11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/1

(1)

Načelo pretpostavke nedužnosti i pravo na pošteno suđenje utvrđeni su u člancima 47. i 48. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Povelja), članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), članku 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i članku 11. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

(2)

Unija je za cilj postavila održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde. U skladu sa zaključcima predsjedništva Europskog vijeća u Tampereu od 15. i 16. listopada 1999., a posebno njihove točke 33., veće uzajamno priznavanje presuda i drugih sudskih odluka i potrebno usklađivanje zakonodavstva olakšalo bi suradnju među nadležnim tijelima te sudsku zaštitu pojedinačnih prava. Načelo uzajamnog priznavanja trebalo bi stoga postati temelj pravosudne suradnje u građanskim i kaznenim stvarima u Uniji.

(3)

U skladu s Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU), pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji trebala bi se temeljiti na načelu uzajamnog priznavanja presuda i drugih sudskih odluka.

(4)

Temeljna pretpostavka za provedbu tog načela počiva na povjerenju država članica u kaznenopravne sustave drugih država članica. Stupanj primjene načela uzajamnog priznavanja uvelike ovisi o nizu parametara koji uključuju mehanizme za zaštitu prava osumnjičenika ili optuženika i zajedničke minimalne standarde potrebne radi olakšavanja primjene tog načela.

(5)

Iako su države članice ugovorne strane EKLJP-a i MPGPP-a, iskustvo je pokazalo da to samo po sebi ne omogućuje dovoljan stupanj povjerenja u kaznenopravne sustave drugih država članica.

(6)

Vijeće je 30. studenoga 2009. donijelo rezoluciju za smjernice za jačanje postupovnih prava osumnjičenika ili optuženika u kaznenom postupku (3) („Smjernice”). Smjernice se, uz primjenu postupnog pristupa, pozivaju na donošenje mjera vezanih za pravo na prevođenje i usmeno prevođenje (mjera A), pravo na informacije o pravima i razlozima optužbe (mjera B), pravo na pravne savjete i pravnu pomoć (mjera C), pravo na komuniciranje s rodbinom, poslodavcima i konzularnim tijelima (mjera D) te posebnu zaštitu za osumnjičenike ili optuženike koji su ranjive osobe (mjera E).

(7)

Europsko vijeće je 11. prosinca 2009. pozdravilo Smjernice i uključilo ih u Stockholmski program – Otvorena i sigurna Europa koja služi svojim građanima i štiti ih (4) (točka 2.4.). Europsko vijeće naglasilo je da su smjernice nepotpune i pozvalo Komisiju da istraži daljnje elemente minimalnih postupovnih prava osumnjičenika i optuženika te da procijeni treba li riješiti druga pitanja, primjerice pretpostavku nedužnosti, radi promicanja snažnije suradnje u tom području.

(8)

Do danas su na temelju Smjernica donesene tri mjere o postupovnim pravima u kaznenom postupku, i to direktive 2010/64/EU (5), 2012/13/EU (6) i 2013/48/EU (7) Europskog parlamenta i Vijeća.

(9)

Svrha je ove Direktive jačanje prava na pošteno suđenje u kaznenom postupku utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o određenim vidovima pretpostavke nedužnosti i pravu sudjelovati na raspravi.

(10)

Utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o zaštiti postupovnih prava osumnjičenika ili optuženika, ova Direktiva nastoji ojačati međusobno povjerenje država članica u njihove sustave kaznenog pravosuđa te time olakšati uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima. Takvim zajedničkim minimalnim pravilima mogle bi se ukloniti i prepreke slobodnom kretanju građana na području država članica.

(11)

Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati samo na kaznene postupke, kako ih tumači Sud Europske unije (Sud), ne dovodeći u pitanje sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava. Ova se Direktiva ne bi trebala primjenjivati na građanske postupke ili na upravne postupke, među ostalim ako potonji mogu dovesti do sankcija, kao što su postupci u vezi s tržišnim natjecanjem, trgovinom, financijskim uslugama, prometom, porezima ili prirezima, i istrage upravnih tijela u vezi s takvim postupcima.

(12)

Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati na fizičke osobe koje su osumnjičene ili optužene u kaznenom postupku. Trebala bi se primjenjivati od trenutka kada je osoba osumnjičena ili optužena za počinjenje kaznenog djela ili navodnog kaznenog djela te stoga čak i prije nego što su nadležna tijela države članice obavijestila osobu, službenim dopisom ili na neki drugi način, da je osumnjičenik ili optuženik. Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati u svim fazama kaznenog postupka sve dok odluka o konačnom utvrđivanju je li osumnjičenik ili optuženik počinio kazneno djelo ne postane konačna. Pravni postupci i pravna sredstva koji su dostupni samo kad je ta odluka postala konačna, uključujući postupke pred Europskim sudom za ljudska prava, ne bi trebali biti obuhvaćeni ovom Direktivom.

(13)

Ovom se Direktivom priznaju različite potrebe i razine zaštite određenih vidova pretpostavke nedužnosti u odnosu na fizičke i pravne osobe. Što se tiče fizičkih osoba, takva se zaštita odražava u dobro utvrđenoj sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Međutim, Sud je priznao da se prava koja proizlaze iz pretpostavke nedužnosti ne primjenjuju na pravne osobe na isti način kao i na fizičke osobe.

(14)

U trenutačnoj fazi razvoja nacionalnih prava i sudske prakse na nacionalnoj razini i na razini Unije, prerano je na razini Unije donositi propise o pravu na pretpostavku nedužnosti u odnosu na pravne osobe. Ova se Direktiva stoga ne bi trebala primjenjivati na pravne osobe. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje primjenu pretpostavke nedužnosti na pravne osobe, kako je osobito utvrđeno u EKLJP-u te kako to tumače Europski sud za ljudska prava i Sud.

(15)

Pretpostavku nedužnosti pravnih osoba trebalo bi osigurati postojećim zakonodavnim jamstvima i sudskom praksom, čiji razvoj treba odrediti postoji li potreba za djelovanjem Unije.

(16)

Pretpostavka nedužnosti bila bi prekršena u slučaju da se u izjavama za javnost tijela javne vlasti ili u sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv, dok god toj osobi nije dokazana krivnja u skladu sa zakonom. U tim se izjavama ili sudskim odlukama ne bi trebalo odražavati mišljenje da je osoba kriva. Time se ne bi trebale dovoditi u pitanje radnje kaznenog progona kojima je cilj dokazati krivnju osumnjičenika ili optuženika, kao što je optužnica, ni sudske odluke slijedom kojih na snagu stupa uvjetna kazna, pod uvjetom da su poštovana prava na obranu. Time se također ne bi trebalo dovesti u pitanje privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili elementima inkriminirajućih dokaza kao što su odluke o istražnom pritvoru, pod uvjetom da se u njima ne upućuje na osumnjičenike ili optuženike kao na krive. Prije donošenja privremene odluke postupovne prirode nadležno tijelo prvo bi moralo provjeriti postoje li dostatni elementi inkriminirajućih dokaza protiv osumnjičenika ili optuženika kojima bi se opravdala dotična odluka koja bi mogla upućivati na te elemente.

(17)

Pojam „izjave za javnost tijela javne vlasti” trebao bi značiti sve izjave koje se odnose na kazneno djelo i koje dolaze od tijela uključenog u kazneni postupak u vezi s tim kaznenim djelom, kao što su pravosudna, policijska tijela ili druga tijela kaznenog progona, ili od nekog drugog tijela javne vlasti, kao što su ministri ili drugi javni službenici, podrazumijevajući da se njima ne dovodi u pitanje nacionalno pravo o imunitetu.

(18)

Obveza da se za osumnjičenike ili optuženike ne navodi da su krivi ne bi trebala spriječiti tijela javne vlasti da u javnosti šire informacije o kaznenom postupku kada je to nužno iz razloga povezanih s kaznenom istragom, primjerice kada se objavi video materijal i od javnosti zatraži pomoć u identificiranju navodnog počinitelja kaznenog djela, ili zbog javnog interesa, primjerice kada se iz sigurnosnih razloga stanovnicima područja pogođenog navodnim kaznenim djelom protiv okoliša pruže informacije ili kada tužiteljstvo ili drugo nadležno tijelo pruži objektivne informacije o okolnostima kaznenog postupka kako bi se spriječilo ometanje javnog reda. Djelovanje na temelju tih razloga trebalo bi biti ograničeno na situacije u kojima bi ono, uzimajući u obzir sve interese, bilo razumno i razmjerno. U svakom slučaju, način na koji se informacije šire i kontekst u kojem se one šire ne bi trebali stvoriti dojam da je osoba kriva prije nego što joj je krivnja dokazana u skladu sa zakonom.

(19)

Države članice trebale bi poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da kada pružaju informacije medijima tijela javne vlasti ne navode za osumnjičenike ili optuženike da su krivi dok god im se krivnja ne dokaže u skladu sa zakonom. U tu bi svrhu države članice trebale obavijestiti tijela javne vlasti o važnosti uzimanja u obzir pretpostavke nedužnosti pri pružanju ili objavljivanju informacija medijima. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno pravo o zaštiti slobode tiska i drugih medija.

(20)

Nadležna tijela trebala bi se uzdržavati od predstavljanja osumnjičenika ili optuženika kao krivih na sudu ili u javnosti korištenjem mjera tjelesnog ograničavanja slobode kao što su lisice, stakleni kavezi, kavezi i okovi, osim ako je korištenje tih mjera potrebno zbog posebnosti slučaja bilo u pogledu sigurnosti, uključujući sprečavanje osumnjičenika ili optuženika da naškode sami sebi ili drugima ili da nanesu štetu nekoj imovini, bilo u pogledu sprečavanja bijega osumnjičenika ili optuženika ili njihova stupanja u kontakt s trećim osobama kao što su svjedoci ili žrtve. Pod mogućnošću primjene mjera tjelesnog ograničavanja slobode ne podrazumijeva se da nadležna tijela trebaju donijeti službenu odluku o tim mjerama.

(21)

Kada je to provedivo, nadležna bi se tijela također trebala uzdržati od predstavljanja osumnjičenika ili optuženika na sudu i u javnosti u zatvorskoj odjeći kako bi se izbjegao dojam da su te osobe krive.

(22)

Teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika i optuženika je na tužiteljstvu, a svaka sumnja trebala bi ići u korist osumnjičenika ili optuženika. Do kršenja pretpostavke nedužnosti došlo bi u slučaju da se teret dokaza prebaci s tužiteljstva na obranu, ne dovodeći u pitanje ovlasti suda u pogledu utvrđivanja činjenica po službenoj dužnosti, neovisnost pravosuđa pri utvrđivanju krivnje osumnjičenika ili optuženika, i upotrebu činjeničnih ili zakonskih pretpostavki o kaznenoj odgovornosti osumnjičenika ili optuženika. Takve bi se pretpostavke trebale svoditi na razumne granice, uzimajući u obzir važnost svega što se dovodi u pitanje i poštovanje prava na obranu, a načini kojima se to postiže trebali bi biti u razumnoj mjeri razmjerni opravdanom cilju koji se želi postići. Takve pretpostavke trebale bi se moći pobiti, a u svakom slučaju trebalo bi ih se primijeniti samo ako se poštuju prava na obranu.

(23)

U različitim državama članicama su za traženje inkriminirajućih i oslobađajućih dokaza uz tužitelja zaduženi i suci i nadležni sudovi. Države članice koje nemaju akuzatorni sustav trebale bi moći zadržati svoj sadašnji sustav pod uvjetom da je on u skladu s ovom Direktivom i s drugim relevantnim odredbama prava Unije i međunarodnog prava.

(24)

Pravo braniti se šutnjom važan je vid pretpostavke nedužnosti te bi trebao služiti kao zaštita od samoizlaganja kaznenom progonu.

(25)

Pravo osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu također je važan vid pretpostavke nedužnosti. Osumnjičenike ili optuženike ne bi trebalo prisiljavati da, kada se od njih traži da daju izjavu ili odgovore na pitanja, dostave dokaze ili dokumente ili da dostave informacije na temelju kojih bi same sebe izložile kaznenom progonu.

(26)

Pravo osobe braniti se šutnjom i pravo da samu sebe ne izloži kaznenom progonu trebalo bi se primjenjivati na pitanja koja se odnose na kazneno djelo za čije je počinjenje netko osumnjičen ili optužen, a ne, primjerice, na pitanja koja se odnose na utvrđivanje identiteta osumnjičenika ili optuženika.

(27)

Pod pravom braniti se šutnjom i pravom osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu podrazumijeva se da nadležna tijela ne bi trebala prisiljavati osumnjičenike ili optuženike na izlaganje informacija ako to one ne žele. Kako bi se utvrdilo je li došlo do kršenja prava braniti se šutnjom i pravo osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu, trebalo bi u obzir uzeti tumačenje prava na pošteno suđenje prema EKLJP-u, od strane Europskog suda za ljudska prava.

(28)

Ostvarivanje prava osobe braniti se šutnjom ili prava osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu ne bi trebalo koristiti protiv osumnjičenika ili optuženika i to se samo po sebi ne bi trebalo smatrati dokazom da je dotična osoba počinila predmetno kazneno djelo. Time se ne bi trebala dovoditi u pitanje nacionalna pravila o ocjeni dokaza koju obavljaju sudovi ili suci, pod uvjetom da se poštuju prava na obranu.

(29)

Ostvarivanjem prava osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu ne bi se trebalo nadležna tijela spriječiti u prikupljanju dokaza koji se zakonski mogu dobiti od osumnjičenika ili optuženika uporabom zakonitih mjera prisile i koji postoje neovisno o volji osumnjičenika ili optuženika, kao što su materijal stečen na temelju naloga za pretres, materijal u odnosu na koji postoji pravna obveza zadržavanja i dostavljanja na zahtjev, uzorci daha, krvi i urina te tkivo u svrhe analize DNA.

(30)

Pravo braniti se šutnjom i pravo osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu ne bi trebalo spriječiti države članice u donošenju odluke da se kod lakših kažnjivih djela, kao što su manja prometna kažnjiva djela, vođenje postupka ili nekih njegovih faza odvija pisanim putem ili bez ispitivanja osumnjičene ili optužene osobe od strane nadležnih tijela u vezi s predmetnim kaznenim djelom, pod uvjetom da je to u skladu s pravom na pošteno suđenje.

(31)

Države članice trebale bi osigurati da se osumnjičenicima ili optuženicima u slučajevima u kojima im se pružaju informacije o pravima u skladu s člankom 3. Direktive 2012/13/EU također pruže informacije o pravu da same sebe ne izlože kaznenom progonu, kako se ono primjenjuje u okviru nacionalnog prava i u skladu s ovom Direktivom.

(32)

Države članice trebale bi osigurati da se osumnjičenicima ili optuženicima u slučajevima u kojima im se daje obavijest o pravima u skladu s člankom 4. Direktive 2012/13/EU također u toj obavijesti pruže informacije o pravu da same sebe ne izlože kaznenom progonu, kako se ono primjenjuje u okviru nacionalnog prava i u skladu s ovom Direktivom.

(33)

Pravo na pošteno suđenje jedno je od temeljnih načela demokratskog društva. Pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluje na raspravi temelji se na tom pravu te bi trebalo biti osigurano diljem Unije.

(34)

Ako iz razloga koji su izvan njihove kontrole osumnjičenici ili optuženici nisu u mogućnosti sudjelovati na raspravi, trebali bi imati mogućnost zatražiti novi datum rasprave u vremenskom razdoblju propisanom nacionalnim pravom.

(35)

Pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluju na raspravi nije apsolutno. U određenim bi se okolnostima osumnjičenik i optuženik trebali moći, izrijekom ili prešutno, ali jasno, odreći tog prava.

(36)

U određenim okolnostima trebalo bi biti moguće donijeti odluku o krivnji ili nedužnosti osumnjičenika ili optuženika čak i ako dotična osoba ne sudjeluje na raspravi. To može biti slučaj ako se osumnjičenika ili optuženika pravovremeno obavijesti o raspravi i o posljedicama nedolaska, no ta se osoba svejedno ne pojavi. Obavješćivanje osumnjičenika ili optuženika o raspravi trebalo bi podrazumijevati da mu je osobno uručen sudski poziv ili da je na neki drugi način primio službene informacije o dogovorenom mjestu i vremenu rasprave na način koji mu je omogućio da bude upoznat s održavanjem rasprave. Obavješćivanje osumnjičenika ili optuženika o posljedicama nedolaska bi se posebno trebalo tumačiti kao obavješćivanje te osobe da se odluka može donijeti ako se ona i ne pojavi na raspravi.

(37)

Također bi trebalo moći održati suđenje koje može završiti odlukom o krivnji ili nedužnosti, u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika, ako je ta osoba obaviještena o suđenju i ako je dala punomoć branitelju, kojeg je sama imenovala ili ga je imenovala država, da je zastupa na suđenju, a i koja je osumnjičenika ili optuženika zastupala.

(38)

Prilikom razmatranja je li način na koji se dostavljaju podaci dovoljan da se osigura da je osoba upoznata s održavanjem rasprave, posebna pozornost trebala bi se, ako je potrebno, posvetiti dužnoj pažnji koju su tijela javne vlasti uložila da obavijeste dotičnu osobu i dužnoj pažnji dotične osobe da primi informacije koje su joj upućene.

(39)

Kada države članice pružaju mogućnost održavanja rasprava u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika, ali uvjeti za donošenje odluke u odsutnosti pojedinog osumnjičenika ili optuženika nisu ispunjeni jer osumnjičenik ili optuženik nije lociran unatoč uloženim razumnim naporima, primjerice zato što je u bijegu, donošenje odluke u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika ipak bi trebalo biti moguće, kao i izvršenje te odluke. U tom bi slučaju države članice trebale osigurati da u trenutku kada se osumnjičenici ili optuženici obavješćuju o toj odluci, posebno prilikom uhićenja, također budu informirani o mogućnosti osporavanja odluke i pravu na obnovu postupka ili na drugo pravno sredstvo. Te informacije trebalo bi dostaviti u pisanom obliku. Te se informacije mogu dostaviti i usmeno, pod uvjetom da se činjenica o njihovu dostavljanju primi na znanje u skladu s postupkom bilježenja podataka predviđenim nacionalnim pravom.

(40)

Nadležnim tijelima u državi članici također bi trebalo omogućiti da osumnjičenika ili optuženika privremeno udalje s rasprave kada je to u interesu osiguravanja ispravnog vođenja kaznenog postupka. To bi primjerice mogao biti slučaj ako osumnjičenik ili optuženik ometa raspravu te ga se na nalog suca mora izvesti iz sudnice, ili ako se čini da prisutnost osumnjičenika ili optuženika sprečava pravilno saslušanje svjedoka.

(41)

Pravo sudjelovati na raspravi može se ostvariti samo ako se održi jedno saslušanje ili više njih. To znači da se pravo sudjelovanja na raspravi ne može primijeniti ako nacionalna postupovna pravila ne predviđaju saslušanja. Takva nacionalna pravila trebala bi biti u skladu s Poveljom i EKLJP-om, kako ih tumače Sud i Europski sud za ljudska prava, posebno u pogledu prava na pošteno suđenje. To je primjerice slučaj ako se postupak vodi u pojednostavljenom obliku nakon pisanog postupka, u cijelosti ili djelomično, ili kod postupka kod kojega nije predviđeno saslušanje.

(42)

Države članice trebale bi osigurati da se pri provedbi ove Direktive, a posebno u pogledu prava osobe da sudjeluje na raspravi i prava na obnovu postupka, u obzir uzmu posebne potrebe ranjivih osoba. U skladu s Preporukom Komisije od 27. studenoga 2013. o postupovnim jamstvima za ranjive osobe osumnjičene ili optužene u kaznenom postupku (8), ranjivi osumnjičenici ili optuženici trebalo bi smatrati da znači svi osumnjičenici ili optuženici koji nisu sposobni razumjeti kazneni postupak ili u njemu učinkovito sudjelovati zbog svoje dobi, psihičkog ili fizičkog stanja ili bilo kakva oblika invaliditeta.

(43)

Djeca su ranjiva i trebalo bi im dati poseban stupanj zaštite. Stoga bi se u kontekstu nekih prava predviđenih ovom Direktivom trebala utvrditi posebna postupovna jamstva.

(44)

Načelom učinkovitosti zakonodavstva EU-a zahtijeva se od država članica da uspostave prikladna i učinkovita pravna sredstva u slučaju povrede prava koja pojedinci imaju u skladu sa zakonodavstvom Unije. Učinkovito pravno sredstvo dostupno u slučaju povrede bilo kojeg od prava iz ove Direktive trebalo bi imati, u što većoj mogućoj mjeri, učinak stavljanja osumnjičenika ili optuženika u isti položaj u kojem bi se našli da nije došlo do povrede, s ciljem zaštite prava na pošteno suđenje i prava na obranu.

(45)

Pri ocjenjivanju izjava osumnjičenika ili optuženika ili dokaza dobivenih kršenjem njihova prava da se brane šutnjom ili njihova prava da sami sebe ne izlože kaznenom progonu, sudovi i suci trebali bi poštovati prava na obranu i pravičnost postupka. U tom bi kontekstu u obzir trebalo uzeti sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj bi se u slučaju podnošenja izjava dobivenih mučenjem ili drugom metodom zlostavljanja kojom se krši članak 3. EKLJP-a, a koje služe kao dokaz za utvrđivanje relevantnih činjenica u kaznenom postupku, cijeli postupak proglasio nepoštenim. Prema Konvenciji UN-a protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja na bilo koju izjavu za koju se utvrdi da je dobivena mučenjem ne bi se trebalo pozivati kao na dokaz u postupku, osim u onom protiv osobe optužene za mučenje kao dokaz da je ta izjava dana.

(46)

Radi praćenja i ocjenjivanja učinkovitosti ove Direktive, države članice Komisiji bi trebale slati raspoložive podatke povezane s provedbom prava utvrđenih u ovoj Direktivi. Takvi bi podaci mogli uključivati podatke koje su zabilježila pravosudna tijela i tijela kaznenog progona u vezi s pravnim sredstvima primijenjenima u slučaju povrede bilo kojeg od vidova pretpostavke nedužnosti obuhvaćene ovom Direktivom ili prava sudjelovati na raspravi.

(47)

Ovom se Direktivom podržavaju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom i EKLJP-om, uključujući zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, pravo na slobodu i sigurnost, poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo na integritet osobe, prava djeteta, integraciju osoba s invaliditetom, pravo na učinkovito pravno sredstvo i pravo na pošteno suđenje, pretpostavku nedužnosti i pravo na obranu. U obzir bi prije svega trebalo uzeti članak 6. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) u skladu s kojim Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom te u skladu s kojim temeljna prava, kako su zajamčena ECHR-om i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine opća načela prava Unije.

(48)

S obzirom na to da se ovom Direktivom utvrđuju minimalna pravila, države članice trebale bi moći proširiti prava utvrđena ovom Direktivom kako bi osigurale višu razinu zaštite. Razina zaštite koju pružaju države članice nikad ne bi smjela pasti ispod razine standarda predviđenih Poveljom i EKLJP-om, kako ih tumače Sud i Europski sud za ljudska prava.

(49)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, odnosno, utvrđivanje zajedničkih minimalnih pravila za određene vidove prava na pretpostavku nedužnosti i za pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega mjera oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(50)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, te države članice ne sudjeluju u donošenju ove Direktive te ona za njih nije obvezujuća niti se na njih primjenjuje.

(51)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

(a)

određene vidove pretpostavke nedužnosti u kaznenim postupcima;

(b)

pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku.

(a)

osumnjičenik ili optuženik pravovremeno je obaviješten o raspravi i o posljedicama neopravdanog nedolaska; ili

(b)

osumnjičenika ili optuženika koji je obaviješten o raspravi zastupa opunomoćeni branitelj kojeg je osumnjičenik ili optuženik sam imenovao ili ga je imenovala država.

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/12

(1)

Komisija je u svojoj komunikaciji od 18. travnja 2012. pod naslovom „Oporavak koji donosi veliki broj radnih mjesta” istaknula potrebu za poboljšanom suradnjom među državama članicama i najavila pokretanje savjetovanja o uspostavi platforme na razini Unije između inspektorata rada i drugih izvršnih tijela u svrhu borbe protiv neprijavljenog rada, s ciljem poboljšanja suradnje, dijeljenja najboljih praksi i određivanja zajedničkih načela za inspekcije.

(2)

U skladu s člankom 148. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) Vijeće je Odlukom (EU) 2015/1848 (4) donijelo smjernice za politike zapošljavanja država članica. Te smjernice služe kao putokaz državama članicama pri definiranju nacionalnih programa reformi i provedbi reformi. Smjernice za zapošljavanje temelj su preporuka za pojedine zemlje koje Vijeće upućuje državama članicama na temelju tog članka. Posljednjih godina te preporuke za pojedine zemlje obuhvaćale su preporuke za borbu protiv neprijavljenog rada.

(3)

U članku 151. UFEU-a kao ciljevi u području socijalne politike navode se promicanje zapošljavanja te poboljšanje životnih i radnih uvjeta. Radi postizanja navedenih ciljeva Unija može podupirati i dopunjavati aktivnosti država članica u područjima zdravlja i sigurnosti na radu, radnih uvjeta, integriranja osoba isključenih s tržišta rada i borbe protiv socijalne isključenosti. U skladu s člankom 153. stavkom 2. točkom (a) UFEU-a Unija može donijeti mjere za poticanje suradnje među državama članicama, pri čemu je isključeno bilo kakvo usklađivanja zakona i propisa država članica.

(4)

Europski parlament u svojoj rezoluciji od 14. siječnja 2014. o učinkovitim inspekcijama rada kao strategiji za poboljšanje radnih uvjeta u Europi pozdravio je inicijativu Komisije za uspostavu europske platforme te je pozvao na pojačanu suradnju na razini Unije radi rješavanja neprijavljenog rada koji prema rezoluciji šteti gospodarstvu Unije, dovodi do nepoštenog tržišnog natjecanja, ugrožava financijsku održivost socijalnih modela Unije te uzrokuje sve veći nedostatak socijalne zaštite radnika i zaštite radnih mjesta.

(5)

Neprijavljeni rad definiran je u Komunikaciji Komisije od 24. listopada 2007. pod naslovom „Jačanje borbe protiv neprijavljenog rada” kao „bilo koja plaćena djelatnost koja je po svojoj prirodi zakonita, no nije prijavljena javnim tijelima, uzimajući u obzir razlike među regulatornim sustavima država članica”. Tom definicijom isključene su sve nezakonite djelatnosti.

(6)

Neprijavljeni rad često ima prekograničnu dimenziju. Priroda neprijavljenog rada može se razlikovati od zemlje do zemlje, ovisno o gospodarskom, administrativnom i društvenom kontekstu. Nacionalno zakonodavstvo u pogledu neprijavljenog rada i definicije korištene na nacionalnoj razini raznoliki su. Stoga bi mjere za rješavanje neprijavljenog rada trebale biti osmišljene tako da se vodi računa o tim razlikama.

(7)

Prema procjenama neprijavljeni rad čini značajan dio gospodarstva Unije. S obzirom na to da je neprijavljeni rad različito definiran u nacionalnim zakonodavstvima država članica, teško je dobiti precizne podatke o tome u kojoj je mjeri neprijavljeni rad rasprostranjen.

(8)

Zloupotreba statusa samozaposlene osobe, kako je definirano u nacionalnom pravu, bilo na nacionalnoj razini ili u prekograničnim situacijama, oblik je lažno prijavljenog rada koji je često povezan s neprijavljenim radom. Lažno samozapošljavanje događa se kada se osoba prijavi kao samozaposlena osoba premda ispunjava uvjete koji su karakteristični za radni odnos, a kako bi izbjegla određene pravne ili fiskalne obveze. Platformom uspostavljenom ovom Odlukom („Platforma”) trebalo bi rješavati različite oblike neprijavljenog rada i lažno prijavljeni rad koji je povezan s neprijavljenim radom, uključujući lažno samozapošljavanje.

(9)

Neprijavljeni rad ima ozbiljne posljedice za dotične radnike, koji su primorani prihvatiti nesigurne, a ponekad i opasne radne uvjete, puno niže plaće, grubo kršenje radničkih prava i znatno smanjenu zaštitu na temelju zakonodavstva o radu i socijalnoj zaštiti, čime se tim radnicima uskraćuju odgovarajuće socijalne naknade, mirovinska prava i pristup zdravstvenoj skrbi, kao i razvoj vještina i mogućnosti cjeloživotnog učenja.

(10)

Iako negativni učinci neprijavljenog rada na društvo i gospodarstvo poprimaju razne oblike, Platforma je usmjerena na poboljšanje uvjeta rada i promicanje integriranja na tržište rada te socijalne uključenosti. Neprijavljeni rad ima ozbiljne posljedice na proračun zbog smanjenih prihoda od poreza i socijalnih doprinosa, ugrožavajući time financijsku održivost sustava socijalne zaštite. On negativno utječe na zapošljavanje i produktivnost te narušava jednake uvjete poslovanja.

(11)

Neprijavljeni rad različito utječe na različite društvene skupine, između ostalog na žene, migrante i radnike u kućanstvu jer su neki neprijavljeni radnici u posebno osjetljivom položaju.

(12)

Države članice uvele su cijeli niz politika i mjera za rješavanje neprijavljenog rada. Države članice sklopile su i bilateralne sporazume te provele multilateralne projekte povezane s određenim aspektima neprijavljenog rada. Rješavanje složenog problema neprijavljenog rada još uvijek treba razvijati te ono zahtijeva holistički pristup. Platformom se ne bi trebala sprječavati primjena bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana o administrativnoj suradnji.

(13)

Sudjelovanjem u aktivnostima Platforme ne dovode se u pitanje nadležnosti i/ili obveze država članica da rješavaju neprijavljeni rad, uključujući njihove nacionalne ili međunarodne odgovornosti iz, između ostalog, relevantnih i važećih konvencija Međunarodne organizacije rada, kao što su Konvencija br. 81 o inspekciji rada u industriji i trgovini.

(14)

Suradnja među državama članicama na razini Unije i dalje je daleko od sveobuhvatne, kako u pogledu država članica koje sudjeluju, tako i u pogledu pitanja koja su njome obuhvaćena. Ne postoji formalni mehanizam za prekograničnu suradnju između relevantnih tijela država članica u svrhu sveobuhvatnog rješavanja pitanja povezanih s neprijavljenim radom.

(15)

Poticanje suradnje među državama članicama na razini Unije nužno je kako bi se pomoglo državama članicama da učinkovitije i djelotvornije rješavaju neprijavljeni rad. U tom bi kontekstu Platforma trebala biti usmjerena na olakšavanje i podupiranje razmjene najboljih praksi i informacija te na osiguravanje okvira na razini Unije u svrhu razvoja zajedničkog razumijevanja, stručnih znanja i analize u vezi s neprijavljenim radom. Usuglašene definicije i zajedničko poimanje neprijavljenog rada trebali bi odražavati promjene na tržištu rada. Platformom bi se također trebala poticati suradnja između različitih izvršnih tijela država članica koje dobrovoljno sudjeluju u takvim prekograničnim djelovanjima.

(16)

Cilj ove Odluke jest poticati suradnju među državama članicama na razini Unije. Stanje u pogledu neprijavljenog rada vrlo se razlikuje između država članica, pa se stoga također razlikuju potrebe relevantnih tijela i drugih sudionika iz različitih država članica u pogledu područja suradnje. Države članice ostaju nadležne za odlučivanje o razini svojeg sudjelovanja u aktivnostima koje su Platformom odobrene na plenarnoj razini.

(17)

Na razini Unije trebalo bi poticati blisku i djelotvornu suradnju među državama članicama radi pružanja potpore i dopunjavanja njihovih aktivnosti za rješavanje neprijavljenog rada. Djelovanje na nacionalnoj razini ovisi o specifičnom kontekstu u pojedinačnim državama članicama te aktivnosti u okviru Platforme ne mogu zamijeniti procjenu primjerenih djelovanja koja treba poduzeti na nacionalnoj razini.

(18)

Države članice i njihova relevantna tijela ostaju nadležna za utvrđivanje, analizu i rješavanje praktičnih problema povezanih s izvršavanjem relevantnog prava Unije o radnim uvjetima i socijalnoj zaštiti na radu te za odlučivanje o mjerama koje treba poduzeti na nacionalnoj razini kako bi se proveli rezultati aktivnosti Platforme.

(19)

Platforma bi trebala koristiti sve relevantne izvore informacija, posebice studije, bilateralne sporazume sklopljene između država članica i projekte multilateralne suradnje, te stvoriti sinergije između postojećih instrumenata i struktura na razini Unije kako bi u najvećoj mogućoj mjeri povećala učinak tih mjera u odvraćanju od neprijavljenog rada i njegovu sprečavanju. Djelovanja Platforme mogla bi biti u obliku okvira za zajedničko osposobljavanje, revizija stručnjaka, uspostave alata kao što je interaktivna baza znanja, vodeći računa o postojećim studijama izvedivosti, između ostalog o radu Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound), te rješenjâ za razmjenu podataka, uvažavajući važnost zaštite podataka. Razinu svijesti o neprijavljenom radu moglo bi se podići europskim kampanjama ili zajedničkim strategijama koje se temelje na politikama i strategijama za jačanje svijesti o neprijavljenom radu, a koje u različitoj mjeri već postoje u državama članicama. Platforma bi također trebala uključivati nevladine sudionike kao važan izvor informacija.

(20)

Platforma bi trebala doprinijeti jačanju suradnje među državama članicama, između ostalog olakšavanjem inovativnih pristupa prekograničnoj suradnji i izvršavanju te evaluacijom iskustava država članica u pogledu takve suradnje. Pravovremene razmjene informacija ključne su za suzbijanje neprijavljenog rada.

(21)

Ako članica Platforme smatra da bi za razmjenu informacija i najboljih praksi u okviru Platforme bilo korisno iznijeti pojedinačne slučajeve, te bi slučajeve trebalo anonimizirati, prema potrebi. Platforma može biti djelotvorna samo u okruženju u kojem su osobe koje prijavljuju slučajeve neprijavljenog rada zaštićene od nepovoljnog postupanja. Stoga bi Platforma trebala biti forum za razmjenu najboljih praksi u tom smislu.

(22)

Razmjena informacija i najboljih praksi trebala bi omogućiti Platformi da pruža doprinose korisne za moguće djelovanje na razini Unije radi rješavanja neprijavljenog rada, između ostalog djelovanjem Komisije. U kontekstu europskog semestra aktivnosti Platforme mogle bi pružiti koristan doprinos kada se razmatraju mjere povezane s neprijavljenim radom.

(23)

Različita nacionalna izvršna tijela bave se problemom neprijavljenog rada, poput inspektorata rada, drugih tijela koja se bave pitanjima zdravlja i sigurnosti na radu, inspektorata socijalne sigurnosti i poreznih tijela. U pojedinim slučajevima također mogu biti uključeni migracijska tijela i službe za zapošljavanje, kao i carinska tijela te tijela zadužena za provedbu zajedničke prometne politike, policija, državno odvjetništvo i socijalni partneri.

(24)

Radi sveobuhvatnog i uspješnog rješavanja neprijavljenog rada potrebno je provesti kombinaciju politika u državama članicama. To bi trebalo olakšati poticanjem strukturirane suradnje između relevantnih tijela i drugih sudionika. Platformom bi trebalo obuhvatiti sva relevantna nacionalna tijela, osobito izvršna tijela, koja vode i/ili su aktivna u rješavanju neprijavljenog rada. Države članice ostaju nadležne za odlučivanje o tome koja ih tijela predstavljaju u različitim aktivnostima Platforme. Suradnja između nacionalnih tijela država članica trebala bi biti u skladu s važećim pravom Unije i nacionalnim pravom.

(25)

Kako bi se ostvarili njezini ciljevi, Platformu bi u svakoj državi članici trebao podupirati viši predstavnik, koji bi trebao koordinirati tijela država članica i povezati se s njima te, prema potrebi, s drugim sudionicima, uključujući socijalne partnere, koji se bave višestrukim aspektima neprijavljenog rada.

(26)

Platformom bi trebalo obuhvatiti socijalne partnere na razini Unije, kako međuindustrijske tako i iz onih sektora koji su najteže pogođeni neprijavljenim radom ili imaju posebnu ulogu u rješavanju neprijavljenog rada, te bi Platforma trebala surađivati s relevantnim međunarodnim organizacijama, kao što su Međunarodna organizacija rada, Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj, i agencijama Unije, osobito Eurofoundom i Europskom agencijom za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA). Sudjelovanjem Eurofounda i EU-OSHA-e kao promatrača u radu Platforme ne bi se trebali proširiti njihovi postojeći mandati.

(27)

Platforma bi trebala donijeti svoj poslovnik, programe rada i redovita izvješća.

(28)

Platforma bi trebala moći osnivati radne skupine radi ispitivanja specifičnih pitanja te bi se trebala moći osloniti na stručna znanja osoba koje imaju specifične kompetencije.

(29)

Platforma bi trebala surađivati s relevantnim skupinama stručnjaka i odborima na razini Unije čiji je rad povezan s neprijavljenim radom.

(30)

Platforma i njezine aktivnosti trebale bi se financirati iz osi PROGRESS Programa za zapošljavanje i socijalne inovacije Europske unije (EaSI) u okviru odobrenih sredstava koja odrede Europski parlament i Vijeće. Komisija bi trebala osigurati da se financijska sredstva namijenjena Platformi koriste na transparentan i učinkovit način.

(31)

S obzirom na važnost otvorenosti i pristupa dokumentima koji su odraženi u načelima iz članka 15. UFEU-a, Platforma bi trebala djelovati na transparentan način i u skladu s tim načelima.

(32)

Komisija bi trebala poduzeti potrebne administrativne korake za uspostavu Platforme.

(33)

Platforma bi trebala u potpunosti poštovati temeljna prava i slijediti načela priznata u Povelji o temeljnim pravima Europske unije.

(34)

Na obradu osobnih podataka koja se provodi u okviru ove Odluke primjenjuju se Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (5) i Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (6), kao i relevantne nacionalne provedbene mjere.

(35)

U skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka,

(a)

višeg predstavnika kojeg imenuje svaka država članica da zastupa tu državu članicu;

(b)

predstavnika Komisije;

(c)

najviše četiri predstavnika međuindustrijskih socijalnih partnera na razini Unije, koje imenuju ti socijalni partneri tako da obje strane industrije budu jednako zastupljene.

(a)

najviše 14 predstavnika socijalnih partnera iz sektora koji bilježe visoku učestalost neprijavljenog rada, koje imenuju ti socijalni partneri tako da obje strane industrije budu jednako zastupljene;

(b)

predstavnik Eurofounda;

(c)

predstavnik EU-OSHA-e;

(d)

predstavnik Međunarodne organizacije rada;

(e)

predstavnik svake treće zemlje iz Europskoga gospodarskog prostora;

(a)

jačanjem suradnje između relevantnih tijela i drugih uključenih sudionika država članica kako bi učinkovitije i djelotvornije rješavali neprijavljeni rad u njegovim različitim oblicima te lažno prijavljeni rad povezan s njime, uključujući lažno samozapošljavanje;

(b)

poboljšanjem kapaciteta različitih relevantnih tijela i sudionika država članica za rješavanje neprijavljenog rada u pogledu njegovih prekograničnih aspekata te tako doprinoseći jednakim uvjetima poslovanja;

(c)

povećanjem svijesti javnosti o pitanjima povezanima s neprijavljenim radom i o hitnoj potrebi za odgovarajućim djelovanjem te poticanjem država članica da pojačaju svoje napore u rješavanju neprijavljenog rada.

(a)

razmjenom najboljih praksi i informacija;

(b)

razvojem stručnih znanja i analiza;

(c)

poticanjem i olakšavanjem inovativnih pristupa za djelotvornu i učinkovitu prekograničnu suradnju te evaluacijom iskustava;

(d)

doprinošenjem razumijevanju pitanja povezanih s neprijavljenim radom na horizontalnoj razini.

(a)

poboljšava saznanja o neprijavljenom radu, također s obzirom na uzroke i regionalne razlike, putem usuglašenih definicija i zajedničkih poimanja, mjernih alata koji se temelje na dokazima te promicanjem usporedne analize i relevantnih metodoloških instrumenata za prikupljanje podataka, oslanjajući se na rad drugih sudionika, uključujući Odbor za zapošljavanje (EMCO) i Odbor za socijalnu zaštitu (SPC);

(b)

poboljšava znanje o različitim sustavima i praksama za rješavanje neprijavljenog rada i međusobno razumijevanje o njima, uključujući njegove prekogranične aspekte;

(c)

razvija analize djelotvornosti različitih mjera politika za rješavanje neprijavljenog rada, uključujući preventivne mjere i sankcije;

(d)

uspostavlja alate za učinkovitu razmjenu informacija i iskustava, na primjer bazu znanja koja sadrži različite poduzete prakse i poduzete mjere, uključujući bilateralne ili multilateralne sporazume koji se u državama članicama primjenjuju za rješavanje neprijavljenog rada;

(e)

razvija alate kao što su smjernice za izvršavanje, priručnici dobre prakse i zajednička načela inspekcija za rješavanje neprijavljenog rada te evaluira iskustva u korištenju takvim alatima;

(f)

olakšava i podupire različite oblike suradnje među državama članicama povećanjem njihova kapaciteta za rješavanje prekograničnih aspekata neprijavljenog rada promicanjem i olakšavanjem inovativnih pristupa, kao što su razmjena osoblja, korištenje bazama podataka u skladu s važećim nacionalnim zakonodavstvom o zaštiti podataka i zajedničke aktivnosti, te evaluacijom iskustava takve suradnje koju su poduzele sudjelujuće države članice;

(g)

ispituje izvedivost sustava brze razmjene informacija i poboljšava razmjenu podataka u skladu s pravilima Unije o zaštiti podataka, uključujući ispitivanje mogućnosti Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta (IMI), uspostavljenog Uredbom (EU) br. 1024/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (7), i elektroničke razmjene informacija o socijalnoj sigurnosti (EESSI);

(h)

razmjenjuje iskustva nacionalnih tijela u primjeni prava Unije relevantnog za rješavanje neprijavljenog rada;

(i)

razvija te, prema potrebi, poboljšava kapacitete za osposobljavanje relevantnih tijela i razvija okvir za provedbu zajedničkog osposobljavanja;

(j)

organizira stručne revizije za praćenje napretka u rješavanju neprijavljenog rada u državama članicama koje su odlučile sudjelovati u takvim revizijama;

(k)

razmjenjuje iskustva i razvija najbolje prakse s obzirom na suradnju između relevantnih tijela država članica i, prema potrebi, trećih zemalja, radi povećanja učinkovitosti takve suradnje u rješavanje problema povezanih s neprijavljenim radom u tim zemljama;

(l)

povećava svijest o problemu neprijavljenog rada provođenjem zajedničkih aktivnosti kao što su europske kampanje i koordiniranjem regionalnih strategija ili strategija na razini Unije, uključujući sektorske pristupe;

(m)

razmjenjuje iskustva u pogledu savjetovanja i informacija koje se pružaju radnicima pogođenima praksom neprijavljenog rada.

(a)

svojem Poslovniku;

(b)

dvogodišnjim programima rada u kojima se, između ostalog, navode njezini prioriteti i konkretan opis aktivnosti iz članka 6.;

(c)

izvješćima Platforme svake dvije godine;

(d)

osnivanju radnih skupina radi ispitivanja pitanja utvrđenih u njezinim programima rada, uključujući praktične aranžmane za one radne skupine koje treba raspustiti nakon što ispune svoje mandate.

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/21

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/22

(1)

U Uredbi je navedeno da je, kako bi ispunio svoju svrhu, Europski potporni ured za azil, dalje u tekstu „Potporni ured”, otvoren za sudjelovanje zemalja koje su sklopile sporazume s EU-om kojima su prihvatile i primjenjuju pravo EU-a u području na koje se primjenjuje ova Uredba, odnosno Islanda, Lihtenštajna, Norveške i Švicarske, u daljnjem tekstu „pridružene zemlje”,

(2)

Švicarska je sklopila s EU-om sporazume na temelju kojih je prihvatila i primjenjuje pravo EU-a u području na koje se primjenjuje Uredba, posebno Sporazum između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o kriterijima i mehanizmima za određivanje države nadležne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili u Švicarskoj (2),

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/38

(1)

Uredbom (EZ) br. 515/97 predviđeno je da prijevoznici u registar CSM-ova kojim upravlja Komisija dostavljaju podatke o kretanju kontejnera za događaje iz članka 18.a stavka 6. Uredbe, ali samo ako su oni poznati prijevozniku koji prijavljuje te ako su podaci za takve događaje dobiveni, prikupljeni ili održavani u njihovoj elektroničkoj evidenciji.

(2)

Kako bi se osigurali pravovremena analiza podataka o kretanju kontejnera i neometan prijenos tih podataka od pomorskih prijevoznika u registar poruka o statusu kontejnera te kako bi se jamčila pregledna raznolikost mogućnosti kodiranja podataka, trebalo bi utvrditi učestalost prijava CSM-ova, format CSM-ova te metodu prijenosa.

(3)

Zbog obujma kontejnerskog prometa i redovitih promjena u njemu učinkovito otkrivanje prijevara u velikoj mjeri ovisi o pravovremenom utvrđivanju sumnjivih kretanja kontejnera. Kako bi se jamčila učinkovita upotreba primljenih podataka ograničavanjem rizika da će se sumnjive pošiljke premještati na nepoznatu lokaciju prije nego što ih se može uspješno otkriti, prijevoznici bi trebali prenositi CSM-ove u registar CSM-ova najkasnije 24 sata nakon što je CSM dobiven, prikupljen ili održavan u elektroničkoj evidenciji prijevoznika.

(4)

Kako bi se smanjilo financijsko opterećenje za industriju i olakšao prijenos CSM-ova, prijevoznici bi trebali koristiti jednu od glavnih normi, odnosno ANSI ASC X12 ili UN/EDIFACT. ANSI ASC X12 je protokol za elektroničku razmjenu podataka (EDI) Američkog instituta za nacionalne standarde (ANSI), a UN/EDIFACT je norma za elektroničku razmjenu podataka razvijena u okviru Ujedinjenih naroda (UN). Korištenje takvim normama trebalo bi smanjiti troškove provedbe za prijevoznike budući da se te norme univerzalno upotrebljavaju u pomorskoj industriji za potrebe elektroničke razmjene podataka.

(5)

Kako bi se zajamčili siguran prijenos podataka te odgovarajuća razina povjerljivosti i cjelovitosti podataka koji se prenose, CSM-ove treba slati koristeći se sigurnim protokolom za prijenos podataka (SFTP) koji je razvilo radno tijelo za razvoj interneta (IETF). Tom se metodom prijenosa jamči potrebna razina sigurnosti, a industrija je smatra prihvatljivom u pogledu izvedivosti provedbe. Kako bi se smanjio trošak provedbe, prijevoznicima bi trebalo dopustiti i druge metode prijenosa, uz uvjet da mogu jamčiti jednaku razinu sigurnosti podataka u usporedbi sa SFTP-om.

(6)

Kako bi se smanjilo financijsko opterećenje prijenosa CSM-ova, prijevoznicima bi trebalo omogućiti prijenos svih CSM-ova dobivenih, prikupljenih ili održavanih u njihovoj elektroničkoj evidenciji bez odabira pojedinačnih CSM-ova. U tim slučajevima, Komisiji i nadležnim tijelima država članica trebalo bi omogućiti pristup tim podacima i njihovu upotrebu u skladu s odredbama Uredbe (EZ) br. 515/97.

(7)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora osnovanog Uredbom (EZ) br. 515/97,

(a)

selektivnom prijavom pojedinačnih CSM-ova kako je navedeno u članku 18.a stavku 6. Uredbe (EZ) br. 515/97; ili

(b)

prijenosom svih CSM-ova dobivenih, prikupljenih ili održavanih u elektroničkoj evidenciji prijevoznika bez odabira pojedinačnih CSM-ova.

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/40

(1)

Carinski informacijski sustav (CIS) uspostavljen je kako bi se nadležnim tijelima pomoglo u sprečavanju, istraživanju i kaznenom progonu radnji koje predstavljaju povredu carinskog i poljoprivrednog zakonodavstva. U tu svrhu nadležna tijela država članica unose u CIS informacije o relevantnim događajima poput zapljene ili zadržavanja robe. Kako bi CIS i dalje mogao služiti potrebama nadležnih tijela, potrebno je ažurirati popis stavki koje treba uključiti u CIS.

(2)

Svaki događaj prijavljen u CIS sadržava niz temeljnih elemenata koji su potrebni za smisleno tumačenje predmeta. Kako bi se nadležnim tijelima omogućilo jednostavno pronalaženje određenih predmeta ili događaja u CIS-u, trebalo bi omogućiti pretraživanje sustava prema referentnim oznakama predmeta te je stoga referentnu oznaku predmeta potrebno uključiti kao stavku u CIS.

(3)

Prijevare obično podrazumijevaju aktivno sudjelovanje jedne ili više osoba. Točno i nedvosmisleno identificiranje osoba uključenih u radnje koje bi mogle biti prijevarne od iznimne je važnosti za uspješnu istragu događaja. Stoga je u CIS potrebno prijaviti podatke koji se odnose na poduzeća i osobe uključene u prijevare ili radnje koje bi mogle biti prijevarne.

(4)

S obzirom da modus operandi komercijalnih prijevara te metoda skrivanja ovise o prijevoznom sredstvu, pojedinosti o prijevoznom sredstvu treba uključiti u CIS kao jednu od obaveznih stavki.

(5)

Modeli prijevoza koji nisu ekonomski opravdani smatraju se relevantnim pokazateljima određenih vrsta prijevare kao što su primjerice lažne izjave o podrijetlu robe. Stoga je važno znati pojedinosti o putovima koji se koriste za prijevoz robe jer oni mogu biti važni pri utvrđivanju prijevara. Informacije o pojedinim fazama puta smatraju se bitnima za odgovarajuću istragu carinskih prijevara i trebaju biti uvrštene kao stavka u CIS.

(6)

Carine i ostale pristojbe razlikuju se s obzirom na posebne značajke robe. Kako bi se osiguralo odgovarajuće praćenje predmeta ili događaja prijavljenih u CIS, u sustav je potrebno upisati specifikacije koje se odnose na robu uključenu u predmet.

(7)

Analiza konkretnih zapljena, oduzimanja ili zadržavanja robe bit će od pomoći u razvoju preventivnih mjera protiv budućih pojava istog tipa carinskih prijevara. Stoga je važno u CIS uvrstiti relevantne informacije koje se odnose na zapljenu, zadržavanje ili oduzimanje.

(8)

Sve mjere koje poduzimaju relevantna tijela trebale bi biti opravdane te utemeljene na odgovarajućim pokazateljima rizika. Stoga je u CIS potrebno uključiti informacije o procjeni rizika kao jednu od stavki.

(9)

Ovisno o predmetu, relevantna dokumentacija koju treba priložiti uz predmet u CIS-u može biti vrlo raznolika. Ta dokumentacija može uključivati, ali nije ograničena na, trgovinske dokumente koje pribavi nadležno tijelo.

(10)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora osnovanog Uredbom (EZ) br. 515/97,

(a)

stavke koje su zajedničke svim kategorijama iz članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(b)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (a) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(c)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (b) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(d)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (c) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(e)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (d) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(f)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (e) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(g)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (f) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(h)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (g) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

(i)

dodatne stavke za kategoriju iz točke (h) članka 24. Uredbe (EZ) br. 515/97:

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/49

(1)

U skladu s člankom 18. Uredbe (EU) br. 596/2014 izdavatelji, sudionici na tržištu emisijskih jedinica, dražbovne platforme, dražbovatelji i kontrolor dražbe ili svaka osoba koja djeluje u njihovo ime ili za njihov račun obvezni su sastavljati popise upućenih osoba i ažurirati ih u skladu s točnim formatom.

(2)

Određivanjem točnog formata, uključujući i upotrebu standardnih predložaka, trebala bi se olakšati jedinstvena primjena zahtjeva za sastavljanje i ažuriranje popisa upućenih osoba propisanih u Uredbi (EU) br. 596/2014. Time bi se isto tako trebalo osigurati da se nadležnim tijelima dostavljaju potrebne informacije za obavljanje zadatka zaštite cjelovitosti financijskih tržišta i provođenja istrage o mogućoj zlouporabi tržišta.

(3)

S obzirom na to da u jednom subjektu istodobno može postojati više dijelova povlaštenih informacija, popisima upućenih osoba trebalo bi se točno identificirati specifične dijelove povlaštenih informacija kojima su osobe koje rade za izdavatelje, sudionike na tržištu emisijskih jedinica, dražbovne platforme, dražbovatelje i kontrolora dražbe imale pristup (je li riječ o, među ostalim, dogovoru, projektu, korporativnom ili financijskom događaju, objavljivanju financijskih izvještaja ili upozorenjima u pogledu dobiti). Stoga bi popis upućenih osoba trebalo podijeliti u dijelove sa zasebnim odjeljkom za svaki dio povlaštene informacije. U svakom odjeljku trebale bi biti nabrojene sve osobe koje imaju pristup istom specifičnom dijelu povlaštene informacije.

(4)

Kako bi se izbjeglo više unosa koji se odnose na iste pojedince u različitim odjeljcima popisa upućenih osoba, izdavatelji, sudionici na tržištu emisijskih jedinica, dražbovne platforme, dražbovatelji i kontrolor dražbe ili osobe koje djeluju u njihovo ime ili za njihov račun mogu odlučiti sastaviti i ažurirati dodatni dio popisa upućenih osoba, koji bi se nazivao odjeljkom trajno upućenih osoba, a koji bi bio drugačije prirode od ostatka odjeljaka popisa upućenih osoba jer ne bi nastajao zbog postojanja specifičnog dijela povlaštene informacije. U takvom bi slučaju odjeljak trajno upućenih osoba trebao obuhvaćati samo one osobe koje zbog prirode svoje funkcije ili položaja uvijek imaju pristup svim povlaštenim informacijama koje posjeduje izdavatelj, sudionik na tržištu emisijskih jedinica, dražbovna platforma, dražbovatelj ili kontrolor dražbe.

(5)

Popis upućenih osoba trebao bi u načelu sadržavati osobne podatke koji olakšavaju identifikaciju upućenih osoba. Takve bi informacije trebale sadržavati datum rođenja, privatnu adresu i, prema potrebi, nacionalni identifikacijski broj predmetnih pojedinaca.

(6)

Popis upućenih osoba trebao bi sadržavati i podatke koji mogu pomoći nadležnim tijelima u provođenju istraga, brzoj analizi aktivnosti trgovanja upućenih osoba, utvrđivanju odnosa između upućenih osoba i osoba koje se bave sumnjivim trgovanjem i u identifikaciji kontakata između njih u kritičnim trenucima. U tom pogledu su ključni telefonski brojevi jer se njima nadležnim tijelima omogućuje brzo djelovanje i potraživanje zapisa o podatkovnom prometu, ako je to potrebno. Nadalje, takve bi podatke trebalo dostaviti odmah na početku, kako cjelovitost istrage ne bi bila ugrožena time što se nadležno tijelo mora tijekom istrage ponovno obratiti izdavatelju, sudioniku na tržištu emisijskih jedinica, dražbovnoj platformi, dražbovatelju, kontroloru dražbe ili upućenoj osobi s dodatnim zahtjevima za informacije.

(7)

Kako bi se osiguralo da se popis upućenih osoba može nadležnom tijelu na zahtjev učiniti što brže dostupnim i kako se istraga ne bi ugrozila time što je potrebno zatražiti informacije od osoba s popisa upućenih osoba, popis upućenih osoba trebao bi biti sastavljen u elektroničkom formatu te bi ga se uvijek trebalo ažurirati bez odlaganja kada se dogodi neka od okolnosti iz Uredbe (EU) br. 596/2014 na temelju koje se zahtijeva ažuriranje popisa upućenih osoba.

(8)

Uporaba specifičnih elektroničkih formata za dostavljanje popisa upućenih osoba koje utvrđuju nadležna tijela također bi trebala smanjiti administrativno opterećenje nadležnim tijelima, izdavateljima, sudionicima na tržištu emisijskih jedinica, dražbovnim platformama, dražbovateljima ili kontroloru dražbe te onima koji djeluju u njihovo ime ili za njihov račun. Elektroničkim formatima trebala bi se omogućiti povjerljivost informacija na popisu upućenih osoba i poštivanje pravila propisanih zakonodavstvom Unije o obradi i prijenosu osobnih podataka.

(9)

S obzirom na to da su izdavatelji na rastućim tržištima MSP-ova izuzeti od obveze sastavljanja i ažuriranja popisa upućenih osoba te stoga mogu pripremati i čuvati te informacije u formatu koji je drugačiji od elektroničkog formata koji se ovom Uredbom propisuje za ostale izdavatelje, nužno je da se izdavateljima na rastućem tržištu MSP-ova ne nameće zahtjev uporabe elektroničkog formata za dostavljanje popisa upućenih osoba nadležnim tijelima. Isto tako, primjereno je ne zahtijevati dostavljanje određenih osobnih podataka kada takvi podaci nisu dostupni tim izdavateljima u trenutku kada se zatraži popis upućenih osoba. Popise upućenih osoba trebalo bi u svakom slučaju dostavljati tako da se osigura potpunost, povjerljivost i cjelovitost informacija.

(10)

Ova Uredba temelji se na nacrtu provedbenih tehničkih standarda koje je Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala dostavilo Komisiji.

(11)

Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala provelo je otvoreno javno savjetovanje o nacrtu provedbenih tehničkih standarda na kojem se temelji ova Uredba, analiziralo je moguće povezane troškove i koristi te zatražilo mišljenje Interesne skupine za vrijednosne papire i tržišta kapitala osnovane člankom 37. Uredbe (EU) br. 1095/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (2).

(12)

Kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje financijskih tržišta, potrebno je da ova Uredba žurno stupi na snagu te da se odredbe utvrđene ovom Uredbom primjenjuju od istog datuma kao i odredbe utvrđene Uredbom (EU) br. 596/2014,

„elektronička sredstva” znači sredstva elektroničke opreme za obradu (uključujući i digitalno sažimanje), pohranu i prijenos podataka upotrebom žica, radija, optičke tehnologije ili bilo kojeg drugog elektromagnetskog sredstva.

(a)

povjerljivost obuhvaćenih informacija tako što je pristup popisu upućenih osoba ograničen na jasno identificirane osobe u okviru izdavatelja, sudionika na tržištu emisijskih jedinica, dražbovne platforme, dražbovatelja i kontrolora dražbe ili svake osobe koja djeluje u njihovo ime ili za njihov račun kojoj je taj pristup potreban zbog prirode njezine funkcije ili položaja;

(b)

točnost informacija sadržanih u popisu upućenih osoba;

(c)

pristup ranijim verzijama popisa upućenih osoba i njihov dohvat.

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/56

(1)

Uredbom (EZ) br. 1831/2003 predviđa se odobrenje dodataka hrani za životinje te osnove i postupci za izdavanje i izmjenu tog odobrenja.

(2)

Uporaba pripravka 6-fitaze (EC 3.1.3.26) koju proizvodi Komagataella pastoris (DSM 23036), prethodno poznata kao Pichia pastoris, za tovne piliće i purane za tov, piliće uzgojene za nesenje, purane uzgojene za rasplod, nesilice, ostale ptičje vrste za tov i nesenje, odbijenu prasad, tovne svinje i krmače bila je odobrena do 28. veljače 2022. Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 98/2012 (2) nakon zahtjeva podnesenog u skladu s člankom 7. Uredbe (EZ) br. 1831/2003.

(3)

U skladu s člankom 13. stavkom 3. Uredbe (EZ) br. 1831/2003 nositelj odobrenja predložio je promjenu uvjeta odobrenja tog pripravka kao dodatka hrani za životinje za tovne svinje kojom bi se smanjila najmanja preporučena količina od 250 OTU/kg na 125 OTU/kg. Uz zahtjev su priloženi relevantni popratni podaci. Komisija je taj zahtjev proslijedila Europskoj agenciji za sigurnost hrane (dalje u tekstu „Agencija”).

(4)

Agencija je u mišljenju od 9. srpnja 2015. (3) zaključila da bi u predloženim novim uvjetima uporabe pripravak 6-fitaze (EC 3.1.3.26) koju proizvodi Komagataella pastoris (DSM 23036) mogao biti učinkovit u zatraženoj najmanjoj preporučenoj količini od 125 OTU/kg potpune krmne smjese za tovne svinje. Agencija smatra da ne postoji potreba za posebnim zahtjevima za plan praćenja nakon stavljanja na tržište. Potvrdila je i izvješće o metodama analize dodatka hrani za životinje koje je dostavio referentni laboratorij osnovan Uredbom (EZ) br. 1831/2003.

(5)

Ocjenom pripravka 6-fitaze (EC 3.1.3.26) koju proizvodi Komagataella pastoris (DSM 23036) utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti za odobravanje iz članka 5. Uredbe (EZ) br. 1831/2003.

(6)

Provedbenu uredbu (EU) br. 98/2012 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(7)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Stalnog odbora za bilje, životinje, hranu i hranu za životinje,

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/59

(1)

Provedbenom uredbom (EU) br. 543/2011, prema ishodu Urugvajske runde multilateralnih pregovora o trgovini, utvrđuju se kriteriji kojima Komisija određuje paušalne vrijednosti za uvoz iz trećih zemalja, za proizvode i razdoblja određena u njezinu Prilogu XVI. dijelu A.

(2)

Paušalna uvozna vrijednost izračunava se za svaki radni dan, u skladu s člankom 136. stavkom 1. Provedbene uredbe (EU) br. 543/2011, uzimajući u obzir promjenjive dnevne podatke. Stoga ova Uredba treba stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije,

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/61

(1)

U skladu s Odlukom Vijeća br. 185/2014/EU (1), Aranžman između Europske unije i Švicarske Konfederacije o načinima njezina sudjelovanja u Europskom potpornom uredu za azil („Aranžman”) potpisan je dana 11. veljače 2014., podložno njegovu sklapanju.

(2)

Aranžman bi trebalo odobriti.

(3)

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 21 Uredbe (EU) br. 439/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (2), Ujedinjena Kraljevina i Irska sudjeluju u Uredbi i obvezane su njome. One bi stoga trebale primijeniti članak 49. stavak 1. Uredbe (EU) br. 439/2010 sudjelujući u donošenju ove Odluke. Ujedinjena Kraljevina i Irska stoga sudjeluju u ovoj Odluci.

(4)

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 22 Uredbe (EU) br. 439/2010, Danska ne sudjeluje u Uredbi i nije njome obvezana. Danska stoga ne sudjeluje o ovoj Odluci,

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/63

(1)

Člankom IX. stavcima 3. i 4. Sporazuma iz Marakeša o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije („Sporazum o WTO-u”) utvrđeni su postupci za odobravanje izuzeća koja se odnose na multilateralne trgovinske sporazume iz Priloga 1.A ili 1.B ili 1.C Sporazumu o WTO-u i njihove priloge.

(2)

Dana 27. srpnja 2007. Jordanu je odobreno produljenje prijelaznog razdoblja predviđenog Sporazumom o subvencijama i kompenzacijskim mjerama („Sporazum o SKM-u”) za ukidanje njegova programa izvoznih subvencija u obliku djelomičnog ili potpunog izuzeća od poreza na dohodak za dobit ostvarenu od određenih oblika izvoza. To je produljenje nastavljeno do 31. prosinca 2013. s razdobljem postupnog ukidanja do 31. prosinca 2015., u skladu s postupcima za nastavak produljenjâ na temelju članka 27. stavka 4. Sporazuma o SKM-u prijelaznog razdoblja iz članka 27. stavka 2. točke (b) tog Sporazuma za određene zemlje u razvoju.

(3)

Na temelju članka IX. stavka 3. Sporazuma o WTO-u Jordan je podnio zahtjev za izuzeće od obveze postupnog ukidanja iz članka 27. stavka 4. Sporazuma o SKM-u do 31. prosinca 2018. u pogledu svojeg programa izvoznih subvencija.

(4)

Odobrenje tog izuzeća ne bi negativno utjecalo na gospodarstvo ni trgovinske interese Unije, a podržalo bi Jordan u njegovim naporima za odgovaranje na gospodarske izazove s kojima se susreće zbog teške i nestabilne političke situacije u regiji.

(5)

Stoga je primjereno utvrditi stajalište koje je potrebno zauzeti u ime Unije u okviru Glavnog vijeća WTO-a kako bi se podržao zahtjev za izuzeće koji je podnio Jordan,

11.3.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 65/64

(1)

Unija je u skladu s Odlukom Vijeća 97/836/EZ (1) pristupila Sporazumu Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE) o prihvaćanju jednakih tehničkih propisa za vozila na kotačima, opremu i dijelove koji mogu biti ugrađeni i/ili upotrijebljeni u vozilima na kotačima i uvjetima za uzajamno priznavanje homologacija dodijeljenih na temelju takvih propisa („Revidirani sporazum iz 1958.”).

(2)

U skladu s Odlukom Vijeća 2000/125/EZ (2) Unija je pristupila Sporazumu o utvrđivanju globalnih tehničkih propisa za vozila na kotačima, opremu i dijelove koji mogu biti ugrađeni i/ili upotrijebljeni u vozilima na kotačima („Usporedni sporazum”).

(3)

Direktivom 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) sustavi homologacije država članica zamijenjeni su homologacijskim postupkom Unije te je uspostavljen usklađeni okvir s administrativnim odredbama i općim tehničkim zahtjevima za sva nova vozila, sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice. Tom su se direktivom pravilnici UN-a uključili u sustav EU homologacije tipa, kao zahtjevi za homologaciju tipa ili kao alternative zakonodavstvu Unije. Od donošenja te direktive pravilnici UN-a sve se više uključuju u zakonodavstvo Unije u okviru EU homologacije tipa.

(4)

S obzirom na iskustva i tehnički razvoj potrebno je prilagoditi zahtjeve koji se odnose na određene elemente ili značajke obuhvaćene pravilnicima UN-a br. 10, 34, 41, 46, 48, 50, 51, 53, 55, 60, 73, 83, 94, 107, 110, 113, 118, 125, 128, 130 i 131 radi tehničkog napretka.

(5)

Kako bi se utvrdile jedinstvene odredbe o homologaciji tihih vozila za cestovni prijevoz (QRTV) s obzirom na njihovu smanjenu čujnost, trebalo bi donijeti novi pravilnik UN-a o QRTV-u.

(6)

Stoga je potrebno utvrditi stajalište koje treba donijeti u ime Unije u Upravnom odboru Revidiranog sporazuma iz 1958. te u Izvršnom odboru Usporednog sporazuma u pogledu donošenja tih akata UN-a,