog.

226

Tužitelji tvrde da je Komisija pogrešno utvrdila da društvo Ryanair nije dokazalo da je pet zračnih luka odabranih u studiji od 28. rujna 2012. dovoljno usporedivo sa Zračnom lukom Nîmes. U tom pogledu, s jedne strane, tvrde da Komisija nije osporila „konkretan odabir” referentnih zračnih luka ni podrobne argumente iz navedene studije koja je dopunjena dodatnim studijama. U tim okolnostima činjenica da je Komisija odbila kriterije odabira istaknute u toj studiji čini očitu pogrešku u ocjeni i nedostatak u obrazloženju. Tužitelji u replici tvrde da se argumenti koje je Komisija istaknula pred Općim sudom kako bi dovela u pitanje izbor referentnih zračnih luka iz studije od 28. rujna 2012. ne nalaze u pobijanoj odluci i da se njima ne mogu a posteriori ispraviti počinjena pogreška ni nedostatak u obrazloženju. S druge strane, ističu da se Komisija nije nikad obratila privatnoj zračnoj luci ili zračnoj luci kojom upravlja privatni subjekt kako bi se raspitala o cijenama u praksi te stoga nije uložila napor kako bi pronašla referentnu zračnu luku, iako one očito postoje.

227

U tom pogledu, što se tiče argumentacije prema kojoj je Komisija pogrešno smatrala da dokazi koje je podnijelo društvo Ryanair ne dokazuju da su zračne luke odabrane u studiji od 28. rujna 2012. dovoljno usporedive sa Zračnom lukom Nîmes, valja istaknuti da je, kao što to navodi Komisija, već sama činjenica da ugovori o marketinškim uslugama nisu uzeti u obzir dovoljna da se isključi metoda upotrijebljena u navedenoj studiji (uvodna izjava 383. pobijane odluke). Naime, primjena kriterija privatnog ulagača u ovom slučaju zahtijevala je da se sve kombinacije ugovora o uslugama zračne luke i odgovarajućeg ugovora o marketinškim uslugama, koje je svaki put trebalo smatrati jedinstvenom transakcijom, analiziraju zajedno (vidjeti točke 207. do 212. ove presude). Stoga tu argumentaciju treba odbiti kao bespredmetnu.

228

Osim toga, na temelju same okolnosti da se u pobijanoj odluci za svaku zračnu luku odabranu u studiji od 28. rujna 2012. ne pojašnjavaju razlozi zbog kojih ih se ona ne može uzeti u obzir kao element usporedbe ne može se zaključiti da postoji nedostatak u obrazloženju u smislu članka 296. UFEU‑a.

229

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje propisano člankom 296. UFEU‑a treba biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i treba jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije koja je autor akta na način koji zainteresiranim osobama omogućuje da shvate svrhu poduzetih mjera, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. Zahtjev obrazloženosti treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz navedene odredbe mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst i skup pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

230

Komisija je u ovom slučaju u uvodnoj izjavi 378. pobijane odluke podsjetila na svoje dvojbe, kako su navedene u točki 59. Smjernica iz 2014., da je trenutačno moguće utvrditi prikladan element usporedbe radi određivanja vjerne tržišne cijene usluga koje pružaju zračne luke. Nadalje, pozivajući se na parametre iz točke 60. navedenih smjernica, Komisija je u uvodnoj izjavi 384. navedene odluke utvrdila da Ryanair nije pokazao po čemu su zračne luke navedene u studiji dovoljno usporedive u pogledu obujma prometa, vrste prometa, vrste i razine usluga zračne luke, blizine velikog grada pokraj zračne luke, broja stanovnika na prihvatnom području, prosperiteta okolnog područja i postojanja drugih zemljopisnih područja koja bi mogla privući putnike.

231

Točno je da Komisija u pobijanoj odluci podrobnije ne pojašnjava razloge zbog kojih uzorak zračnih luka odabranih u studiji od 28. rujna 2012. nije uzela u obzir kao valjan element usporedbe.

232

Međutim, što se tiče utvrđivanja referentnih zračnih luka, ne može se osporiti da ono proizlazi iz složenih tehničkih ocjena. Budući da je u pobijanoj odluci jasno navedeno Komisijino rasuđivanje, na temelju čega se njezina osnovanost naknadno može osporavati pred nadležnim sudom, bilo bi pretjerano zahtijevati posebno obrazloženje svakog tehničkog izbora ili svakog brojčanog elementa na kojima se to rasuđivanje temeljilo (vidjeti u tom smislu presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 108. i od 27. travnja 2017., Germanwings/Komisija, T‑375/15, neobjavljena, EU:T:2017:289, t. 45.; vidjeti također po analogiji presudu od 12. srpnja 2005., Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:449, t. 134.).

233

Stoga u pobijanoj odluci nije bilo potrebno za svaku zračnu luku odabranu u studiji od 28. rujna 2012. objasniti razloge zbog kojih se te zračne luke nisu mogle uzeti u obzir da bi tužitelji mogli razumjeti Komisijino rasuđivanje.

234

Stoga su tužitelji mogli pred Općim sudom osporavati Komisijino odbijanje uzorka zračnih luka odabranih u studiji od 28. rujna 2012.

235

Prema tome, valja odbiti argumentaciju o nedostatku u obrazloženju.

236

Usto, tužitelji nisu dokazali da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni u pogledu metode odabira usporedivih zračnih luka. U tom pogledu tvrde da je Komisija pogrešno smatrala da društvo Ryanair nije predložilo uzorak referentnih zračnih luka koji uključuje zračne luke koje su dovoljno usporedive sa Zračnom lukom Nîmes. Tvrde da je studija od 28. rujna 2012. koju je podnijelo društvo Ryanair sadržavala sustavnu usporedbu uvjeta predviđenih ugovorima o uslugama zračne luke koji su potpisani s drugim zračnim lukama, od kojih je većina bila privatna ili je njima upravljao privatni subjekt ili su djelovale kao ulagač u tržišnom gospodarstvu i koje su imale nekoliko obilježja sličnih obilježjima Zračne luke Nîmes.

237

Komisija odgovara da tu tvrdnju osporava temeljito ispitivanje zračnih luka odabranih u studiji od 28. rujna 2012.

238

U tom pogledu, s jedne strane, Komisija je navela da, što se tiče pitanja utvrđivanja pouzdanih referentnih elemenata, kao prvo, zračna luka Bournemouth pripada subjektu koji je u većinskom vlasništvu države te je 2012. imala negativnu profitabilnost, kao drugo, zračna luka Prestwick ostvarivala je gubitak prije nego što ju je njezin privatni vlasnik prodao škotskoj vladi u studenomu 2013., kao treće, zračna luka Maastricht iskoristila je znatne subvencije od 2004. te je 2013. također prešla u javno vlasništvo nakon što ju je navodno trebala spasiti Nizozemska Država i, kao četvrto, zračna luka Knock, iako u privatnom vlasništvu, primila je znatna javna sredstva, odnosno kapitalne subvencije u iznosu od 13 milijuna eura između 1997. i 2012.

239

S druge strane, što se tiče obilježja zračnih luka odabranih u studiji od 28. rujna 2012. u smislu točke 60. Smjernica iz 2014., Komisija je objasnila da su ona u svakom slučaju bila bitno različita od obilježja Zračne luke Nîmes:

240

Iz toga slijedi da je Komisija na temelju svih tih elemenata mogla smatrati, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da zračne luke odabrane u studiji od 28. rujna 2012. nisu dovoljno usporedive sa Zračnom lukom Nîmes.

241

Argumenti koje ističu tužitelji ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

242

Kao prvo, što se tiče argumenta da je zračna luka Bournemouth između 2001. i 2011. ostvarila dobit bez subvencija, valja istaknuti da, iako je točno da je taj element relevantan kako bi se ponašanje te zračne luke smatralo ponašanjem subjekta u tržišnom gospodarstvu, ta zračna luka ipak pripada javnom tijelu.

243

Kao drugo, što se tiče argumenta tužiteljâ da je zračna luka Prestwick bila ne samo u privatnom vlasništvu, nego i profitabilna između 2000. i 2008., valja utvrditi da, iako te okolnosti idu u prilog ponašanju subjekta u tržišnom gospodarstvu, one ne dovode u pitanje Komisijino pojašnjenje iz njezinih pismena i s rasprave prema kojem je ta zračna luka počela ostvarivati gubitak, a 2013. ju je trebalo prodati škotskoj vladi te stoga ne čini prikladan element usporedbe radi određivanja vjerne tržišne cijene usluga zračne luke (vidjeti uvodnu izjavu 378. pobijane odluke).

244

Kao treće, što se tiče argumenta tužiteljâ da je, s jedne strane, društvo Ryanair između 2006. i 2009. upravljalo brojnim ljetnim linijama prema zračnoj luci Grenoble i iz nje i da je, s druge strane, tom zračnom lukom upravljao privatni subjekt koji je propisao najviše pristojbe zračnih luka u odnosu na referentne zračne luke, valja utvrditi da, iako je društvo Ryanair upravljalo linijama izvan zimske sezone, te djelatnosti očito nisu dovele do održavanja tih usluga tijekom cijele godine. U tom pogledu, argument tužiteljâ nije u suprotnosti s Komisijinim utvrđenjem da je djelatnost zračne luke Grenoble uvelike bila usmjerena na zimsku sezonu, po čemu se razlikovala od Zračne luke Nîmes u kojoj je društvo Ryanair osiguravalo barem određeni broj svakodnevnih linija tijekom cijele godine, kao što proizlazi iz pobijane odluke.

245

Kao četvrto, što se tiče argumenta tužiteljâ da je, prema informacijama koje je pružila Komisija, kapitalni doprinos u korist zračne luke Knock iznosio samo 6 % imovine te zračne luke u razdoblju od 2002. do 2012., valja napomenuti da je Komisija mogla smatrati, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da je doprinos iz javnih sredstava takvog opsega relevantan element za njezinu procjenu prikladnosti te zračne luke kao referentnog elementa.

246

Kao peto, što se tiče argumenta tužiteljâ da su od usporedivih zračnih luka njih četiri bile slične Zračnoj luci Nîmes u pogledu parametra ukupnog prometa ili prometa društva Ryanair, valja smatrati, kao što to ističe Komisija, da brojke navedene u studiji od 28. rujna 2012. pokazuju da se ukupni putnički promet zračnih luka i promet društva Ryanair u tim zračnim lukama bitno razlikuju od jedne zračne luke do druge i u odnosu na Zračnu luku Nîmes. Tako iz navedene studije proizlazi da velike razlike postoje osobito između prometa u Zračnoj luci Nîmes i prometa u zračnim lukama Prestwick (za cijelo predmetno razdoblje), Bournemouth i Knock (za zadnji dio predmetnog razdoblja).

247

Isto tako, što se tiče argumenta tužiteljâ da su u studiji od 28. rujna 2012., u pogledu parametra prosperiteta okolnog područja, za usporedbu godišnjeg bruto domaćeg proizvoda po stanovniku podaci za zračnu luku Knock predstavljeni na regionalnoj razini, iako je procjena koja se odnosi na mjesečni prihod predstavljena za cijelu Irsku, valja utvrditi da taj argument ne može dovesti u pitanje Komisijina utvrđenja u pogledu određenih drugih parametara.

248

Stoga, unatoč utvrđenjima iz točaka 242. i 243. ove presude, valja zaključiti da, s obzirom na sve pouzdane referentne elemente i različite parametre navedene u točki 365. pobijane odluke, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je odbila uzorak usporedivih zračnih luka predložen u studiji od 28. rujna 2012.

249

Što se tiče argumenta tužiteljâ koji se temelji na nedostatku napora Komisije da se raspita kod privatnih zračnih luka ili zračnih luka kojima upravlja privatni subjekt kako bi pronašla kriterije usporedbe, valja istaknuti da se taj prigovor odnosi na opseg obveza istrage koje Komisija ima kad je pozvana primijeniti kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu na predmetne ugovore.

250

Prema sudskoj praksi, Komisija je u okviru primjene kriterija privatnog ulagača obvezna prilikom procjene mjere uzeti u obzir sve relevantne elemente i njezin kontekst (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2008., Ryanair/Komisija, T‑196/04, EU:T:2008:585, t. 59.).

251

U tom pogledu, relevantnom treba smatrati svaku informaciju koja bi mogla osjetno utjecati na odlučivanje uobičajeno razboritog i pažljivog privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu koji se nalazi u situaciji što je moguće bližoj onoj predmetne države članice (vidjeti po analogiji presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 60.).

252

Valja također napomenuti da zakonitost odluke u području državnih potpora sud Unije treba ocjenjivati s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku kada ju je donijela (presuda od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 70.).

253

Međutim, informacije kojima je Komisija „mogla raspolagati” uključuju one koje su relevantne za ocjenu koju treba izvršiti u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 251. ove presude i koje je mogla dobiti na zahtjev tijekom upravnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 71.).

254

U ovom slučaju, kao prvo, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 378. pobijane odluke podsjetila na svoje dvojbe, kako su navedene u Smjernicama iz 2014., da je trenutačno moguće utvrditi prikladan element usporedbe radi određivanja vjerne tržišne cijene usluga koje pružaju zračne luke. Međutim, Komisija u točkama 56. do 58. navedenih smjernica osobito navodi činjenicu da velika većina zračnih luka u Uniji prima javna sredstva, da zračne luke u javnom vlasništvu tijela javne vlasti tradicionalno smatraju infrastrukturama za olakšavanje lokalnog razvoja, a ne poduzetnicima koji rade prema tržišnim uvjetima, da postoji tendencija da se cijene zračnih luka u javnom vlasništvu ne određuju uzimajući u obzir tržišne uvjete, nego se one promatraju u odnosu na socijalne ili regionalne okolnosti, i da čak i na cijene koje zaračunavaju privatne zračne luke snažno mogu utjecati cijene koje zaračunava većina zračnih luka s javnim subvencijama. Stoga, čak i ako nije isključeno da je moguće pronaći dovoljan broj prikladnih usporedivih zračnih luka, kao što je to Komisija objasnila na raspravi, smatrala je da je, u skladu s točkom 61. Smjernica iz 2014., analiza inkrementalne profitabilnosti najrelevantniji kriterij za procjenu predmetnih ugovora.

255

Kao drugo, valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci navela razliku među strukturama troškova i prihoda zračnih luka i lošu usporedivost transakcija među zračnim lukama kao okolnosti kojima se opravdava odstupanje od usporedne analize (uvodne izjave 362. i 363. pobijane odluke).

256

Kao treće, valja istaknuti da je Komisija u odluci o pokretanju postupka pozvala zainteresirane stranke da podnesu primjedbe, pri čemu je prethodno u navedenoj odluci navela da francuska tijela nisu podnijela nijedan kriterij usporedbe na temelju kojeg bi se moglo ocijeniti odgovara li cijena koju plaća društvo Ryanair uobičajenoj tržišnoj cijeni.

257

Tako je društvo Ryanair tijekom upravnog postupka podnijelo studiju od 28. rujna 2012. s uzorkom usporedivih zračnih luka.

258

U odgovoru na pitanje Općeg suda na raspravi Komisija je objasnila da, iako se u Smjernicama iz 2014. predviđa mogućnost provedbe usporedne analize, na temelju elemenata iz spisa u ovom slučaju nije moguće korisno provesti takvu analizu.

259

Kao četvrto, kao što to navodi Komisija, kako bi se ocijenile naknade za usluge zračne luke, valja uzeti u obzir ne samo objavljene cijene, nego i širok raspon popusta po mjeri dogovorenih sa svakim zračnim prijevoznikom, kao i svaki ugovor o marketinškim uslugama. Općenito, potonje su informacije povjerljive te im Komisija ne može slobodno pristupiti.

260

Komisija je u tim okolnostima mogla izabrati, a da pritom ne počini pogrešku, da će u ovom slučaju provesti analizu inkrementalne profitabilnosti, a ne usporednu analizu, pri čemu se u okviru svoje istrage nije obratila privatnim zračnim lukama ili zračnim lukama kojima upravlja privatni subjekt kako bi identificirala moguće zračne luke koje su dovoljno usporedive sa Zračnom lukom Nîmes i u tim zračnim lukama pronašla uzorak usporedivih transakcija.

261

S obzirom na sve prethodno navedeno, treba odbiti prigovor tužiteljâ koji se temelji na činjenici da je Komisija pogrešno smatrala da dokazi koje je podnijelo društvo Ryanair ne dokazuju da su zračne luke odabrane u studiji od 28. rujna 2012. dovoljno usporedive sa Zračnom lukom Nîmes i na nedostatku u obrazloženju u tom pogledu.

262

Tužitelji tvrde da je, čak i pod pretpostavkom da su se za potrebe usporedne analize plaćanja društvu AMS za marketinške usluge trebala oduzeti od pristojbi zračnih luka koje je platilo društvo Ryanair, Komisija ipak počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije provela takvu „zajedničku” analizu. Podnose studiju od 2. veljače 2016. koja sadržava sličnu analizu, koju je pripremio njihov gospodarski savjetnik, prema kojoj su neto pristojbe koje je društvo Ryanair platilo Zračnoj luci Nîmes uzimajući u obzir plaćanja primljena od društva AMS na temelju ugovorâ o marketinškim uslugama bile više od prosječnih neto pristojbi koje se plaćaju u usporedivim zračnim lukama po putniku i po povratnom letu.

263

U tom pogledu valja podsjetiti da se prema sudskoj praksi Komisiji ne može prigovoriti da nije uzela u obzir moguće činjenične ili pravne elemente koji su joj mogli biti, ali nisu podneseni u upravnom postupku jer Komisija nije obvezna po službenoj dužnosti ili predviđanjem ispitati elemente koji su joj mogli biti podneseni (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 60. i od 14. siječnja 2004., Fleuren Compost/Komisija, T‑109/01, EU:T:2004:4, t. 49.). Usto, prema sudskoj praksi, zakonitost odluke u području državnih potpora sud Unije treba ocjenjivati s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku kada ju je donijela (vidjeti točku 252. ove presude).

264

Međutim, Komisija je dužna pažljivo i nepristrano ispitati sporne mjere kako bi pri donošenju konačne odluke u tu svrhu raspolagala najiscrpnijim i najpouzdanijim elementima (presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 90. i od 16. ožujka 2016., Frucona Košice/Komisija, T‑103/14, EU:T:2016:152, t. 141.).

265

U ovom slučaju valja podsjetiti da je Komisija u odluci o pokretanju postupka navela da u toj fazi smatra da je za potrebe primjene kriterija privatnog ulagača potrebno zajedno ocijeniti ugovore o uslugama zračne luke i ugovore o marketinškim uslugama.

266

Međutim, tužitelji se pozivaju na zajedničku usporednu analizu neto naknada zračnih luka za marketinška plaćanja, koju su gospodarski savjetnici proveli u studiji od 2. veljače 2016. koja je Općem sudu podnesena prvi put. Stoga se Komisiji ne može prigovoriti da je nije uzela u obzir.

267

Štoviše, zbog razloga objašnjenih u točkama 254. do 260. ove presude, Komisija u ovom slučaju nije bila dužna poduzeti druge mjere kako bi došla do podataka u svrhu provedbe zajedničke usporedne analize.

268

Stoga prigovor tužiteljâ koji se temelji na činjenici da je Komisija pogrešno nije provela „zajedničku” usporednu analizu treba odbiti.

[omissis]

372

Tužitelji tvrde da je Komisija za potrebe primjene kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu pogrešno smatrala da društvo VTAN i SMAN čine jedan subjekt. Time što je odlučila da odnos vlasništva nije nužan uvjet i da je dovoljna druga ekonomska povezanost između tih dvaju subjekata, Komisija je pogrešno tumačila sudsku praksu i počinila očitu pogrešku u ocjeni.

373

U tom pogledu valja podsjetiti da je presuđeno da je u okviru primjene kriterija privatnog ulagača poslovnu transakciju potrebno razmotriti u cijelosti kako bi se provjerilo jesu li se državno tijelo i tijelo koje ono nadzire ukupno gledano ponašali kao razumni subjekti u tržišnom gospodarstvu. Naime, Komisija je prilikom procjene spornih mjera dužna uzeti u obzir sve relevantne elemente i njihov kontekst, uključujući one koji se odnose na položaj tijela koja donose sporne mjere (vidjeti presudu od 17. prosinca 2008., Ryanair/Komisija, T‑196/04, EU:T:2008:585, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

374

Komisija je u ovom slučaju, iako između SMAN‑a i društva VTAN nije postojao odnos vlasništva, u uvodnim izjavama 277. do 299. pobijane odluke ipak utvrdila da je SMAN izvršio odlučujući utjecaj na odluke koje je društvo VTAN donijelo u pogledu tužiteljâ.

375

U tim okolnostima valja utvrditi da je Komisija pravilno smatrala da između SMAN‑a i društva VTAN postoji dovoljno uska ekonomska povezanost kako bi se za potrebe primjene kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu njihova ponašanja ocijenila zajedno uzimajući u obzir njihove odnose s tužiteljima (uvodne izjave 307. do 309. pobijane odluke).

376

Stoga treba odbiti prigovor tužiteljâ koji se temelji na pogrešnoj tvrdnji da SMAN i društvo VTAN čine jedan subjekt.

415

Tužitelji tvrde da Komisija pogrešno nije provjerila podatke o troškovima koje je dostavila Zračna luka Nîmes te ih nije usporedila s tipičnim podacima pravilno vođene zračne luke. U ovom su slučaju inkrementalni operativni troškovi Zračne luke Nîmes, kako ih je Komisija navela u pobijanoj odluci, znatno viši od onih koje je utvrdila u drugim predmetima, tako da je potonja zračna luka vođena vrlo neučinkovito. Stoga ti troškovi ne odgovaraju tržišnim troškovima koji bi nastali u učinkovito vođenoj zračnoj luci te stoga ne mogu poslužiti kao referentna vrijednost za ocjenu je li društvo Ryanair ostvarilo prednost koju ne bi dobilo od subjekta u tržišnom gospodarstvu.

416

U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, na Komisiji da ocijeni je li razuman subjekt u tržišnom gospodarstvu koji se nalazi u situaciji što je moguće bližoj onoj dotičnog javnog tijela mogao biti doveden u situaciju da donese predmetne mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 84.). Stoga valja uzeti u obzir strukturu stvarnih troškova i prihoda javnog tijela čije se ponašanje uspoređuje s ponašanjem subjekta u tržišnom gospodarstvu.

417

U ovom slučaju iz toga slijedi da, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, Komisija u ovom slučaju u okviru primjene kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu nije bila dužna provjeriti odgovaraju li inkrementalni operativni troškovi i izvanzrakoplovni prihodi Zračne luke Nîmes onima koji su se mogli očekivati u prosječnoj zračnoj luci ili dobro vođenoj i učinkovitoj zračnoj luci. Stoga je Komisija mogla, a da pritom ne počini pogrešku, uzeti u obzir stvarne predviđene troškove i prihode Zračne luke Nîmes kako bi ocijenila jesu li tužitelji ostvarili gospodarsku prednost.

418

Zbog istih razloga Komisija isto tako nije bila obvezna uzeti u obzir troškove utvrđene u drugim zračnim lukama, a ne u Zračnoj luci Nîmes.

419

Osim toga, revizija koja je dovela do stvarnih brojki troškova i prihoda javnog poduzetnika bila bi protivna načelu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, u kojem se ne utvrđuje razlika na temelju uzroka ili ciljeva državnih intervencija javnog tijela, nego se one određuju ovisno o njihovim učincima (presuda od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 77.).

420

Stoga Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije provjerila odgovaraju li troškovi i prihodi koje je podnijela Zračna luka Nîmes onima koji obično nastaju u dobro vođenoj ili učinkovitoj zračnoj luci.

421

Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

422

Stoga valja odbiti tužbu u cijelosti, a da pritom nije nužno odlučiti o zahtjevu tužiteljâ za mjere upravljanja postupkom u dijelu u kojem se odnosi na druge mjere koje već nisu naložene.

423

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.

424

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika Vijeće će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: