1.

Sud Europske unije nadležan je, na temelju članka 267. UFEU-a, za tumačenje članka 11. stavka 2. Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je sud koji je uputio zahtjev pozvan odlučiti o zahtjevu za spajanje obitelji koji je podnijela osoba koja uživa status supsidijarne zaštite, ako je ta odredba nacionalnim pravom učinjena izravno i bezuvjetno primjenjivom na takvu situaciju.

2.

Članak 11. stavak 2. Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da mu se protivi, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, u kojem je sponzor koji uživa status supsidijarne zaštite podnio zahtjev za spajanje obitelji za maloljetnika kojemu je ona teta i navodno skrbnica i koji kao takav boravi kao izbjeglica i bez obiteljskih odnosa u trećoj zemlji, da se taj zahtjev odbije samo zbog toga što sponzor nije dostavio službene dokumentacijske dokaze kojima se potvrđuje smrt bioloških roditelja maloljetnika i, slijedom toga, stvarno postojanje njegovih obiteljskih odnosa s njim te da su objašnjenja koja je sponzor istaknuo kako bi opravdao svoju nemogućnost da dostavi takve dokaze nadležna tijela smatrala neuvjerljivim samo na temelju općenitih dostupnih informacija o situaciji u zemlji porijekla a da se pritom nije uzela u obzir konkretna situacija sponzora i maloljetnika i posebne poteškoće kojima su oni prema njihovim navodima izloženi prije i nakon bijega iz svoje zemlje porijekla.