1

Europska komisija svojom tužbom od Suda zahtijeva da utvrdi da je Kraljevina Danska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 13. Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode (SL 2012., L 343, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 25., str. 31. i ispravak SL 2015., L 191, str. 9.) jer nije spriječila ili zaustavila danske proizvođače mliječnih proizvoda da upotrebljavaju naziv „feta” za sir koji nije u skladu sa specifikacijom proizvoda iz Uredbe Komisije (EZ) br. 1829/2002 od 14. listopada 2002. o izmjeni Priloga Uredbi (EZ) br. 1107/96 u pogledu naziva „Feta” (SL 2002., L 277, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 13., str. 211.).

2

Osim toga, Komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da je Kraljevina Danska povrijedila članak 4. stavak 3. UEU‑a, u vezi s člankom 1. stavkom 1. i člankom 4. Uredbe br. 1151/2012, jer je danskim proizvođačima mliječnih proizvoda dopustila da proizvode i prodaju imitacije fete.

3

Uredbom br. 1829/2002 naziv „Feta” je u registar zaštićenih oznaka izvornosti (ZOI) i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP) upisan kao ZOI.

4

Uvodne izjave 2., 3., 5., 18., 20. i 27. Uredbe br. 1151/2012 navode:

[…]

[…]

[…]

5

U glavi 1. te uredbe, naslovljenoj „Opće odredbe”, nalazi se njezin članak 1. naslovljen „Ciljevi”, koji glasi kako slijedi:

„1.   Cilj ove Uredbe je pružanje pomoći proizvođačima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda prilikom informiranja kupaca i potrošača o karakteristikama proizvoda i svojstvima proizvodnje tih proizvoda, čime osiguravaju:

Mjere utvrđene u ovoj Uredbi namijenjene su pružanju podrške poljoprivrednim i proizvodnim djelatnostima i poljoprivrednim sustavima koji se povezuju s visoko kvalitetnim proizvodima, čime doprinose ostvarivanju ciljeva politike ruralnog razvoja.

2.   Ovom Uredbom uspostavljaju se sustavi kvalitete koji služe kao temelj za označivanje te, prema potrebi, zaštitu naziva i izraza koji posebno navode ili opisuju poljoprivredne proizvode s:

6

U glavi II. navedene uredbe, naslovljenoj „[ZOI] i [ZOZP]”, nalazi se njezin članak 4., naslovljen „Cilj”, koji glasi:

„Sustav [ZOI‑ja] i [ZOZP‑a] uspostavlja se za pružanje pomoći proizvođačima proizvoda vezanih sa zemljopisnim područjem tako da:

7

U stavku 1. članka 12. Uredbe br. 1151/2012, naslovljenog „Nazivi, znakovi i oznake”, predviđa se:

„c može koristiti svaki gospodarski subjekt koji stavlja na tržište proizvod proizveden u skladu s odgovarajućom specifikacijom.”

8

Članak 13. te uredbe, naslovljen „Zaštita”, propisuje:

„1.   Registrirani nazivi zaštićeni su od:

[…]

3.   Države članice poduzimaju odgovarajuće administrativne i pravosudne korake za sprječavanje ili zaustavljanje nezakonite upotrebe [ZOI‑ja] i [ZOZP‑ova], kako je navedeno u stavku 1., koje [koji] se proizvode ili stavljaju na tržište u toj državi članici.

[…]”

9

Članak 36. navedene uredbe, kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2017/625 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2017. o službenim kontrolama i drugim službenim aktivnostima kojima se osigurava primjena propisa o hrani i hrani za životinje, pravila o zdravlju i dobrobiti životinja, zdravlju bilja i sredstvima za zaštitu bilja, o izmjeni uredaba (EZ) br. 999/2001, (EZ) br. 396/2005, (EZ) br. 1069/2009, (EZ) br. 1107/2009, (EU) br. 1151/2012, (EU) br. 652/2014, (EU) 2016/429 i (EU) 2016/2031 Europskog parlamenta i Vijeća, uredaba Vijeća (EZ) br. 1/2005 i (EZ) br. 1099/2009 i direktiva Vijeća 98/58/EZ, 1999/74/EZ, 2007/43/EZ, 2008/119/EZ i 2008/120/EZ te o stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 854/2004 i (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Vijeća 89/608/EEZ, 89/662/EEZ, 90/425/EEZ, 91/496/EEZ, 96/23/EZ, 96/93/EZ i 97/78/EZ te Odluke Vijeća 92/438/EEZ (Uredba o službenim kontrolama) (SL 2017., L 95, str. 1. i ispravak SL 2017., L 137, str. 40.) propisuje:

„Službene kontrole koje se provode u skladu s [Uredbom 2017/625] obuhvaćaju:

10

U skladu s člankom 37. stavkom 1. iste uredbe, kako je izmijenjena Uredbom 2017/625:

„U odnosu na [ZOI‑je], [ZOZP‑ove] i zajamčeno tradicionalne specijalitete kojima se označuju proizvodi podrijetlom iz Unije, provjeru sukladnosti sa specifikacijom proizvoda prije stavljanja proizvoda na tržište obavljaju:

[…]”

11

Uredba (EU) br. 608/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o carinskoj provedbi prava intelektualnog vlasništva i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1383/2003 (SL 2013., L 181, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 24., str. 214.), u svojem članku 2. propisuje:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]”

12

Grčka tijela obavijestila su Komisiju da poduzetnici sa sjedištem u Danskoj izvoze sir u treće zemlje pod nazivom „feta”, „danska feta” i „danski sir feta”, iako taj proizvod nije u skladu sa specifikacijama ZOI‑ja „Feta”.

13

Unatoč zahtjevima grčkih tijela, danska tijela odbila su okončati tu praksu smatrajući da ona nije protivna pravu Unije jer se, prema njihovu mišljenju, Uredba br. 1151/2012 primjenjuje samo na proizvode koji se prodaju na području Unije i stoga ne zabranjuje danskim poduzetnicima upotrebu naziva „feta” za označavanje danskog sira koji se izvozi u treće zemlje u kojima taj naziv nije zaštićen.

14

Komisija je 26. siječnja 2018. Kraljevini Danskoj uputila pismo opomene prema kojem ta država članica, time što nije spriječila ili zaustavila povredu koju čini navedena praksa, povređuje pravo Unije, osobito članak 13. Uredbe br. 1151/2012, i krši članak 4. stavak 3. UEU‑a.

15

Budući da je Kraljevina Danska odgovorila da ne dijeli Komisijino stajalište, Komisija je 25. siječnja 2019. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je od te države članice zatražila da okonča to kršenje i tu povredu.

16

Kraljevina Danska je na to obrazloženo mišljenje odgovorila dopisom od 22. ožujka 2019. u kojem je ostala pri svojem stajalištu.

17

U tim je okolnostima Komisija odlučila podnijeti predmetnu tužbu.

18

Rješenjima predsjednika Suda od 8. i 18. rujna 2020. dopuštena je intervencija Helenske Republike i Republike Cipra u potporu Komisijinu zahtjevu.

19

Komisija svojom tužbom prigovara Kraljevini Danskoj da je povrijedila obveze koje proizlaze iz članka 13. Uredbe br. 1151/2012 i da je povrijedila načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a.

20

U prilog svojoj tužbi Komisija ističe da Uredba br. 1151/2012 predviđa široku zaštitu registriranih naziva. Kako bi se osiguralo stavljanje na tržište poljoprivrednih proizvoda u skladu s uvjetima poštenog tržišnog natjecanja i pravima intelektualnog vlasništva, njezin članak 12. stavak 1. daje gospodarskim subjektima pozitivno pravo upotrebe registrirane oznake ako su dotični proizvodi u skladu s primjenjivom specifikacijom proizvoda. Članak 13. stavak 1. te uredbe predviđa pak „negativnu” zaštitu, tako što utvrđuje uvjete pod kojima je upotreba registriranog naziva nezakonita i, konkretnije, izričito zabranjuje proizvodnju i prodaju krivotvorenih proizvoda, to jest proizvoda za koje se upotrebljavaju ZOI ili ZOZP iako nisu u skladu s primjenjivom specifikacijom proizvoda. Cilj je te odredbe zaštititi proizvođače koji su uložili napore kako bi osigurali očekivane kvalitete proizvoda obuhvaćenih ZOI‑jem ili ZOZP‑om.

21

Posljedično, kada danski poduzetnici upotrebljavaju ZOI „Feta” za označavanje sira proizvedenog od kravljeg mlijeka i izvan zemljopisnog područja navedenog u Uredbi br. 1829/2002, koji izvoze u treće zemlje, oni krše članak 13. stavak 1. Uredbe br. 1151/2012.

22

Taj je zaključak u skladu s ciljevima utvrđenima u članku 1. stavku 1. i članku 4. Uredbe br. 1151/2012 iz kojih proizlazi da je njezin cilj zaštititi prava intelektualnog vlasništva koja se dodjeljuju registriranim nazivima i osigurati da se proizvodi koji uživaju takvu zaštitu mogu staviti na tržište u uvjetima poštenog tržišnog natjecanja. Uvodne izjave 3., 5. i 18. navedene uredbe naglašavaju temeljnu ulogu koju registrirani nazivi imaju u stvaranju uvjeta poštenog tržišnog natjecanja među poduzetnicima Unije, u jasnoj komunikaciji značajki kvalitetnih proizvoda kako bi se osiguralo da njihovi proizvođači ostvare pravičnu cijenu koja pokriva njihove troškove proizvodnje i kako bi se izbjeglo nepošteno tržišno natjecanje s poduzetnicima koji nezakonito upotrebljavaju takve nazive i štete njihovu ugledu kao i njihovoj vrijednosti.

23

Stoga je nevažno stavljaju li se proizvodi koji nezakonito upotrebljavaju ZOI‑je na tržište u Uniji ili se izvoze u treće zemlje. Naime, praksa danskih poduzetnika daje im mogućnost da, protivno članku 13. stavku 1. Uredbe br. 1151/2012, uživaju – na štetu napora koje su uložili poljoprivrednici i poduzetnici koji proizvode izvornu fetu i ispunjavaju sve kriterije – neopravdane prednosti od nezakonite upotrebe registriranog naziva, to jest izravnu komercijalnu upotrebu ZOI‑ja i iskorištavanje ugleda ZOI‑ja, nezakonitu upotrebu ZOI‑ja i sličnosti između izvorne fete i spornog proizvoda upotrebom oznake koja dovodi u zabludu o podrijetlu proizvoda koja se, među ostalim, nalazi na pakiranju.

24

Komisija u svojoj replici ističe da ta praksa predstavlja povredu prava intelektualnog vlasništva koje štiti Unija i čiji su nositelji poljoprivrednici iz Unije. Ta se povreda događa na području Unije, gdje proizvođači iz Unije proizvode sir koji nezakonito označavaju kao fetu. To dovodi do narušavanja tržišnog natjecanja između gospodarskih subjekata Unije i u njoj proizvodi negativne učinke.

25

Dakle, time što nije poduzela administrativne i pravosudne korake kako bi na svojem državnom području spriječila ili zaustavila proizvodnju i prodaju krivotvorina, kako to zahtijeva članak 13. stavak 3. Uredbe br. 1151/2012, Kraljevina Danska propustila je osigurati jedinstvenu zaštitu prava intelektualnog vlasništva koja je važan cilj te uredbe, kao što to proizlazi iz njezina članka 4. i odabira članka 118. UFEU‑a kao pravne osnove. Time se ozbiljno narušava dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta i sprečava postizanje ciljeva te uredbe.

26

Helenska Republika, podupirući Komisijino stajalište i tužbeni zahtjev, osobito ističe da je tekst članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012 jasan jer se njime zabranjuje krivotvorenje proizvoda obuhvaćenih ZOI‑jem, neovisno o njihovoj namjeni, pri čemu se nigdje u toj uredbi ne razlikuje proizvode namijenjene izvozu u treće zemlje od proizvoda namijenjenih stavljanju na unutarnje tržište.

27

Ističe da je zakonodavac Unije odredbu iz članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012, kojoj nema slične u prethodnim uredbama, uveo radi pojednostavnjivanja i jačanja sustava zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova, namećući državama članicama obvezu da po službenoj dužnosti donesu mjere potrebne za sprečavanje ili zaustavljanje nepoštene upotrebe ZOI‑ja u pogledu proizvoda koji se proizvode ili stavljaju na tržište na njihovu državnom području. Stoga ta odredba čini svaku državu članicu odgovornom za poštovanje Uredbe br. 1151/2012 na njezinu području i definira opseg zabrane nepoštene uporabe ZOI‑ja.

28

Osim toga, Uredba br. 1151/2012 u svojim člancima 36. i 37. definira postupke kontrole koje nadležna tijela država članica moraju provoditi kako bi prije stavljanja proizvoda na tržište provjerila je li on u skladu s odgovarajućom specifikacijom proizvoda, što potvrđuje da zakonodavac Unije nije imao nikakvu namjeru iz područja primjene te uredbe isključiti proizvode koji su proizvedeni u Uniji, a namijenjeni stavljanju na tržište u trećoj zemlji. Nadalje, drukčije tumačenje onemogućilo bi bilo kakvu kontrolu.

29

Helenska Republika također ističe da Uredba br. 1151/2012 izričito i jasno definira svoje ciljeve u članku 1. stavku 1. i članku 4., iz kojih proizlazi da je cilj te uredbe pomoći proizvođačima da ostvare odgovarajuću naknadu za napore koje ulažu i troškove koje imaju kako bi osigurali poštovanje specifikacije proizvoda u pogledu kvalitete te da se taj cilj postiže poštenim tržišnim natjecanjem među proizvođačima, na način da su potrošačima dostupne pouzdane informacije i da se poštuju prava intelektualnog vlasništva.

30

Republika Cipar, također podupirući Komisijino stajalište i tužbeni zahtjev, osobito ističe da Uredba br. 1151/2012 uspostavlja iscrpan sustav zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova kao prava intelektualnog vlasništva. Zaštita tih prava ne prestaje na granicama unutarnjeg tržišta, kao što to proizlazi iz prirode takvih prava, odredbi te uredbe, osobito njezina članka 36., i Uredbe br. 608/2013. Kraljevina Danska stoga je bila dužna provoditi kontrole na svojem tržištu na način predviđen pravom Unije, a ne promicati krivotvorenje i stavljanje na tržište krivotvorenih proizvoda kao što je „danska feta”.

31

Prema mišljenju te države članice, proizvodnja u državi članici i izvoz proizvoda na čijem se pakiranju navodi da su ZOI, a da nisu u skladu sa specifikacijom proizvoda, spada u komercijalno korištenje poput onog iz članka 13. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1151/2012, koje se provodi na području Unije. Međutim, iz članka 13. stavka 3. te uredbe proizlazi da su države članice dužne štititi ZOI‑je od djelovanja utvrđenih u stavku 1. tog članka ne samo u pogledu stavljanja spornih proizvoda na tržište na njihovu državnom području nego i u pogledu njihove proizvodnje. Tvrdnja Kraljevine Danske o teritorijalnoj neprimjenjivosti navedene uredbe stoga je neosnovana.

32

Osim toga, praksa danskih tijela protivna je duhu Uredbe br. 1151/2012 i zaštiti samog ZOI‑ja kao prava intelektualnog vlasništva i šteti mogućnostima međunarodne zaštite ZOI‑ja, što je također protivno ciljevima te uredbe.

33

Kraljevina Danska, koja zahtijeva odbijanje tužbe, protivi se prvom prigovoru Komisije ističući da se Uredba br. 1151/2012 ne primjenjuje na izvoz u treće zemlje.

34

Ističe, kao prvo, da se na temelju teksta odredbi Uredbe br. 1151/2012 ne može utvrditi primjenjuju li se obveze država članica koje ona predviđa samo na proizvode stavljene na tržište Unije ili se protežu na proizvode namijenjene izvozu u treće zemlje, s obzirom na to da se ni u jednoj odredbi te uredbe ne spominje taj izvoz.

35

U tom pogledu, Kraljevina Danska primjećuje da, za razliku od Uredbe br. 1151/2012, druge uredbe koje su s njom usko povezane, poput Uredbe (EU) br. 251/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o definiciji, opisivanju, prezentiranju, označivanju i zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla aromatiziranih proizvoda od vina i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1601/91 (SL 2014., L 84, str. 14. i ispravak SL 2014., L 105, str. 12.), Uredbe (EZ) br. 110/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2008. o definiciji, opisivanju, prezentiranju, označavanju i zaštiti zemljopisnih oznaka jakih alkoholnih pića i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1576/89 (SL 2008., L 39, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 62., str. 171. i ispravak SL 2015., L 70, str. 76.) kao i Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EEZ) br. 922/72, (EEZ) br. 234/79, (EZ) br. 1037/2001 i (EZ) br. 1234/2007 (SL 2013., L 347, str. 671. i ispravci SL 2014., L 189, str. 261., SL 2015., L 114, str. 25., SL 2016., L 130, str. 8. i SL 2020., L 1, str. 5.) izričito propisuju da se njihova pravila primjenjuju na proizvode za izvoz proizvedene u Uniji, a što upućuje na to da zakonodavac Unije nije smatrao potrebnim zadržati takvo pravilo pri donošenju Uredbe br. 1151/2012.

36

Kao drugo, iz ciljeva Uredbe br. 1151/2012 proizlazi da se njome želi uspostaviti sustav zaštite u korist proizvoda stavljenih u promet na unutarnjem tržištu. Naime, iz članka 1. stavka 1. u vezi s uvodnom izjavom 2. te uredbe jasno proizlazi da se taj članak odnosi na kupce i potrošače u Uniji. To je potkrijepljeno člankom 1. stavkom 1. točkom (d) navedene uredbe, iz kojeg proizlazi da informacije o obilježjima proizvoda i svojstvima proizvodnje tih proizvoda i prehrambenih proizvoda doprinose osiguranju cjelovitosti unutarnjeg tržišta. Osim što ograničuju područje primjene Uredbe br. 1151/2012, taj članak 1. i naznake u preambuli te uredbe upućuju na to da su predmet njezine zaštite proizvodi koji se stavljaju u promet na unutarnjem tržištu. To je također potkrijepljeno člankom 13. stavkom 1. točkom (d) navedene uredbe, koji predviđa da registrirani nazivi moraju biti zaštićeni od bilo kakve druge prakse koja potrošača može dovesti u zabludu u pogledu pravog podrijetla proizvoda.

37

Osim toga, Uredba br. 1151/2012 jasno razlikuje mjere zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova koje se mogu primijeniti na razini Unije od onih koje treba primijeniti kako bi se osigurala slična zaštita u trećim zemljama. U tom pogledu iz uvodne izjave 20. te uredbe proizlazi da usporediva zaštita u trećim zemljama podrazumijeva stvaranje mehanizama u okviru STO‑a ili višestranih i dvostranih sporazuma.

38

Prema mišljenju Kraljevine Danske, cilj Uredbe br. 1151/2012, koji je osigurati uvjete poštenog tržišnog natjecanja za proizvođače proizvoda koji se koriste ZOI‑jima ili ZOZP‑ovima, ne omogućuje proširenje zaštite predviđene tom uredbom na vanjska tržišta Unije. Veza između tog cilja i potrošača Unije jasno proizlazi iz uvodne izjave 3. navedene uredbe iz koje je očito da se proizvođače pravično nagrađuje za njihove napore na način da se na proizvode stavljaju oznake koje potrošačima omogućavaju da ih prepoznaju na tržištu, pri čemu se pod „potrošači” podrazumijevaju potrošači Unije, a pod „tržište” unutarnje tržište.

39

Kao treće, Kraljevina Danska ističe da se Uredba br. 1151/2012 ne bavi time na koji bi se način ZOI‑ji i ZOZP‑ovi primjenjivali na proizvode proizvedene u Uniji, ali namijenjene izvozu u treće zemlje, premda je u pripremnim aktima koji su prethodili njezinu donošenju, s jedne strane, Odbor regija preporučio donošenje preciznih mjera kako bi se spriječilo da se u Uniji stave na tržište ili izvoze proizvodi čije označivanje nije u skladu sa zakonodavstvom u pogledu kvalitete primjenjive na poljoprivredne proizvode Unije a, s druge strane, Europski parlament predložio da se u članak 13. unese odredba kojom bi se Komisiju ovlastilo da donese delegirane akte o definiranju mjera koje države članice trebaju provesti ne samo kako bi se spriječilo da se na tržište unutar Unije stave proizvodi čije označivanje nije u skladu s Uredbom nego i da se izvoze u treće zemlje. Te okolnosti, prema njezinu mišljenju, potkrepljuju tumačenje prema kojem je područje primjene Uredbe br. 1151/2012 ograničeno na proizvode koji su na unutarnjem tržištu stavljeni na tržište, iz čega je očito da je zakonodavac Unije odustao od toga da u toj uredbi riješi pitanje sudbine proizvoda proizvedenih u Uniji, ali namijenjenih izvozu u treće zemlje.

40

Isto tako, tumačenje prema kojem se obveza država članica da spriječe ili zaustave nezakonitu upotrebu ZOI‑ja i ZOZP‑a ne primjenjuje na proizvode namijenjene izvozu u treće zemlje potkrepljuje situacija koja je prethodila stupanju na snagu Uredbe br. 1151/2012. Naime, kao što je Sud utvrdio u presudi od 4. prosinca 2019., Consorzio Tutela Aceto Balsamico di Modena (C‑432/18, EU:C:2019:1045, t. 27.), sustav zaštite ZOZP‑ova i ZOI‑ja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda predviđen Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (SL 1992., L 208, str. 1.) i Uredbom Vijeća (EZ) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (SL 2006., L 93, str. 12.) bez bitnih je izmjena preuzet u članku 13. Uredbe br. 1151/2012.

41

Kao četvrto i posljednje, načelu pravne sigurnosti protivi se široko tumačenje članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012 s obzirom na to da zakonodavac Unije u toj uredbi nije izričito predvidio da obveze država članica na temelju te uredbe obuhvaćaju proizvode proizvedene u Uniji, ali namijenjene prodaji u trećim zemljama.

42

U svojem odgovoru na repliku Kraljevina Danska navodi, što se tiče teksta članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012, da dijeli Komisijino mišljenje prema kojem izraz „se proizvode” iz tog članka pokazuje da su danska tijela već u trenutku nastanka sireva obvezna spriječiti upotrebu ZOI‑ja „Feta”. Međutim, tvrdi da se ta obveza nameće u slučaju nezakonite upotrebe zaštićenog naziva, što bi bio slučaj kada je sir namijenjen prodaji i potrošnji na unutarnjem tržištu, ali ne kada je taj sir namijenjen izvozu u treću zemlju. Taj zaključak također potvrđuje cilj te uredbe, kako je definiran u njezinu članku 4., a koji se sastoji u osiguranju ujednačene zaštite naziva kao prava intelektualnog vlasništva „na području Unije”.

43

Ta država članica dodaje da je zaštita potrošača doista samo jedan od više istovrijednih ciljeva, ali da zaštita prava intelektualnog vlasništva ipak nije glavni cilj te uredbe. Ne može se na temelju same činjenice da se njome, među ostalim, želi osigurati takva zaštita zaključiti da se ona proteže izvan unutarnjeg tržišta.

44

Svojim prvim prigovorom Komisija u biti prigovara Kraljevini Danskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 13. Uredbe br. 1151/2012 jer nije poduzela odgovarajuće mjere kako bi spriječila ili zaustavila danske proizvođače mliječnih proizvoda da upotrebljavaju naziv „feta” za označavanje sira koji je na njezinu državnom području proizveden iz kravljeg mlijeka i koji stoga nije u skladu sa specifikacijama ZOI‑ja „Feta”, a namijenjen je izvozu u treće zemlje.

45

Najprije valja utvrditi da Kraljevina Danska ne poriče praksu za koju je tako tereti Komisija. Međutim, ta država članica osporava da ta praksa predstavlja povredu obveza koje proizlaze iz članka 13. Uredbe br. 1151/2012 jer područje primjene te uredbe ne obuhvaća proizvode koji se izvoze u treće zemlje, s obzirom na to da zakonodavac Unije, prema njezinu mišljenju, nije namjeravao proširiti zabranu upotrebe ZOI‑ja za proizvode koji nisu u skladu s primjenjivom specifikacijom na proizvode koji se izvoze u treće zemlje ako Unija nije sklopila višestrani ili dvostrani sporazum u području zaštite ZOI‑ja.

46

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 19. svibnja 2022., Specializirana prokuratura (Suđenje optuženiku u bijegu), C‑569/20, EU:C:2022:401, t. 32. i navedena sudska praksa).

47

Što se tiče, kao prvo, teksta članka 13. Uredbe br. 1151/2012, u njegovom stavku 1. točki (a) propisana je zabrana „bilo kakvog izravnog ili neizravnog komercijalnog korištenja registriranog naziva za proizvode koji nisu obuhvaćeni registracijom, ako su ti proizvodi usporedivi s proizvodima registriranim pod tim nazivom, ili ako se korištenjem tog naziva iskorištava ugled zaštićenog naziva”. Iz upotrebe izraza „bilo kakvo korištenje” proizlazi da iz te zabrane nije isključena upotreba registriranog naziva za označavanje proizvoda koji nisu obuhvaćeni registracijom, a koji su proizvedeni u Uniji i namijenjeni izvozu u treće zemlje.

48

Osim toga, članak 13. stavak 3. Uredbe br. 1151/2012 nameće državama članicama da poduzmu „odgovarajuće administrativne i pravosudne korake za sprečavanje ili zaustavljanje nezakonite upotrebe [ZOI‑ja] i [ZOZP‑ova], kako je navedeno u stavku 1., koje [koji] se proizvode ili stavljaju na tržište u toj državi članici”. Potonji veznik „ili” upućuje na to da se ta obveza ne primjenjuje samo na proizvode koji se stavljaju na tržište na državnom području države članice, nego i na proizvode koji se tamo proizvode. Taj tekst stoga potvrđuje da iz zabrane predviđene člankom 13. stavkom 1. točkom (a) te uredbe nije isključena upotreba registriranog naziva za označavanje proizvoda koji nisu obuhvaćeni registracijom, a koji su proizvedeni u Uniji i namijenjeni izvozu u treće zemlje.

49

U ovom slučaju nije sporno da danski proizvođači izravno komercijalno upotrebljavaju, u smislu članka 13. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1151/2012, ZOI „Feta” za označavanje sira koji proizvode na području Kraljevine Danske i koji stoga nije obuhvaćen registracijom tog ZOI‑ja i da danska tijela ne poduzimaju nikakve administrativne ili pravosudne korake za sprečavanje ili zaustavljanje te upotrebe.

50

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 13. Uredbe br. 1151/2012, valja istaknuti da je, kao što to ističe Komisija, ta uredba donesena osobito na temelju članka 118. prvog stavka UFEU‑a, koji ovlašćuje Europski parlament i Vijeće da u kontekstu uspostave i funkcioniranja unutarnjeg tržišta donose mjere za stvaranje europskih prava intelektualnog vlasništva kako bi osigurali ujednačenu zaštitu prava intelektualnog vlasništva u Uniji.

51

Na taj su način ZOI‑ji i ZOZP‑ovi, kao prava intelektualnog vlasništva, zaštićeni Uredbom br. 1151/2012, a posebno njezinim člankom 13., kao što to potvrđuje članak 4. točka (b) te uredbe, prema kojem je sustav ZOI‑ja i ZOZP‑a uspostavljen kako bi se proizvođačima proizvoda povezanih sa zemljopisnim područjem pomoglo osigurati ujednačenu zaštitu naziva kao prava intelektualnog vlasništva na području Unije. Nadalje, ZOI‑ji i ZOZP‑ovi su, kao što to ističe Republika Cipar, obuhvaćeni pravima intelektualnog vlasništva i u smislu Uredbe br. 608/2013, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. točke 1. podtočke (d) i točke 4. podtočke (a).

52

Upotrebom ZOI‑ja ili ZOZP‑a za označavanje proizvoda proizvedenog na području Unije koji nije u skladu s primjenjivom specifikacijom u Uniji se krši pravo intelektualnog vlasništva koje taj ZOI ili ZOZP čine, čak i ako je taj proizvod namijenjen izvozu u treće zemlje.

53

Osim toga, što se također tiče konteksta članka 13. Uredbe br. 1151/2012, valja istaknuti da njezini članci 36. i 37., kako su izmijenjeni Uredbom 2017/625, među ostalim, nameću državama članicama da na svojem državnom području osiguraju provjeru sukladnosti proizvoda s odgovarajućom specifikacijom, i to prije njegova stavljanja na tržište. Te odredbe, s obzirom na to da iz te provjere ne isključuju proizvode namijenjene izvozu, potvrđuju da se obveza država članica, predviđena člankom 13. stavkom 3. te uredbe, da poduzmu odgovarajuće administrativne i pravosudne korake za sprečavanje ili zaustavljanje nezakonite upotrebe ZOI‑ja ili ZOZP‑a primjenjuje i na takve proizvode.

54

Kao treće, što se tiče ciljeva Uredbe br. 1151/2012, valja primijetiti da su oni jasno definirani njezinim člancima 1. i 4. Prema prvoj od tih odredaba, cilj je te uredbe pomoći proizvođačima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda da kupce i potrošače informiraju o karakteristikama proizvoda i svojstvima proizvodnje tih proizvoda i hrane osiguravajući na taj način pošteno tržišno natjecanje za poljoprivrednike i proizvođače čiji poljoprivredni i prehrambeni proizvodi imaju karakteristike i svojstva dodane vrijednosti, dostupnost pouzdanih informacija o tim proizvodima za potrošače, poštovanje prava intelektualnog vlasništva i cjelovitost unutarnjeg tržišta. Konkretnije, što se tiče ZOI‑ja i ZOZP‑ova, cilj je, u skladu s drugom od tih odredaba, pomoći proizvođačima proizvoda povezanih sa zemljopisnim područjem na način da se osiguraju pravični prihodi u odnosu na kvalitetu njihovih proizvoda, da se osigura ujednačena zaštita naziva kao prava intelektualnog vlasništva na području Unije i da se potrošačima pruže jasne informacije o svojstvima proizvoda koja mu daju dodanu vrijednost.

55

U uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1151/2012 također se navodi da su, što se tiče zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova, posebni ciljevi osigurati pravični prihod za poljoprivrednike i proizvođače za kvalitete i značajke pojedinog proizvoda, ili za njegov način proizvodnje, i pružiti jasne informacije o proizvodima koji su posebnim značajkama povezani sa zemljopisnim podrijetlom, čime se omogućuje bolja obaviještenost potrošača prilikom donošenja odluke o kupnji.

56

Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da je cilj zaštitnog sustava ZOI‑ja i ZOZP‑ova u biti potrošačima jamčiti da poljoprivredni proizvodi koji nose registrirani naziv imaju određene posebne značajke zato što potječu iz određenog zemljopisnog područja i stoga jamče kvalitetu zbog svojeg zemljopisnog podrijetla kako bi poljoprivrednici koji su uložili mnogo truda u poboljšanje kvalitete ostvarili veće prihode i kako bi se treće osobe spriječilo da iskorištavaju ugled koji proizlazi iz kvalitete tih proizvoda (presuda od 17. prosinca 2020., Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier, C‑490/19, EU:C:2020:1043, t. 35. i navedena sudska praksa te, analogijom, presuda od 9. rujna 2021., Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne, C‑783/19, EU:C:2021:713, t. 49.).

57

Kraljevina Danska ističe da iz tih ciljeva proizlazi da je svrha Uredbe br. 1151/2012 uspostaviti sustav zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova za proizvode koji se stavljaju u promet na unutarnjem tržištu, a s obzirom na to da su potrošači na koje se odnosi potrošači iz Unije, valja utvrditi da su tom uredbom doista obuhvaćeni ti potrošači, a ne potrošači iz trećih zemalja. Naime, ta uredba, donesena na temelju članka 118. UFEU‑a, odnosi se na funkcioniranje unutarnjeg tržišta i njome se želi postići, kao što to ističe ta država članica, cjelovitost unutarnjeg tržišta i informiranost potrošača Unije.

58

Također valja primijetiti da postoji veza između cilja informiranja potrošača i osiguranja pravičnih prihoda proizvođačima s obzirom na kvalitetu njihovih proizvoda, s obzirom na to da je cilj informiranja potrošača osobito, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 56. ove presude, omogućiti poljoprivrednicima koji su uložili znatne napore u pogledu kvalitete da u zamjenu za to ostvare veće prihode.

59

Međutim, ostaje činjenica da je cilj osigurati proizvođačima pravične prihode s obzirom na kvalitetu njihovih proizvoda sam po sebi, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 18. i članka 4. točke (a) Uredbe br. 1151/2012, cilj te uredbe. Isto vrijedi i za cilj koji se sastoji u osiguranju poštovanja prava intelektualnog vlasništva navedenog u članku 1. točki (c) te uredbe.

60

Očito je da upotreba ZOI‑ja „Feta” za označavanje proizvoda proizvedenih na području Unije koji nisu u skladu sa specifikacijom tog ZOI‑ja ugrožava ta dva cilja, čak i ako su ti proizvodi namijenjeni izvozu u treće zemlje.

61

Tako iz teksta članka 13. Uredbe br. 1151/2012 kao i iz konteksta te odredbe i ciljeva te uredbe proizlazi, kao što to tvrdi Komisija, da takva upotreba potpada pod aktivnosti koje su zabranjene člankom 13. stavkom 1. točkom (a) te uredbe.

62

Nijedan od ostalih argumenata koje je Kraljevina Danska istaknula ne može dovesti u pitanje to tumačenje.

63

Kao prvo, što se tiče činjenice da Uredba br. 1151/2012, za razliku od drugih uredaba iz područja zaštite registriranih naziva i oznaka, poput uredbi br. 110/2008 i 251/2014, ne predviđa izričito da se primjenjuje i na proizvode proizvedene u Uniji radi izvoza u treće zemlje, valja podsjetiti na to da odredbe prava Unije o zaštiti registriranih naziva i oznaka, koje su dio horizontalne politike Unije za kvalitetu, treba tumačiti na način koji omogućuje njihovu ujednačenu primjenu (presuda od 20. prosinca 2017., Comité Interprofessionnel du Vin de Champagne, C‑393/16, EU:C:2017:991, t. 32.). Međutim, tumačenje Uredbe br. 1151/2012 prema kojem bi se poljoprivredne i prehrambene proizvode namijenjene izvozu u treće zemlje isključilo iz zaštite koja se njome uspostavlja, dok uredbe br. 110/2008 i 251/2014 na koje se poziva Kraljevina Danska osiguravaju istu zaštitu proizvodima na koje se odnose i onima koji su proizvedeni u Uniji radi izvoza u treće zemlje, ne bi ispunjavalo taj zahtjev dosljednosti jer nema opravdanja za takvo razlikovanje.

64

Što se tiče, kao drugo, navoda koji se temelji na uvodnim izjavama 20. i 27. Uredbe br. 1151/2012, valja naglasiti da se oni nikako ne mogu shvatiti na način da zaštita proizvoda koji se proizvode u Uniji, a izvoze u treće zemlje ovisi o tome postoji li u tu svrhu predviđen mehanizam u okviru STO‑a ili višestranih ili dvostranih sporazuma. Naime, cilj je potonjih osigurati takvu zaštitu od strane trećih zemalja i u njima, dok Uredba br. 1151/2012 predviđa jedinstven i iscrpan sustav zaštite za ZOI‑je i ZOZP‑ove u Uniji (vidjeti analogijom presudu od 8. rujna 2009., Budějovický Budvar, C‑478/07, EU:C:2009:521, t. 114.).

65

Kao treće, što se tiče elemenata na koje se poziva Kraljevina Danska u vezi s nastankom Uredbe br. 1151/2012 i situacijom koja je prethodila njezinu donošenju, valja primijetiti da, s jedne strane, činjenica da preporuka Odbora regija i prijedlog Europskog parlamenta navedeni u točki 39. ove presude nisu doveli do toga da se u toj uredbi izričito navede da se ona primjenjuje i na proizvode proizvedene u Uniji u svrhu izvoza u treće zemlje ne može, sama po sebi, biti dovoljan dokaz da zakonodavac Unije konačno nije htio uključiti te proizvode u njezino područje primjene. S druge strane, valja utvrditi da usporedba sustava zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑ova poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, koji proizlazi iz Uredbe br. 2081/92 i Uredbe br. 510/2006, s onim koji proizlazi iz Uredbe br. 1151/2012, ne otkriva nijedan element koji bi potkrijepio navod prema kojem je zakonodavac Unije usvajanjem potonje uredbe namjeravao iz njezina područja primjene isključiti proizvode koji se izvoze u treće zemlje.

66

Naposljetku, što se tiče, kao četvrto, poštovanja načela pravne sigurnosti, valja utvrditi da je točno da Uredba br. 1151/2012 izričito ne spominje da se ona primjenjuje i na proizvode proizvedene u Uniji radi izvoza u treće zemlje. Međutim, osobito s obzirom na općenitost i jednoznačnost članaka 13., 36. i 37. Uredbe br. 1151/2012, kojima se ne predviđa nikakvo odstupanje u odnosu na takve proizvode, i na činjenicu da su ciljevi navedeni u točki 59. ove presude jasno navedeni u člancima 1. i 4. te uredbe, očito je da je članak 13. stavak 3. te uredbe jasan i nedvosmislen u pogledu toga da se njime državama članicama nalaže da poduzmu odgovarajuće administrativne i pravosudne korake za sprečavanje ili zaustavljanje nezakonite upotrebe ZOI‑ja i ZOZP‑a u pogledu proizvoda koji nisu u skladu s primjenjivom specifikacijom, a proizvedeni su na njihovu području i kada su ti proizvodi namijenjeni izvozu u treće zemlje.

67

U tim okolnostima valja zaključiti da je Kraljevina Danska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012 jer nije spriječila ili zaustavila takvu upotrebu na svojem državnom području.

68

Iz toga slijedi da prvi prigovor treba prihvatiti.

69

Komisija tvrdi je Kraljevina Danska povrijedila članak 4. stavak 3. UEU‑a, u vezi s člankom 1. stavkom 1. i člankom 4. Uredbe br. 1151/2012 jer je danskim proizvođačima mliječnih proizvoda dopustila da proizvode i prodaju sir upotrebljavajući ZOI „Feta”. Naime, s jedne strane, ta je država članica namjerno povrijedila obveze koje proizlaze iz članka 13. te uredbe odnosno poticala nezakonitu upotrebu tog ZOI‑ja. Time je ugrozila ostvarivanje njezinih ciljeva, koji se sastoje u osiguranju poštenog tržišnog natjecanja za poljoprivrednike i proizvođače čiji poljoprivredni i prehrambeni proizvodi imaju karakteristike i svojstva koja im daju dodanu vrijednost, pomoći proizvođačima proizvoda povezanih sa zemljopisnim područjem da ostvare pravičan prihod s obzirom na kvalitetu njihovih proizvoda i osiguranju zaštite prava intelektualnog vlasništva svim zaštićenim nazivima na području Unije.

70

S druge strane, Kraljevina Danska, time što nije spriječila ili zaustavila povredu prava ZOI‑ja „Feta”, do koje dolazi kada danski proizvođači mlijeka u treće zemlje izvoze sir za koji se nezakonito upotrebljava taj ZOI, oslabila je položaj Unije u međunarodnim pregovorima čiji je cilj osigurati zaštitu sustava kvalitete Unije, ugrožavajući dosljednost vanjskog predstavljanja Unije.

71

U odgovoru na pisano pitanje Suda, Komisija je istaknula da učinci postupanja Kraljevine Danske premašuju povredu materijalne obveze koja proizlazi iz članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012.

72

Helenska Republika osobito ističe da su posljedice prakse koju provodi Kraljevina Danska teške, kako na nacionalnoj razini za proizvođače fete, tako i na razini Unije u okviru međunarodnih pregovora. Smatra da se postupanje na koje se odnosi taj Komisijin prigovor razlikuje od ponašanja koje predstavlja povredu posebnih obveza utvrđenih u članku 13. Uredbe br. 1151/2012. Naime, ta država članica sustavno je i dugo vremena izbjegavala svoje obveze pozivajući se na argument, s ciljem odugovlačenja i zlouporabe, da su to predmetni proizvodi namijenjeni izvozu u treće zemlje te nije poduzela nikakve mjere za uklanjanje nezakonitih posljedica tog nezakonitog postupanja.

73

Republika Cipar također smatra da sporna praksa šteti izgledima za međunarodnu zaštitu ZOI‑ja. Naime, ta praksa pridonosi tome da ZOI u trećim zemljama postane generička oznaka, čime se smanjuje Komisijina pregovaračka moć. Tolerancija Kraljevine Danske u pogledu te prakse predstavlja povredu članka 4. stavka 3. UEU‑a. Tu bi povredu trebalo utvrditi u slučaju da Sud presudi da obveze koje proizlaze iz članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012 nisu jasne u pogledu kontrole proizvoda koji se stavljaju na tržište u trećim zemljama.

74

Kraljevina Danska osporava taj prigovor tvrdeći da se ne može smatrati da je načelo lojalne suradnje povrijeđeno, ni u kontekstu članka 1. stavka 1. i članka 4. Uredbe br. 1151/2012 ni autonomno, s obzirom na to da neslaganje o tumačenju prava Unije ne može činiti povredu tog načela. Osim toga, ta država članica smatra da su prakse navedene u dvama prigovorima koje je Komisija navela u prilog svojoj tužbi iste.

75

Povreda opće obveze lojalne suradnje koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a može se utvrditi samo ako se odnosi na radnje različite od onih koje predstavljaju povredu specifičnih obveza koja se stavlja na teret državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Slovenija (Arhiva ESB‑a), C‑316/19, EU:C:2020:1030, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

76

U ovom slučaju valja utvrditi da se Komisijin prigovor koji se odnosi na načelo lojalne suradnje – s obzirom na to da se njime Kraljevini Danskoj stavlja na teret da je povrijedila obveze koje proizlaze iz članka 13. Uredbe br. 1151/2012 i da je time ugrozila ostvarivanje ciljeva koji se njome žele postići – odnosi na isto postupanje kao što je ono na koje se odnosi prvi prigovor, odnosno na činjenicu da nije spriječila ili zaustavila danske proizvođače da upotrebljavaju ZOI „Feta” za označavanje sira koji nije u skladu s primjenjivim specifikacijama.

77

Nadalje, Komisija nije dokazala da je Kraljevina Danska, osim tog propusta, na neki drugi način potaknula nezakonitu upotrebu ZOI‑ja „Feta”.

78

Isto tako, iako je točno da to što proizvođači iz Unije izvoze u treće zemlje proizvode koji nezakonito upotrebljavaju ZOI može oslabiti položaj Unije u međunarodnim pregovorima kojima se nastoji osigurati zaštita sustava kvalitete Unije, nije utvrđeno da je, kao što to u biti ističe nezavisna odvjetnica u točki 95. svojeg mišljenja, Kraljevina Danska poduzela radnje ili dala izjave koje bi dovele do toga, a koje bi predstavljale postupanje različito od onog koje je predmet prvog prigovora.

79

Iz toga proizlazi da drugi prigovor valja odbiti.

80

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja, s jedne strane, utvrditi da je Kraljevina Danska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 13. stavka 3. Uredbe br. 1151/2012 jer nije spriječila ili zaustavila danske proizvođače mliječnih proizvoda da upotrebljavaju ZOI „Feta” za označavanje sira koji nije u skladu sa specifikacijama tog ZOI‑ja, i, s druge strane, odbiti tužbu u preostalom dijelu.

81

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 138. stavkom 3. tog poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. Budući da je Komisija zahtijevala da se Kraljevini Danskoj naloži snošenje troškova i da Kraljevina Danska u bitnome nije uspjela u postupku, valja joj, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, naložiti da uz vlastite troškove snosi i četiri petine troškova Komisije. Komisija će snositi petinu svojih troškova.

82

Usto, u skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Prema tome, Helenska Republika i Republika Cipar snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: