PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

12. rujna 2018. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Posebne nadležnosti – Članak 5. točka 3. – Nadležnost u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte – Mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi – Potrošač s domicilom u jednoj državi članici koji je posredstvom banke sa sjedištem u toj državi članici kupio vrijednosne papire koje je izdala banka sa sjedištem u drugoj državi članici – Nadležnost za odlučivanje o tužbi koju je taj potrošač podnio na temelju odgovornosti te banke za štetne radnje/delikte”

U predmetu C‑304/17,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), odlukom od 10. svibnja 2017., koju je Sud zaprimio 24. svibnja 2017., u postupku

Helga Löber

protiv

Barclays Bank plc,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: R. Silva de Lapuerta (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, C. G. Fernlund, J.-C. Bonichot, S. Rodin i E. Regan, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Bobek,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za H. Löber, L. Aigner, Rechtsanwalt,

za Barclays Bank plc, H. Bielesz, Rechtsanwalt,

za grčku vladu, G. Papadaki, S. Papaioannou i T. Papadopoulou, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Heller, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 8. svibnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između H. Löber i društva Barclays Bank plc u vezi s tužbom zbog odgovornosti za štetne radnje/delikte podnesenom protiv te banke.

Pravni okvir

3

Uvodne izjave 11. i 12. Uredbe br. 44/2001 glase:

„(11)

Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.

(12)

Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.”

4

U članku 2. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”

5

Članak 5. točke 1. i 3. te uredbe propisuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

1.

(a)

u stvarima [koje] se odnose na ugovore [ako je predmet postupka ugovor ili zahtjevi iz ugovora], pred sudom u mjestu u kojemu [je obveza izvršena ili] treba biti izvršena […];

[…]

3.

u stvarima koj[e] se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi”.

Glavni postupak i prethodno pitanje

6

Društvo Barclays Bank banka je sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) koje ima podružnicu u Frankfurtu na Majni (Njemačka).

7

Ta je banka izdala certifikate X1 Global EUR Index (u daljnjem tekstu: certifikati) u obliku obveznica na donositelja koje su upisali institucionalni ulagači koji su ih potom prodali na sekundarnom tržištu, među ostalim, potrošačima u Austriji.

8

Certifikati su izdani na temelju njemačkog osnovnog prospekta od 22. rujna 2005., notificiranog österreichische Kontrollbanku (Austrijska nadzorna banka), i na temelju općih uvjeta od 20. prosinca 2005. Javna ponuda za upis vrijednosnih papira trajala je od 20. prosinca 2005. do 24. veljače 2006. Certifikati su izdani 31. ožujka 2006.

9

Iznos otplate, a time i vrijednost tih certifikata, ovisio je o indeksu koji se oblikuje na temelju portfelja nekoliko ciljnih fondova tako da je ta vrijednost bila izravno vezana uz navedeni portfelj. Potonji je trebao formirati i njime upravljati X1 Fund Allocation GmbH, društvo sa sjedištem u Njemačkoj. Međutim, s obzirom na to da je novac uložen u certifikate korišten u piramidalnom sustavu prijevare, on je većim dijelom izgubljen te certifikati više nemaju nikakvu vrijednost.

10

H. Löber, s domicilom u Beču (Austrija), posredstvom dviju različitih austrijskih banaka, jedne sa sjedištem u Salzburgu (Austrija), i druge sa sjedištem u Grazu (Austrija), uložila je u certifikate ukupno 28648,43 eura.

11

H. Löber podnijela je u svojstvu oštećenog ulagača Handelsgerichtu Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija) tužbu protiv društva Barclays Bank radi naplate od potonjeg iznosa od 34459,06 eura, radi utvrđivanja ugovorne odgovornosti i odgovornosti za štetne radnje/delikte Barclays Bank i radi otkrivanja financijskog stanja te banke. U prilog svojoj argumentaciji ona, među ostalim, navodi da su podaci iz prospekta u vezi s certifikatima bili manjkavi.

12

Rješenjem od 18. srpnja 2016., Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču) proglasio se nenadležnim i odbacio tu tužbu zbog, među ostalim, toga što, kad je riječ o pretpostavkama za primjenu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, H. Löber nije navela činjenicu da je do predmetne štete došlo izravno na bankovnom računu s kojim je se može povezati otvorenom u banci u Beču (Austrija). Prema mišljenju tog suda, s obzirom na to da je H. Löber certifikate kupila posredstvom banaka sa sjedištem u Grazu ili u Salzburgu, ta je šteta nastupila u tim mjestima a ne u jednom od onih za koje je mjesno nadležan taj sud.

13

H. Löber uložila je žalbu protiv tog rješenja Oberlandesgerichtu Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija), koji ga je rješenjem od 6. prosinca 2016. potvrdio odlučivši pritom da se primjenjuje članak 5. točka 1. podtočka (a) Uredbe br. 44/2001 te da su austrijski sudovi nenadležni.

14

H. Löber uložila je sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv rješenja Oberlandesgerichta Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) radi utvrđivanja nadležnosti Handelsgerichta Wien (Trgovački sud u Beču) na temelju, među ostalim, članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

15

U tim okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li na temelju članka 5. točke 3. Uredbe [br. 44/2001] za izvanugovornu odgovornost za štetu koja proizlazi iz prospekta, ako

je ulagač donio odluku o ulaganju na temelju manjkavog prospekta u mjestu u kojem ima domicil,

te je na temelju te odluke kupovnu cijenu za vrijednosni papir koji je kupio na sekundarnom tržištu sa svojega računa u austrijskoj banci uplatio na račun za namiru vrijednosnih papira u drugoj austrijskoj banci, s kojega je kupovna cijena po nalogu tužitelja uplaćena prodavatelju,

(a)

nadležan sud na području kojega ulagač ima svoj domicil,

(b)

nadležan sud na području kojega se nalazi sjedište/podružnica banke u kojoj se vodi bankovni račun tužitelja, s kojega je tužitelj uloženi iznos uplatio na račun za namiru,

(c)

nadležan sud na području kojega se nalazi sjedište/podružnica banke u kojoj se vodi račun za namiru,

(d)

nadležan jedan od navedenih sudova po odabiru tužitelja,

(e)

nijedan od ovih sudova nije nadležan?”

O prethodnom pitanju

16

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita na koji način treba tumačiti članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 radi utvrđivanja koji su sudovi države članice, kao sudovi mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj, nadležni za odlučivanje o tužbi zbog odgovornosti za štetne radnje/delikte podnesenoj protiv banke, sa sjedištem u državi članici, koja je izdala certifikat, zbog nedostatnosti podataka iz prospekta u vezi s tim certifikatom, koju je podnio ulagač s boravištem u drugoj državi članici koji je ulaganje izvršio u potonjoj državi, ako se šteta na koju se taj ulagač poziva sastoji od financijske štete nastale na njegovu bankovnom računu otvorenom u banci sa sjedištem na državnom području države članice u kojoj se nalazi njegov domicil.

17

Najprije treba podsjetiti da pravilo o posebnoj nadležnosti predviđeno člankom 5. točkom 3. te uredbe treba autonomno i usko tumačiti (presude od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 43.; od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 37. i od 21. travnja 2016., Austro‑Mechana, C‑572/14, EU:C:2016:286, t. 29.).

18

Naime, nadležnost predviđena člankom 2. te uredbe, to jest, nadležnost sudova države članice na čijem području tuženik ima domicil je opće pravilo. Navedena uredba predviđa pravila o posebnoj i isključivoj nadležnosti upravo odstupajući od tog općeg pravila u taksativno navedenim slučajevima u kojima tuženik može ili mora, ovisno o slučaju, biti tužen pred sudom druge države članice (presude od 13. srpnja 2006., Reisch Montage, C‑103/05, EU:C:2006:471, t. 22. i od 12. svibnja 2011., BVG, C‑144/10, EU:C:2011:300, t. 30.).

19

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” obuhvaća svaki zahtjev koji je usmjeren na utvrđivanje odgovornosti tuženika i koji nije povezan sa „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 44/2001 (presude od 27. rujna 1988., Kalfelis, 189/87, EU:C:1988:459, t. 17. i 18.; od 13. ožujka 2014., Brogsitter, C‑548/12, EU:C:2014:148, t. 20.; od 21. travnja 2016., Austro‑Mechana, C‑572/14, EU:C:2016:286, t. 32. i od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 24.).

20

Konkretno, Sud je presudio da se članak 5. točka 3. te uredbe primjenjuje na tužbu kojom se želi utvrditi odgovornost izdavatelja certifikata na temelju relevantnog prospekta kao i po osnovi povrede drugih obveza obavještavanja kojima taj izdavatelj podliježe, osim ako je ta odgovornost pitanje povezano sa „stvarima koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) navedene uredbe (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 57.).

21

Što se tiče spora o kojem je riječ u glavnom postupku, dovoljno je istaknuti, s jedne strane, da sud koji je uputio zahtjev navodi da odgovornost za štetu koja proizlazi iz prospekta ne potpada pod stvari koje se odnose na ugovore i, s druge strane, da tužbom u glavnom postupku H. Löber, među ostalim, želi pokrenuti pitanje odgovornosti za štetne radnje/delikte društva Barclays Bank.

22

Kada je riječ o pojmu „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi”, iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, treba podsjetiti da se on odnosi kako na mjesto gdje je nastala šteta tako i na mjesto uzročnog događaja koji je doveo do nastanka štete tako da bi tuženik mogao biti tužen, prema tužiteljevu izboru, pred sudom jednog ili drugog od navedenih mjesta (presude od10. lipnja 2004., Kronhofer, C‑168/02, EU:C:2004:364, t. 16.; od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 45.; od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 38. i od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 28.).

23

S tim u vezi, Sud je presudio da se pojam „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” ne smije tumačiti na ekstenzivan način do te mjere da uključuje svako mjesto na kojem se mogu osjetiti štetne posljedice događaja koji je već u stvarnosti prouzročio štetu koja je nastupila na drugome mjestu (presude od 19. rujna 1995., Marinari, C‑364/93, EU:C:1995:289, t. 14.; od 10. lipnja 2004., Kronhofer, C‑168/02, EU:C:2004:364, t. 19. i od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 34.) i da taj pojam ne upućuje na tužiteljev domicil u kojem se nalazi pretežiti dio njegove imovine isključivo na temelju činjenice da je ondje pretrpio financijsku štetu zbog gubitka dijelova imovine do kojeg je došlo i koji je pretrpio u drugoj državi članici (presude od 10. lipnja 2004., Kronhofer, C‑168/02, EU:C:2004:364, t. 21. i od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 35.).

24

Slijedom toga, činjenica da financijske posljedice pogađaju tužitelja ne opravdava dodjeljivanje nadležnosti sudovima njegova domicila ako su se i uzročni događaj i nastanak štete ostvarili na državnom području druge države članice (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 49.).

25

Nasuprot tomu, takvo je dodjeljivanje nadležnosti opravdano ako je mjesto tužiteljeva domicila doista i mjesto uzročnog događaja ili mjesto nastanka štete (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 50.).

26

U ovom slučaju, predmet glavnog postupka je utvrđivanje mjesta nastanka štete.

27

Iz sudske prakse Suda proizlazi da je mjesto nastanka štete ono u kojem se navodna šteta konkretno manifestira (presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 52.).

28

Nadalje, Sud je presudio da su na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 sudovi tužiteljeva domicila, s obzirom na nastanak štete, nadležni voditi postupak povodom tužbe kojom se želi utvrditi odgovornost za štetu izdavatelja certifikata na temelju prospekta koji se na njega odnosi kao i po osnovi povrede drugih obveza obavještavanja kojima taj izdavatelj podliježe, osobito ako navodna šteta izravno nastane na tužiteljevu bankovnom računu kod banke sa sjedištem na području nadležnosti tih sudova (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 57.).

29

U svojoj presudi od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding (C‑12/15, EU:C:2016:449), Sud je naveo da je taj zaključak donesen u posebnom kontekstu za koji je bilo karakteristično postojanje konkurirajućih okolnosti za dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima (presuda od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 37.).

30

Stoga je presudio da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da „mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj”, kada ne postoje druge poveznice, ne treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta sastoji isključivo od financijskog gubitka koji je nastao izravno na tužiteljevu bankovnom računu i koji je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici (presuda od 16. lipnja 2016., Universal Music International Holding, C‑12/15, EU:C:2016:449, t. 40.).

31

U ovom slučaju proizlazi da, gledano u cjelini, konkretne okolnosti glavnog predmeta govore u prilog dodjeljivanju nadležnosti austrijskim sudovima.

32

Naime, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, H. Löber ima domicil u Austriji te su sva plaćanja u vezi s transakcijom ulaganja o kojoj je riječ u glavnom postupku izvršena s austrijskih bankovnih računa, odnosno osobnog bankovnog računa H. Löber i računa za namiru konkretno namijenjenih za provedbu te transakcije.

33

Nadalje, osim činjenice da je prilikom te transakcije H. Löber poslovala samo s austrijskim bankama, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi i da je certifikate kupila na sekundarnom austrijskom tržištu, da su podaci koji su joj dostavljeni u vezi s certifikatima oni iz prospekta koji se na njih odnosi, kako je notificiran österreichische Kontrollbank (Austrijska nadzorna banka), te da je u Austriji, na temelju tih podataka, preuzela obvezu ulaganja koja je u konačnici rezultirala smanjenjem njezine imovine.

34

Usto, dodjeljivanje nadležnosti austrijskim sudovima u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku u skladu je s ciljevima navedenim u uvodnim izjavama 11. i 12. Uredbe br. 44/2001 o predvidljivosti pravila o nadležnosti predviđenima tom uredbom, blizine između sudova koji su određeni na temelju tih pravila i spora kao i ispravnog suđenja.

35

S tim u vezi, među ostalim treba podsjetiti da utvrđivanje kao mjesta nastanka štete ono u kojem ima sjedište banka kod koje je otvoren tužiteljev bankovni račun na kojem izravno nastaje ta šteta odgovara cilju Uredbe br. 44/2001 da se pojača pravna zaštita osoba sa sjedištem u Uniji tako da se istodobno omogući i tužitelju da lako utvrdi sud pred kojim može pokrenuti postupak i tuženiku da razumno predvidi pred kojim sudom može biti tužen, s obzirom na to da izdavatelj nekog certifikata koji ne poštuje svoje obveze u vezi s prospektom, a odluči notificirati prospekt u vezi s tim certifikatom u drugim državama članicama, mora očekivati da će nedovoljno informirani subjekti s domicilom u tim državama članicama uložiti u taj certifikat i pretrpjeti štetu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 56.).

36

U tim okolnostima, na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da u situaciji, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj ulagatelj, na temelju prospekta u vezi s certifikatom u koji je uložio, podnese tužbu zbog odgovornosti za štetne radnje/delikte protiv banke koja je izdala certifikat, sudovi u kojima taj ulagatelj ima domicil, kao sudovi mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj u smislu te odredbe, nadležni su za odlučivanje o toj tužbi ako se navodna šteta sastoji od financijske štete koja je izravno nastala na bankovnom računu tog ulagatelja kod banke sa sjedištem na području nadležnosti tih sudova te ako druge konkretne okolnosti navedene situacije također govore u prilog dodjeljivanju nadležnosti tim sudovima.

Troškovi

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

 

Članak 5. točku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da u situaciji, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj ulagatelj, na temelju prospekta u vezi s certifikatom u koji je uložio, podnese tužbu zbog odgovornosti za štetne radnje/delikte protiv banke koja je izdala certifikat, sudovi u kojima taj ulagatelj ima domicil, kao sudovi mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj u smislu te odredbe, nadležni su za odlučivanje o toj tužbi ako se navodna šteta sastoji od financijske štete koja je izravno nastala na bankovnom računu tog ulagatelja kod banke sa sjedištem na području nadležnosti tih sudova te ako druge konkretne okolnosti navedene situacije također govore u prilog dodjeljivanju nadležnosti tim sudovima.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: njemački

  翻译: