1.

Je li zakonodavstvo, poput španjolskog, kojim se prema članku 49. stavku 1. točki (g) Real Decreto Legislativa 2/2015 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevska zakonodavna uredba 2/2015 od 23. listopada kojom se odobrava pročišćeni tekst Zakona o radu)[,] ne predviđa razdoblje savjetovanja za slučajeve prestanka ugovorâ o radu u većem broju nego što se to predviđa člankom 1. navedene direktive, koji je posljedica umirovljenja poslodavca koji je fizička osoba, u skladu s člankom 2. Direktive Vijeća 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje (1)?

2.

U slučaju niječnog odgovora na navedeno pitanje, ima li Direktiva 98/59 horizontalni izravni učinak na pojedince?

1.

Predstavlja li „prepisku”, za potrebe članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, poslovna dokumentacija koja se ispituje u ovom predmetu i koja je poslana elektroničkom poštom?

2.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje poslovne dokumentacije koja proizlazi iz razgovora između članova uprave i zaposlenika poduzetnikâ sadržanih u porukama elektroničke pošte, ako se istraga vodi u pogledu sporazuma i praksi koji su zabranjeni na temelju članka 101. UFEU-a (ranije članak 81. UEZ-a)?

3.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje navedene poslovne dokumentacije uz prethodno odobrenje pravosudnog tijela, u ovom predmetu državnog odvjetništva, koje je obvezno zastupati državu, štititi zakonom utvrđene interese, pokrenuti kazneni postupak na temelju načela zakonitosti i zaštititi demokratsku zakonitost u skladu s ustavnim odredbama, te koje djeluje neovisno o drugim tijelima središnje, regionalne i lokalne vlasti?

1.

Predstavlja li „prepisku”, za potrebe članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, poslovna dokumentacija koja se ispituje u ovom predmetu i koja je poslana elektroničkom poštom?

2.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje poslovne dokumentacije koja proizlazi iz razgovora između članova uprave i zaposlenika poduzetnikâ sadržanih u porukama elektroničke pošte, ako se istraga vodi u pogledu sporazuma i praksi koji su zabranjeni na temelju članka 101. UFEU-a (ranije članak 81. UEZ-a)?

3.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje navedene poslovne dokumentacije uz prethodno odobrenje pravosudnog tijela, u ovom predmetu državnog odvjetništva, koje je obvezno zastupati državu, štititi zakonom utvrđene interese, pokrenuti kazneni postupak na temelju načela zakonitosti i zaštititi demokratsku zakonitost u skladu s ustavnim odredbama, te koje djeluje neovisno o drugim tijelima središnje, regionalne i lokalne vlasti?

1.

Predstavlja li „prepisku”, za potrebe članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, poslovna dokumentacija koja se ispituje u ovom predmetu i koja je poslana elektroničkom poštom?

2.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje poslovne dokumentacije koja proizlazi iz razgovora između članova uprave i zaposlenika poduzetnikâ sadržanih u porukama elektroničke pošte, ako se istraga vodi u pogledu sporazuma i praksi koji su zabranjeni na temelju članka 102. UFEU-a (ranije članak 82. UEZ-a)?

3.

Protivi li se članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima oduzimanje navedene poslovne dokumentacije uz prethodno odobrenje pravosudnog tijela, u ovom predmetu državnog odvjetništva, koje je obvezno zastupati državu, štititi zakonom utvrđene interese, pokrenuti kazneni postupak na temelju načela zakonitosti i zaštititi demokratsku zakonitost u skladu s ustavnim odredbama, te koje djeluje neovisno o drugim tijelima središnje, regionalne i lokalne vlasti?

1.

Treba li članak 42. stavak 1. Uredbe 2017/1939 (1) tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravno pravilo kao što je članak 90. Leya Orgánica 9/2021, de 1 de julio (Organski zakon 9/2021 od 1. srpnja) kojim se iz sudskog nadzora izuzima postupovni akt Ureda europskog javnog tužitelja koji (na opisan način) proizvodi pravne učinke u odnosu na treće osobe kao što je odluka delegiranog europskog tužitelja da sasluša svjedoke iz Odluke od 2. veljače 2023.?

2.

Treba li članke 6. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te članak 7. Direktive (EU) 2016/343 (2) tumačiti na način da im se protivi nacionalno pravno pravilo kao što je članak 90., u vezi s člankom 42. stavcima 1. i 3. te člankom 43. Organskog zakona 9/2021 od 1. srpnja, kojim se iz sudskog nadzora izuzima postupovni akt Ureda europskog javnog tužitelja kao što je odluka delegiranog europskog tužitelja da kao svjedoka pozove treću osobu za koju postoji opravdana sumnja da je sudjelovala u kaznenim djelima u pogledu kojih se provodi istraga?

3.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i članak 86. stavak 3. UFEU-a tumačiti na način da im se protivi sustav sudskog nadzora, kao što je onaj predviđen člancima 90. i 91. Organskog zakona 9/2021, akata delegiranih europskih tužitelja donesenih na temelju članka 42. stavka 1. i članka 43. Organskog zakona 9/2021, kojim se iz sudskog nadzora izuzima radnja koju je delegirani europski tužitelj poduzeo u okviru svojih istražnih ovlasti, pri čemu taj sustav nije ni na koji način ekvivalentan nacionalnim postupovnim pravnim pravilima kojima se uređuje pobijanje odluka koje donesu istražni suci u okviru svojih istražnih ovlasti?

4.

Treba li članak 2. UEU-a, u kojem se utvrđuju vrijednosti svojstvene vladavini prava na kojima počiva Unija, u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek i pravom na suđenje uz sva predviđena jamstva iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te načelom djelotvornosti predviđenim u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, tumačiti na način da mu se protivi sustav sudskog nadzora akata delegiranih europskih tužitelja na temelju kojeg se utvrđuje ograničen broj slučajeva pobijanja kao što je sustav predviđen u španjolskom zakonodavstvu člancima 90. i 91. Organskog zakona 9/2021?

1.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak [UEU-a] u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da mogućnost produljenja funkcija tijela koje može pokrenuti stegovni postupak protiv sudaca i koje ima ovlasti za prikupljanje podataka u vezi s njihovom imovinom na neodređeno vrijeme nakon prestanka mandata tog tijela utvrđenog ustavom sama po sebi ili pod određenim uvjetima predstavlja povredu obveze država članica da osiguraju djelotvorne pravne lijekove za neovisan sudski nadzor? Ako je dopušteno takvo produljenje tih ovlasti, pod kojim je uvjetima ono dopušteno?

2.

Treba li članak 2. stavak 2. točku (a) Uredbe (EU) 2016/679 (1) […] o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka […] (Opća uredba o zaštiti podataka, u daljnjem tekstu: OUZP) tumačiti na način da je u slučaju otkrivanja bankovne tajne u svrhu provjere imovine sudaca i državnih odvjetnika koja se naposljetku objavljuje riječ o djelatnosti koja nije obuhvaćena opsegom prava Unije? Je li odgovor drukčiji ako ta djelatnost obuhvaća i otkrivanje podataka o članovima obitelji sudaca i državnih odvjetnika koji sami nisu suci i državni odvjetnici?

3.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, treba li članak 4. točku 7. OUZP-a tumačiti na način da sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te članova njihovih obitelji određuje svrhe ili sredstva obrade osobnih podataka i stoga je „voditelj obrade” osobnih podatka?

4.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće pitanje bude niječan, treba li članak 51. OUZP-a tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji odgovorno za praćenje [primjene] te uredbe i stoga se može smatrati „nadzornim tijelom” u pogledu tih podataka?

5.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće ili četvrto pitanje bude potvrdan, treba li članak 32. stavak 1. točku (b) OUZP-a odnosno članak 57. stavak 1. točku (a) te uredbe tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji obvezno, ako raspolaže podacima o povredi osobnih podataka koju je u prošlosti počinilo tijelo kojem treba omogućiti takav pristup, pribaviti informacije o mjerama koje su poduzete u svrhu zaštite podataka te prilikom odlučivanja o odobrenju pristupa razmotriti primjerenost tih mjera?

6.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije te neovisno o odgovorima na treće i četvrto pitanje, treba li članak 79. stavak 1. OUZP-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da u slučaju kad se nacionalnim pravom države članice predviđa da se određene kategorije podataka mogu otkriti tek nakon sudskog odobrenja sud koji je nadležan u tom pogledu mora po službenoj dužnosti osigurati sudsku zaštitu osoba čiji su podaci otkrivaju na način da tijelu koje je zatražilo pristup podacima i za koje je poznato da je u prošlosti počinilo povrede osobnih podataka naloži pružanje informacija o mjerama poduzetima u skladu s člankom 33. stavkom 3. točkom (d) OUZP-a i njihovoj učinkovitoj primjeni?

1.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak [UEU-a] u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da mogućnost produljenja funkcija tijela koje može pokrenuti stegovni postupak protiv sudaca i koje ima ovlasti za prikupljanje podataka u vezi s njihovom imovinom na neodređeno vrijeme nakon prestanka mandata tog tijela utvrđenog ustavom sama po sebi ili pod određenim uvjetima predstavlja povredu obveze država članica da osiguraju djelotvorne pravne lijekove za neovisan sudski nadzor? Ako je dopušteno takvo produljenje tih ovlasti, pod kojim je uvjetima ono dopušteno?

2.

Treba li članak 2. stavak 2. točku (a) Uredbe (EU) 2016/679 (1) […] o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka […] (Opća uredba o zaštiti podataka, u daljnjem tekstu: OUZP) tumačiti na način da je u slučaju otkrivanja bankovne tajne u svrhu provjere imovine sudaca i državnih odvjetnika koja se naposljetku objavljuje riječ o djelatnosti koja nije obuhvaćena opsegom prava Unije? Je li odgovor drukčiji ako ta djelatnost obuhvaća i otkrivanje podataka o članovima obitelji sudaca i državnih odvjetnika koji sami nisu suci i državni odvjetnici?

3.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, treba li članak 4. točku 7. OUZP-a tumačiti na način da sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te članova njihovih obitelji određuje svrhe ili sredstva obrade osobnih podataka i stoga je „voditelj obrade” osobnih podatka?

4.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće pitanje bude niječan, treba li članak 51. OUZP-a tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji odgovorno za praćenje [primjene] te uredbe i stoga se može smatrati „nadzornim tijelom” u pogledu tih podataka?

5.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće ili četvrto pitanje bude potvrdan, treba li članak 32. stavak 1. točku (b) OUZP-a odnosno članak 57. stavak 1. točku (a) te uredbe tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji obvezno, ako raspolaže podacima o povredi osobnih podataka koju je u prošlosti počinilo tijelo kojem treba omogućiti takav pristup, pribaviti informacije o mjerama koje su poduzete u svrhu zaštite podataka te prilikom odlučivanja o odobrenju pristupa razmotriti primjerenost tih mjera?

6.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije te neovisno o odgovorima na treće i četvrto pitanje, treba li članak 79. stavak 1. OUZP-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da u slučaju kad se nacionalnim pravom države članice predviđa da se određene kategorije podataka mogu otkriti tek nakon sudskog odobrenja sud koji je nadležan u tom pogledu mora po službenoj dužnosti osigurati sudsku zaštitu osoba čiji su podaci otkrivaju na način da tijelu koje je zatražilo pristup podacima i za koje je poznato da je u prošlosti počinilo povrede osobnih podataka naloži pružanje informacija o mjerama poduzetima u skladu s člankom 33. stavkom 3. točkom (d) OUZP-a i njihovoj učinkovitoj primjeni?

1.

Protivi li se članku 4. [Okvirnog sporazuma] iz Direktive 99/70 (2) nacionalno zakonodavstvo poput onog koje proizlazi iz članaka 485. i 489. Zakonodavna uredbe br. 297/1994, članka 11. stavka 14. Zakona br. 124/99 i članka 4. stavka 3. Uredbe predsjednika Republike br. 399/88, kojima se propisuje da se za izračun radnog staža stečenog u okviru zaposlenja na određeno vrijeme, koji se izvršava s obzirom na navedeni članak 11. stavak 14., u cijelosti priznaju samo prve četiri godine, dok se u pogledu sljedećih godina u pravne i ekonomske svrhe uzimaju u obzir dvije trećine tog razdoblja, a preostala trećina isključivo u ekonomske svrhe, i to nakon ostvarivanja određenog radnog staža predviđenog člankom 4. stavkom 3. Uredbe predsjednika Republike br. 399/88?

2.

Treba li nacionalni sud, u svakom slučaju, u svrhu utvrđivanja postoji li diskriminacija iz članka 4. [Okvirnog sporazuma] iz Direktive 99/70 uzeti u obzir samo radni staž stečen u okviru zaposlenja na određeno vrijeme priznat u trenutku stalnog zaposlenja ili, suprotno tomu, treba uzeti u obzir cjelokupno zakonodavstvo koje se odnosi na postupanje s navedenim stažem pa tako i pravna pravila kojima se za razdoblja koja slijede nakon stalnog zaposlenja predviđa priznavanje radnog staža u cijelosti isključivo u ekonomske svrhe?

1.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak [UEU-a] u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da mogućnost produljenja funkcija tijela koje može pokrenuti stegovni postupak protiv sudaca i koje ima ovlasti za prikupljanje podataka u vezi s njihovom imovinom na neodređeno vrijeme nakon prestanka mandata tog tijela utvrđenog ustavom sama po sebi ili pod određenim uvjetima predstavlja povredu obveze država članica da osiguraju djelotvorne pravne lijekove za neovisan sudski nadzor? Ako je dopušteno takvo produljenje tih ovlasti, pod kojim je uvjetima ono dopušteno?

2.

Treba li članak 2. stavak 2. točku (a) Uredbe (EU) 2016/679 (1) […] o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka […] (Opća uredba o zaštiti podataka, u daljnjem tekstu: OUZP) tumačiti na način da je u slučaju otkrivanja bankovne tajne u svrhu provjere imovine sudaca i državnih odvjetnika koja se naposljetku objavljuje riječ o djelatnosti koja nije obuhvaćena opsegom prava Unije? Je li odgovor drukčiji ako ta djelatnost obuhvaća i otkrivanje podataka o članovima obitelji sudaca i državnih odvjetnika koji sami nisu suci i državni odvjetnici?

3.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, treba li članak 4. točku 7. OUZP-a tumačiti na način da sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te članova njihovih obitelji određuje svrhe ili sredstva obrade osobnih podataka i stoga je „voditelj obrade” osobnih podatka?

4.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće pitanje bude niječan, treba li članak 51. OUZP-a tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji odgovorno za praćenje [primjene] te uredbe i stoga se može smatrati „nadzornim tijelom” u pogledu tih podataka?

5.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije, a odgovor na treće ili četvrto pitanje bude potvrdan, treba li članak 32. stavak 1. točku (b) OUZP-a odnosno članak 57. stavak 1. točku (a) te uredbe tumačiti na način da je sudsko tijelo koje drugom tijelu javne vlasti odobri pristup podacima o stanju na računima sudaca i državnih odvjetnika te njihovih članova obitelji obvezno, ako raspolaže podacima o povredi osobnih podataka koju je u prošlosti počinilo tijelo kojem treba omogućiti takav pristup, pribaviti informacije o mjerama koje su poduzete u svrhu zaštite podataka te prilikom odlučivanja o odobrenju pristupa razmotriti primjerenost tih mjera?

6.

Ako se na drugo pitanje odgovori na način da se primjenjuje pravo Unije te neovisno o odgovorima na treće i četvrto pitanje, treba li članak 79. stavak 1. OUZP-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da u slučaju kad se nacionalnim pravom države članice predviđa da se određene kategorije podataka mogu otkriti tek nakon sudskog odobrenja sud koji je nadležan u tom pogledu mora po službenoj dužnosti osigurati sudsku zaštitu osoba čiji su podaci otkrivaju na način da tijelu koje je zatražilo pristup podacima i za koje je poznato da je u prošlosti počinilo povrede osobnih podataka naloži pružanje informacija o mjerama poduzetima u skladu s člankom 33. stavkom 3. točkom (d) OUZP-a i njihovoj učinkovitoj primjeni?

1.

Jesu li u skladu s propisima prava Unije te pripadajućim bugarskim propisima:

Ako Sud niječno odgovori na to pitanje, od njega se traži odgovor na pitanje smije li odvjetnik koji zastupa tog okrivljenika i koji se službeno legitimirao kao opunomoćenik trgovačkog društva u vlasništvu okrivljenika kako bi sudjelovao u drugim izvanparničnim postupcima u građanskopravnim stvarima koji su za vrijeme kaznenog postupka u tijeku doveli do ciljanog i namjernog stvaranja umjetnih uvjeta za izuzeće sutkinje koja odlučuje u kaznenom postupku zbog pristranosti i sukoba interesa u pogledu tog okrivljenika i dalje braniti okrivljenika u tom kaznenom postupku?

2.

Ako je ocjena postojanja stvarnih razloga za izuzeće obuhvaćena nadležnošću nacionalnog suda: kako treba tumačiti pravo na pristup odvjetniku u kaznenom postupku utvrđeno Direktivom 2013/48/EU (2) te je li pritom riječ o apsolutnom pravu koje je bezuvjetno vezano uz osobu pojedinačnog odvjetnika[?] Na koji način treba riješiti proturječje koje se odnosi na to da se, s jedne strane, pravom na pristup odvjetniku utvrđenim u direktivi Unije koje se odražava u nacionalnom pravu okrivljenika u potpunosti ovlašćuje da izabere i opunomoći svoju braniteljicu, a upravo ta braniteljica, s druge strane, obavlja radnje kako bi okrivljeniku pomogla da stvori umjetne uvjete za izuzeće sutkinje izvjestiteljice zbog pristranosti[?]

3.

Kako treba tumačiti i urediti pravo ostalih 13 okrivljenika na informiranje u kaznenom postupku i na pristup spisu predmeta utvrđeno člankom 7. stavcima 2. i 3. Direktive 2012/13/EU (3) kad je riječ o zahtjevu za izuzeće i dokumentima koje je tom zahtjevu priložila dotična braniteljica[?] Kako se to postupanje braniteljice može uskladiti s pravom sutkinje kao građanke Unije na poštovanje privatnog i obiteljskog života?

4.

Ako okrivljenik uspije osobno ili posredstvom svojeg trgovačkog društva ciljanim i aktivnim djelovanjem stvoriti umjetne uvjete za sukob interesa, treba li u tom slučaju stvarno pretpostaviti da je riječ o „sukobu interesa”, čak i ako ti uvjeti predstavljaju prikrivene načine za izbjegavanje kaznenog progona[?]

5.

Je li upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku o navedenim pitanjima razlog da braniteljica dotičnog okrivljenika zatraži pokretanje i provedbu stegovnog postupka protiv sutkinje nacionalnog suda koji je uputio zahtjev nakon što je ta sutkinja neposredno poslije otkrivanja radnji braniteljice podnijela prijavu nadležnim nacionalnim tijelima[?]

1.

Treba li vrijednosti demokracije, vladavine prava, poštovanja ljudskih prava i pravde, koje su zajamčene u članku 2. UEU-a, i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a tumačiti na način da zakonodavnoj i izvršnoj vlasti država članica daju neograničenu i isključivu diskrecijsku ovlast da nacionalnim zakonodavstvom odrede primitke od rada sudaca u visini koja ovisi isključivo o volji zakonodavne i izvršne vlasti?

2.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i članak 47. Povelje [Europske unije o temeljnim pravima], koji se, među ostalim, odnosi na neovisnost pravosuđa, tumačiti na način da dopuštaju državama članicama da nacionalnim zakonodavstvom uvedu pravila kojima se primici od rada sudaca određuju u visini manjoj od nagrade ili naknade troškova koje je država odredila za pripadnike drugih pravnih struka?

1.

Dopušta li se člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446 (1) u vezi s člankom 214. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije (2) da se posebni postupak u „slobodnoj zoni” zaključi a da u elektronički sustav za evidenciju nije unesen glavni referentni broj (MRN) kojim se utvrđuje carinska deklaracija da je roba stavljena u sljedeći carinski postupak?

2.

Dopušta li se člankom 214. stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije te člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446 da korisnik posebnog postupka „u slobodnoj zoni” zaključi navedeni postupak samo na temelju bilješke koju je carinski službenik unio u prijevoznu ispravu za robu (CMR) i koja se odnosi na carinski status te robe a da pritom osobno ne provjeri valjanost tog statusa?

3.

U slučaju niječnog odgovora na drugo prethodno pitanje, koja je razina provjere u skladu s člankom 214. stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije te člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446 dovoljna kako bi se smatralo da je posebni postupak „u slobodnoj zoni” pravilno zaključen?

4.

Može li korisnik posebnog postupka „u slobodnoj zoni” imati legitimna očekivanja na temelju toga što su carinska tijela potvrdila da je carinski status robe promijenjen iz „robe koja nije roba Unije” u „robu Unije”, iako se u toj potvrdi ne navode ni razlog za promjenu statusa robe ni podaci koji bi omogućili da se taj razlog provjeri?

5.

U slučaju niječnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, može li, s obzirom na načelo pravomoćnosti priznato u nacionalnom pravu i pravu Unije, razlog za oslobođenje od carinskog duga nastalog na temelju članka 79. stavka 1. točke (a) i članka 79. stavka 3. točke (a) Carinskog zakonika Unije biti činjenica da je u drugom postupku pokrenutom pred nacionalnim sudom pravomoćnom presudom odlučeno da, u skladu s postupcima koje su utvrdila carinska tijela, korisnik carinskog postupka nije počinio nikakvu povredu u pogledu carinskog postupka „u slobodnoj zoni”?

1.

Treba li pojam „poduzetnik” iz članka 83. stavaka 4. do 6. Opće uredbe o zaštiti podataka (1) shvatiti kao poduzetnika u smislu članaka 101. i 102. UFEU-a, u vezi s uvodnom izjavom 150. te uredbe, te sudske prakse Suda Europske unije koja se odnosi na pravo tržišnog natjecanja Unije, tako da pojam „poduzetnik” obuhvaća svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnosti, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu na koji se financira?

2.

Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, treba li članak 83. stavke 4. do 6. Opće uredbe o zaštiti podataka tumačiti na način da prilikom izricanja novčane kazne poduzetniku treba uzeti u obzir ukupan godišnji promet na svjetskoj razini gospodarskog subjekta kojeg je poduzetnik dio ili samo ukupan godišnji promet na svjetskoj razini samog poduzetnika?”

—

u cijelosti poništi Uredbu (EU) 2023/839 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. travnja 2023. o izmjeni Uredbe (EU) 2018/841 u pogledu područja primjene, pojednostavnjenja pravila o izvješćivanju i usklađenosti i utvrđivanja ciljeva država članica za 2030. i Uredbe (EU) 2018/1999 u pogledu poboljšanja praćenja, izvješćivanja, praćenja napretka i preispitivanja (1);

—

naloži Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije snošenje troškova.

1.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 192. stavka 1. točke (c) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 192. stavak 2. točku (c) UFEU-a jer nisu donijele pobijanu uredbu na temelju te odredbe Ugovora, koja zahtijeva jednoglasnost u Vijeću, bez obzira na činjenicu da pobijana uredba značajno utječe na izbor države članice među različitim izvorima energije i na opću strukturu njezine opskrbe energijom.

2.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 192. stavka 1. točke (b) treće alineje UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 192. stavak 2. točku (b) treću alineju UFEU-a jer nisu donijele pobijanu uredbu na temelju te odredbe Ugovora, koja zahtijeva jednoglasnost u Vijeću, bez obzira na činjenicu da pobijana uredba utječe na uporabu zemljišta u državama članicama.

3.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 2. UEU-a

Poljska smatra da su tužene institucije povrijedile načelo prijenosa nadležnosti jer se pobijanom uredbom utvrđuju obveze i ciljevi koji značajno zadiru u način na koji se gospodarenje šumama provodi u državama članicama, bez obzira na činjenicu da se Ugovorima ne dodjeljuje Europskoj uniji nadležnost u području šumarstva.

4.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti (članak 5. stavak 4. UEU-a) i načela jednakosti država članica (članak 4. stavak 2. UEU-a) u vezi s člankom 191. stavkom 2. UFEU-a

Poljska smatra da su tužene institucije donošenjem osporene uredbe povrijedile načelo proporcionalnosti, načelo jednakosti država članica te da nisu u dovoljnoj mjeri uzele u obzir različitost situacija u različitim regijama Unije. Provedba obveza i ciljeva u području emisija i uklanjanja stakleničkih plinova u sektoru LULUCF može imati negativne, ozbiljne društveno-ekonomske i financijske posljedice. Osim toga, pobijana uredba uvodi neopravdani nerazmjer u pogledu razine obveza i ciljeva između pojedinih država članica.

5.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze provedbe odgovarajuće analize učinaka pobijane uredbe i povredi članka 191. stavka 3. UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su obvezu iznošenja dostatne ocjene učinaka, jer ocjena učinaka uredbe, koja je priložena uz nacrt uredbe, sadržava značajne nedostatke u pogledu utjecaja obveza i ciljeva navedenih u uredbi na pojedinačne države članice. Istodobno, dostupni znanstveni i tehnički podaci, uvjeti okoliša u različitim regijama Unije, potencijalne koristi i troškovi djelovanja ili nedjelovanja, kao i gospodarski i društveni razvoj Unije kao cjeline i uravnotežen razvoj njezinih regija nisu dovoljno uzeti u obzir, što predstavlja povredu članka 191. stavka 3. UFEU-a.

—

u cijelosti poništi Uredbu (EU) 2023/851 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. travnja 2023. o izmjeni Uredbe (EU) 2019/631 u pogledu postrožavanja standardnih vrijednosti emisija CO2 za nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila u skladu s povećanjem klimatskih ambicija Unije (1);

—

podredno, djelomično poništi Uredbu 2023/851 u dijelu koji se odnosi na odredbe koje se primjenjuju od 1. siječnja 2035. u vezi s ciljevima emisija za nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila definirane u članku 1. stavku 1. točki (b) te uredbe, ako Sud utvrdi da istaknuti tužbeni razlozi ne opravdavaju poništenje te Uredbe u cijelosti;

—

naloži Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije snošenje troškova.

1.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 192. stavka 1. točke (c) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 192. stavak 2. točku (c) UFEU-a jer nisu donijele pobijanu uredbu na temelju te odredbe Ugovora, koja zahtijeva jednoglasnost u Vijeću, bez obzira na činjenicu da pobijana uredba značajno utječe na izbor države članice među različitim izvorima energije i na opću strukturu njezine opskrbe energijom.

2.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 3. stavaka 1. i 3. UEU-a, članka 9. UFEU-a i članka 6. stavka 1. UEU-a, u vezi s člankom 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima

Poljska smatra da donošenjem odredaba predviđenih člankom 1. stavkom 1. točkom (b) pobijane uredbe koje se odnose na ciljeve emisija za nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila, koji će imati ozbiljne posljedice za europsku automobilsku industriju i povezane gospodarske sektore te za društva, zakonodavac Unije nije ispunio obvezu promicanja dobrobiti naroda Unije (članak 3. stavak 1. UEU-a), obvezu promicanja socijalne pravde, rada na održivom gospodarskom razvoju i promicanja gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije te solidarnosti među državama članicama (članak 3. stavak 3. UEU-a), obvezu uzimanja u obzir zahtjeva povezanih s promicanjem visoke razine zaposlenosti i borbom protiv društvene isključenosti (članak 9. UFEU-a) kao i zabranom svake diskriminacije na temelju imovine (čl. 21. st. 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima).

3.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti (članak 5. stavak 4. UEU-a), u vezi s člankom 191. stavkom 2. UFEU-a

Poljska smatra da odredbe pobijane uredbe nisu u skladu s načelom proporcionalnosti, jer, kao prvo, nisu prikladne za postizanje ciljeva iz članka 191. stavka 2. UFEU-a i jer su, kao drugo, nedostaci koji iz njih proizlaze, posebno troškovi, očito nerazmjerni ciljevima koje se želi postići. Prema mišljenju Poljske, troškovi prilagodbe gospodarstava i društava Unije strožim standardima za smanjenje emisija CO2 koji su navedeni u pobijanoj uredbi znatno su veći od koristi koje iz toga proizlaze. Zbog prelaska na mobilnost bez emisija, pobijana uredba nameće nerazmjeran teret europskim građanima, posebno najpotrebitijima, te europskom automobilskom sektoru. Pobijana uredba nosi sa sobom rizik ozbiljnih negativnih učinaka na europsku automobilsku industriju, društvene isključenosti, isključenosti najsiromašnijih iz prijevoznih sredstava kao i produbljivanja razlika u životnom standardu među građanima. Štoviše, pobijana uredba ne uzima u obzir u dovoljnoj mjeri različitost situacija u različitim regijama Unije, što predstavlja povredu članka 192. stavka 2. UFEU-a.

4.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze provođenja odgovarajuće analize učinka pobijane uredbe i povredi članka 191. stavka 3. UFEU-a.

Prema mišljenju Poljske, tužene su institucije povrijedile obvezu podnošenja dostatne procjene učinaka jer procjena učinaka uredbe, koja prati nacrt uredbe, sadržava temeljne nedostatke u pogledu učinka obveza i ciljeva navedenih u uredbi na pojedine države članice. Istodobno, nisu dovoljno uzeti u obzir dostupni znanstveno tehnički podaci, potencijalne koristi i troškovi povezani s nekom aktivnošću ili napuštanjem aktivnosti te gospodarski i društveni razvoj Unije kao cjeline i uravnoteženi razvoj njezinih regija, što predstavlja povredu članka 191. stavka 3. UFEU-a.

—

u cijelosti poništi Odluku (EU) 2023/852 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. travnja 2023. o izmjeni Odluke (EU) 2015/1814 u pogledu broja emisijskih jedinica koje treba staviti u rezervu za stabilnost tržišta za sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova Unije do 2030. (1);

—

naloži Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije snošenje troškova.

1.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 192. stavka 1. točke (c) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 192. stavak 2. točku (c) UFEU-a jer nisu donijele pobijanu uredbu na temelju te odredbe Ugovora, koja zahtijeva jednoglasnost u Vijeću, bez obzira na činjenicu da pobijana uredba značajno utječe na izbor države članice među različitim izvorima energije i na opću strukturu njezine opskrbe energijom.

2.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela energetske solidarnosti, predviđenog u članku 194. stavku 1. točki (b) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene su institucije povrijedile članak 194. stavak 1. točku (b) UFEU-a jer su zadržale vrijednosti navedene u članku 1. stavku 5. Odluke 2015/1814 za razdoblje od 2024. do 2030., što ugrožava energetsku sigurnost Poljske, ne uzimajući u obzir interese pojedinačnih država članica koje bi mogle biti pogođene bez odvagivanja njihovih interesa u odnosu na interese Unije.

3.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 3. stavaka 1. i 3. UEU-a donošenjem Odluke 2023/852, koja pogoršava dobrobit naroda Europske unije i društvenu koheziju među državama članicama

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 3. stavke 1. i 3. UEU-a donošenjem Odluke 2023/852, što može dovesti do smanjenja zaposlenosti u rudnicima i povećanja nezaposlenosti, a time i povećanja društvenih nejednakosti među državama članicama te povećanja društvene isključenosti.

4.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 13. stavka 2. UEU-a, u vezi s člankom 3. Odluke 2015/1814, zbog neodgovarajuće ocjene učinaka uredbi, kao i povrede načela proporcionalnosti (članak 5. stavak 4. UEU-a)

Prema mišljenju Poljske, tužene su institucije povrijedile članak 13. stavak 2. UEU-a, u vezi s člankom 3. Odluke 2015/1814, donošenjem te odluke na temelju nepotpune, neaktualne i pogrešne ocjene utjecaja, koja je izrađena na temelju podataka koji nisu uzeli u obzir oružani napad Rusije na Ukrajinu i energetsku krizu koja je iz toga proizašla. Tužene institucije također su povrijedile načelo proporcionalnosti (članak 5. stavak 4. UEU-a) zadržavajući za godine 2024. do 2030. vrijednosti navedene u članku 1. stavku 5. Odluke 2015/1814 bez provođenja pouzdanih analiza koje bi opravdavale takvu odluku.

—

utvrdi da, s obzirom na tumačenje Ustava Republike Poljske koje je donio Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud, Poljska) u svojim presudama od 14. srpnja (predmet P 7/20) i od 7. listopada 2021. (predmet K 3/21), Republika Poljska nije ispunila svoje obveze iz drugog podstavka članka 19. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji;

—

utvrdi da, s obzirom na tumačenje Ustava Republike Poljske koje je donio Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud, Poljska) u svojim presudama od 14. srpnja (predmet P 7/20) i od 7. listopada 2021. (predmet K 3/21), Republika Poljska nije ispunila svoje obveze u skladu s općim načelima autonomije, nadređenosti, djelotvornosti i ujednačene primjene prava Unije te načelom da su presude Suda Europske unije obvezujuće prirode;

—

utvrdi da, s obzirom na to da Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) ne zadovoljava zahtjeve neovisnog i nepristranog suda koji je prethodno uspostavljen zakonom, zbog nepravilnosti u postupcima imenovanja triju sudaca tog suda u prosincu 2015. i u postupku imenovanja predsjednika tog suda u prosincu 2016., Republika Poljska nije ispunila svoje obveze iz drugog podstavka članka 19. stavka 1. UEU-a;

—

naloži Republici Poljskoj snošenje troškova postupka.

—

u cijelosti poništi Uredbu 2023/857 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. travnja 2023. o izmjeni Uredbe (EU) 2018/842 o obvezujućem godišnjem smanjenju emisija stakleničkih plinova u državama članicama od 2021. do 2030. kojim se doprinosi mjerama u području klime za ispunjenje obveza u okviru Pariškog sporazuma i o izmjeni Uredbe (EU) 2018/1999 (1);

—

naloži Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije snošenje troškova.

1.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 192. stavka 1. točke (c) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 192. stavak 2. točku (c) UFEU-a jer nisu donijele pobijanu uredbu na temelju te odredbe Ugovora, koja zahtijeva jednoglasnost u Vijeću, bez obzira na činjenicu da pobijana uredba značajno utječe na izbor države članice među različitim izvorima energije i na opću strukturu njezine opskrbe energijom.

2.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 194. stavka 1. točke (b) UFEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene institucije povrijedile su članak 194. stavak 1. točku (b) UFEU-a time što su povećale Unijin cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova i pojedinačnih ciljeva smanjenja država članica na 40 %, što predstavlja prijetnju energetskoj sigurnosti Poljske zbog neuzimanja u obzir interesa pojedinih država članica koje bi time mogle biti pogođene i neodvagivanja njihovih interesa s interesima Unije.

3.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti iz članka 5. stavka 4. UEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene su institucije povrijedile načelo proporcionalnosti time što su povećale cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova Unije na 40 %, kao i ciljeve smanjenja pojedinačnih država članica, na temelju pogrešne analize sadržane u procjeni učinaka, koja je bila nepotpuna, sadržavala je pogreške i temeljila se na zastarjelim podacima.

4.

Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a

Prema mišljenju Poljske, tužene su institucije povrijedile načelo lojalne suradnje time što su u Uredbi 2023/857 odredile ciljeve smanjenja na temelju društveno-ekonomsko-političke situacije koja više nije bila aktualna i ne uzimajući u obzir stvarne mogućnosti država članica.

1.

Troškovi unutarnjih konzultanata, koje je Izvršna agencija za istraživanje (REA) odbila u iznosu od 184 642,84 eura, čine prihvatljive troškove u okviru ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava pod referentnim brojem FP7SEC2012312484, sklopljenog za provedbu projekta „Inter System Interoperability for Tetra – TetraPol Networks”.

2.

Neosnovane su obavijesti o terećenju br. 3242005825, koja se odnosi na povrat iznosa od 171 342,97 na ime neopravdanog doprinosa, i br. 3242005872, koja se odnosi na povrat iznosa od 17 134,30 eura na ime ugovorne kazne, a koje je izdala REA.

3.

REA-i se nalaže snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

1.

Tužba se odbija.

2.

Mađarskoj se nalaže snošenje troškova.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Innovaciones Cosmético Farmacéuticas SL nalaže se snošenje troškova.

1.

Tužba se odbija.

2.

Udruženju Cunsorziu di i Salamaghji Corsi – Consortium des Charcutiers Corses i ostalim tužiteljima čija su imena navedena u prilogu nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.

1.

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.

Europskoj investicijskoj banci (EIB) nalaže se snošenje troškova.

1)

Obustavlja se postupak po tužbi.

2)

Društvima Konings NV i Manuel Busto Amandi, SA nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i, svakome od njih, polovice troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).

—

poništi pobijanu odluku;

—

podredno, poništi pobijanu odluku u odnosu na proizvode iz razreda 7.;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

podredno, poništi pobijanu odluku u odnosu na proizvode iz razreda 7.;

—

EUIPO-u naloži snošenje troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

podredno, poništi pobijanu odluku u odnosu na proizvode iz razreda 7.;

—

EUIPO-u naloži snošenje troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

podredno, poništi pobijanu odluku u odnosu na proizvode iz razreda 7.;

—

EUIPO-u naloži snošenje troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku i odbije predmetni sporni žig za sve usluge iz razreda 35., 38. i 42.;

—

naloži EUIPO-u i drugoj stranci pred žalbenim vijećem, ako intervenira, snošenje troškova.

—

povreda članka 60. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi Provedbenu uredbu Komisije (EU) 2023/825 od 17. travnja 2023. o proširenju antidampinške pristojbe uvedene Provedbenom uredbom (EU) 2020/1408 za uvoz određenih toplovaljanih limova i koluta od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indonezije na uvoz određenih toplovaljanih limova i koluta od nehrđajućeg čelika poslanih iz Turske, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Turske (SL 2023., L 103, str. 12., u daljnjem tekstu: pobijana uredba), u dijelu u kojem je riječ o tužitelju, i

—

naloži Komisiji snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da se pobijanom uredbom povređuje članak 13. stavak 1. i članak 13. stavak 2. osnovne uredbe, u dijelu u kojem je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni zaključivši da proizvodni postupak koji se provodi u Turskoj predstavlja „postupak sklapanja/dovršavanja”.

2.

Drugi tužbeni zahtjev, koji se temelji na tvrdnji da se pobijanom uredbom povređuje članak 13. stavak 1. osnovne uredbe, u dijelu u kojem je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni zaključivši da ne postoji dostatno valjani uzrok ili ekonomska opravdanost da se proizvodni postupak provodi u Turskoj.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je pobijana uredba nezakonita u dijelu u kojem primjenu pristojbe na snazi za uvoz određenih toplovaljanih limova i koluta od nehrđajućeg čelika (toplovaljani proizvodi od nehrđajućeg čelika) podrijetlom iz Indonezije proširuje na uvoz toplovaljanih proizvoda od nehrđajućeg čelika proizvedenih u Turskoj od ploča od nehrđajućeg čelika koji nisu podrijetlom iz Indonezije.

—

poništi Provedbenu uredbu Komisije (EU) 2023/825 od 17. travnja 2023. o proširenju antidampinške pristojbe uvedene Provedbenom uredbom (EU) 2020/1408 za uvoz određenih toplovaljanih limova i koluta od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indonezije na uvoz određenih toplovaljanih limova i koluta od nehrđajućeg čelika poslanih iz Turske, bez obzira na to imaju li deklarirano podrijetlo iz Turske (SL 2023, L 103, str. 12., u daljnjem tekstu: pobijana uredba), i

—

naloži Komisiji snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 13. stavka 1. i članka 13. stavka 2. osnovne uredbe, u dijelu u kojem je Komisija zaključila da prerada ploča od nehrđajućeg čelika u toplovaljane limove i kolute od nehrđajućeg čelika (toplovaljani proizvodi od nehrđajućeg čelika) predstavlja „postupak sklapanja” u smislu članka 13. stavka 1. točke (d) i članka 13. stavka 2. osnovne uredbe.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je uvođenjem mjera za sprečavanje izbjegavanja mjera na uvoz toplovaljanih proizvoda od nehrđajućeg čelika proizvedenih u Turskoj od ploča od nehrđajućeg čelika turskog podrijetla, proizvoda koji nisu obuhvaćeni ispitnim postupkom i za koje se smatralo da ne izbjegavaju početnu mjeru, Komisija:

—

poništi pobijanu odluku;

—

proglasi da se predmetni sporni žig može registrirati;

—

naloži drugoj stranci u postupku pred žalbenim vijećem snošenje tužiteljevih troškova.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi odluku Europskog ureda za odabir osoblja od 15.5.2023. godine, donesenu u okviru natječaja EPSO/AD/378/20;

—

naloži tuženiku, Europskoj komisiji, da OQ nadoknadi zahtijevane troškove ovog postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od trenutka poduzimanja svake tužiteljeve radnje do isplate.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 45. UFEU-a zbog toga što je Povjerenstvo za odabir u odluci od 15.5.2023. odbacilo tužiteljevu prijavu na natječaj EPSO/AD/378/20 s obrazloženjem da njegova francuska pravna diploma ne ispunjava uvjete iz navedenog natječaja, unatoč tomu što je u predmetu T-713/20, koji se vodio između istih stranaka i na temelju istog činjeničnog supstrata, Opći sud izričito naveo da se tužiteljeva prijava ne može odbaciti samo zato što nije riječ o jednoj od diploma iz natječaja i da je natječaj u tom pogledu u odnosu na tužitelja nezakonit. Time je povrijeđena tužiteljeva temeljna sloboda zajamčena člankom 45. UFEU-a, i to zbog toga što se tim nepriznavanjem stvorila ozbiljna prepreka slobodi kretanja osoba zbog činjenice da Povjerenstvo nije vrednovalo tužiteljevu diplomu u skladu s ustaljenom praksom Suda u tom području. Drugi dio prvog tužbenog razloga odnosi se na neuzimanje u obzir ostalog iskustva i potvrda tužitelja kojima dokazuje da ima potrebno znanje i iskustvo.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjenica i prava zato što Povjerenstvo nije uzelo u obzir tužiteljevo iskustvo u prevođenju pravnih tekstova koje je stekao radeći u Europskom parlamentu. Očita pogreška se očituje u tome da je riječ o iskustvu u prevođenju pravnih tekstova kako se između ostalog i traži u tekstu Natječaja. Povjerenstvo je počinilo i pogrešku koja se tiče prava jer je tužiteljevo iskustvo kvalificiralo u kontekstu sličnih radnih mjesta u drugim institucijama EU-a, a u skladu s relevantnom praksom trebalo ga je vrednovati isključivo u kontekstu predmetnog natječaja. Takvim postupanjem Povjerenstvo se udaljilo od teksta natječaja kojim je strogo vezano.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na neuzimanju u obzir prevoditeljskog iskustva stečenog u okviru međuinstitucijske razmjene između Suda i Parlamenta. Iako je tužitelj tada formalno bio prevoditelj u Europskom parlamentu, znanje koje je stekao radeći u okviru razmjene na Sudu Europske unije nikako se nije moglo ne uzeti u obzir jer je riječ, u svakom pogledu, o relevantnom iskustvu, neovisno o činjenici da se odvijalo u okviru razmjene. Kvalificiravši to iskustvo kao nerelevantno, Povjerenstvo je počinilo očitu pogrešku koja se tiče prava.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na neuzimanju u obzir cjelovitog pravnog radnog iskustva stečenog u RH. Povjerenstvo je počinilo očitu pogrešku u ocjeni činjenica jer oko 45 dana rada u odvjetničkom uredu u RH nije priznalo kao relevantno iskustvo. Tužitelju je priznato samo oko mjesec dana rada u tom uredu nakon što je bio upisan u Imenik odvjetničkih vježbenika. Tužitelj u prilog argumentaciji da je i sporno razdoblje trebalo biti uzeto u obzir ističe da je do naknadnog upisa u Imenik došlo zbog činjenice da tužitelj ima inozemnu diplomu koja je razmotrena na sjednici Hrvatske odvjetničke komore gotovo mjesec dana nakon što je tužitelj podnio zahtjev za upis u Imenik koji to tijelo vodi. Međutim, do upisa u Imenik tužitelj je obavljao strogo pravne zadaće i dužnosti kako to i proizlazi iz dostavljene dokumentacije kojom dokazuje da je poslodavac od samog početka radnog odnosa imao namjeru da tužitelj radi na pravnim poslovima odvjetničkog vježbenika. Osim toga, u Natječaju se nigdje ne navodi da je uvjet za priznanje relevantnog iskustva taj da kandidat bude upisan u Imenik odvjetničkih vježbenika, nego samo da je bio zaposlen u odvjetničkom uredu. Stoga se Povjerenstvo udaljilo od teksta Natječaja kojim je strogo vezano.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na manjku obrazloženja odluke od 15.5.2023. kojom se odbacuje tužiteljeva prijava na predmetni natječaj, i to zbog činjenice da se u toj odluci nigdje ne navode jasni kriteriji na temelju kojih je Povjerenstvo došlo do svoje odluke, a ponuđeni razlozi proturječni su i na temelju njih se ne može zaključiti koji kriterij točno tužitelj nije ispunio. Takvim postupanjem povjerenstvo je povrijedilo i načelo jednakog postupanja jer su svi ostali kandidati od samog početka znali ispunjavaju li uvjete natječaja, dok tužitelj, zbog manjka obrazloženja, još uvijek ne zna ispunjava li uvjete natječaja i na temelju kojih kriterija Povjerenstvo to utvrđuje.

—

poništi pobijanu odluku;

—

odbije prigovor društva Capri Sun AG;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi odluku Europske komisije C (2023) 3232 final od 10. svibnja 2023.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je odluka pravno neosnovana s obzirom na to da je donesena na temelju pogrešnog tumačenja i primjene odredaba iz članka II.19.1. točke (f) Sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, u vezi s člankom 30. Uredbe br. 966/2012 koji se primjenjuje na Sporazum u skladu s člankom 279. stavkom 3. Uredbe br. 1046/2018.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka donesena protivno načelu proporcionalnosti iz članka 135. Uredbe br. 966/2012 primjenom članka II.27.6 della Sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, protivno članku II.25.4 istog sporazuma, kao i protivno članku 5. UFEU-a i odredbama njegova Dodatnog protokola br. 2.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo zaštite legitimnih očekivanja.