—

za The Shirtmakers BV, B. J. B. Boersma, adviseur,

—

za nizozemsku vladu, C. S. Schillemans i K. Bulterman, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Grønfeldt i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.; u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva The Shirtmakers BV i staatssecretarisa van Financiën (državni tajnik za financije, Nizozemska) u vezi s nalogom za plaćanje dodatne carine koji je potonji uputio tom društvu na temelju članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika zato što je dodatni iznos koji je otpremnik zaračunao trebao biti uključen u trošak prijevoza.

3

U članku 29. stavku 1. Carinskog zakonika predviđa se:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. [...]”

4

Članak 32. stavak 1. navedenog zakonika glasi:

„Kod određivanja carinske vrijednosti prema članku 29., cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu dodaju se:

[...]

5

Člankom 8:20 Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik) propisano je da je ugovor o prijevozu robe ugovor kojim se jedna stranka (prijevoznik) drugoj stranci (pošiljatelju) obvezuje prevesti stvari.

6

U skladu s člankom 8:60 navedenog Građanskog zakonika, ugovor o otpremi robe jest ugovor kojim se jedna stranka (otpremnik) drugoj ugovornoj stranci (nalogodavcu) obvezuje za njezin račun sklopiti jedan ili više ugovora s prijevoznikom radi prijevoza stvari koje druga ugovorna stranka mora staviti na raspolaganje ili za račun druge ugovorne stranke ugovoriti klauzulu u jednom od tih ugovora ili u više njih.

7

Društvo The Shirtmakers uvozi tekstilne proizvode iz Azije. U razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. lipnja 2009. u ime i za račun tog društva podneseno je više deklaracija za puštanje tekstilnih proizvoda u slobodan promet.

8

Društvo The Shirtmakers koristilo se uslugama društva Fracht FWO BV (u daljnjem tekstu: Fracht) za prijevoz tekstilnih proizvoda u Europsku uniju, njihovo skladištenje u Nizozemskoj i obavljanje potrebnih formalnosti u vezi s uvozom. Kako bi se navedeni proizvodi prevezli na carinsko područje Unije, društvo Fracht u svoje je ime sklopilo ugovore s prijevozničkim društvima. Društvo Fracht poslalo je društvu The Shirtmakers račune s iznosima koji su njemu zaračunati za stvarno obavljeni prijevoz, uvećanima za svoje troškove i profitnu maržu, a da pritom nije istaknulo razliku između tih različitih iznosa.

9

Carinski zastupnici koji su podnijeli carinske deklaracije za račun društva The Shirtmakers radi određivanja carinske vrijednosti uzeli su obzir cijenu tekstilnih proizvoda koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti, uvećanu za troškove koje su zaračunala prijevoznička društva za stvarno obavljen prijevoz navedenih proizvoda.

10

Po izvršenom računovodstvenom nadzoru društva The Shirtmakers nakon uvoza tekstilnih proizvoda, inspektor nizozemske porezne uprave smatrao je da je carinska vrijednost utvrđena prenisko. Prema njegovu mišljenju, kupovnoj cijeni trebalo je, na temelju članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika, dodati iznose koje je sâmo društvo Fracht zaračunalo društvu The Shirtmakers. Zbog toga je taj inspektor od potonjeg društva zahtijevao plaćanje dodatne carine za koju je smatrao da se duguje.

11

Društvo The Shirtmakers pred Rechtbankom te Haarlem (Sud u Haarlemu, Nizozemska) pokrenulo je postupak u vezi s nalozima za plaćanje carine koji su mu upućeni. S obzirom na to da mu je tužba odbijena, to je društvo podnijelo žalbu Gerechtshofu Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska).

12

Gerechtshof Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska) smatrao je, pozivajući se na točku 30. presude od 6. lipnja 1990., Unifert (C‑11/89, EU:C:1990:237), da „trošak prijevoza” iz članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika obuhvaća sve troškove, bilo glavne ili sporedne, u vezi s prijevozom robe te je stoga odbio argument društva The Shirtmakers da iznosi koji se odnose na djelatnost društva Fracht, a koji su bili uključeni u iznose koji su mu zaračunati, ne čine trošak prijevoza u smislu navedene odredbe.

13

Odlučujući o žalbi podnesenoj protiv odluke Gerechtshofa Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska), sud koji je uputio zahtjev podsjeća da se članak 32. stavak 1. točka (e) Carinskog zakonika temelji na članku 8. Sporazuma o provedbi članka VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (SL 1994., L 336, str. 119.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 128.). Taj sud ističe da su stvarni prijevoznici prevezli tekstilne proizvode zrakom ili morem na carinsko područje Unije u zamjenu za plaćanje određenih iznosa društva Fracht, koje je potom te iznose zaračunalo društvu The Shirtmakers dodavši im naknade za svoju djelatnost a da, međutim, nije izričito navelo razliku između troška koji su mu zaračunali stvarni prijevoznici i naknade za njegovu djelatnost.

14

Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita obuhvaća li pojam „trošak prijevoza” u smislu članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika isključivo iznose zaračunate za stvarni prijevoz robe ili taj pojam obuhvaća i iznose koje su zaračunali posrednici kao naknadu za svoju djelatnost u organizaciji stvarnog prijevoza.

15

Taj sud smatra da trošak prijevoza uvezene robe morem, kopnom ili zrakom čini trošak neodvojiv od stvarnog prijevoza te robe, to jest trošak koji nužno nastaje zbog tog prijevoza. Taj se trošak može razlikovati od troška radnji koje, iako su povezane sa stvarnim obavljanjem prijevoza, nisu nužne. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, to stajalište potvrđuje Pregled tekstova o carinskoj vrijednosti koji je izradio Odbor za Carinski zakonik (TAXUD/800/2002-FR), u skladu s kojim naknada u visini od 5 % troška prijevoza plaćenog zračnom prijevozniku koji je obavio prijevoz za usluge u vezi s naplatom troška od primatelja koje je on pružio nije obuhvaćena člankom 32. stavkom 1. točkom (e) Carinskog zakonika.

16

Međutim, kada se uvoznik koristi uslugama posrednika radi obavljanja stvarnog prijevoza, za što posrednik zaračunava naknadu, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, može se smatrati da očita veza sa stvarnim prijevozom nalaže da se svi zaračunati iznosi smatraju troškom prijevoza, tako da ih treba dodati kupovnoj cijeni uvezene robe.

17

Sud koji je uputio zahtjev osim toga smatra da, kako bi se utvrdilo treba li radi određivanja carinske vrijednosti uzeti u obzir iznos koji je zaračunao pružatelj usluga prijevoza, valja napraviti razliku u skladu s ugovorom koji je sklopio uvoznik. Stoga se u ugovoru o prijevozu robe, u smislu članka 8:20 Građanskog zakonika, takav pružatelj usluga kupcu može obvezati da će robu prevesti na područje Unije a da pritom kupac ne zna hoće li prijevoz obaviti taj pružatelj usluga ili drugi gospodarski subjekt. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u tom slučaju sve iznose koje je kupcu zaračunao pružatelj usluga treba smatrati troškom prijevoza te ih treba dodati kupovnoj cijeni uvezene robe. S druge strane, ako je riječ o ugovoru o otpremi u smislu članka 8:60 Građanskog zakonika, u skladu s kojim se pružatelj usluga obvezuje obaviti posao posrednika ili organizirati prijevoz, naknada za njegovu djelatnost ne može činiti „trošak prijevoza” u smislu članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika.

18

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika tumačiti na način da pojam „trošak prijevoza” treba shvatiti tako da označava iznose koje su zaračunali stvarni prijevoznici uvezene robe, čak i kada ti prijevoznici nisu zaračunali te iznose izravno kupcu uvezene robe, nego drugom gospodarskom subjektu koji je sklopio ugovore o prijevozu sa stvarnim prijevoznicima za račun kupca uvezene robe, a koji je kupcu zaračunao uvećane iznose za svoju djelatnost organiziranja prijevoza?”

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika tumačiti na način da pojam „trošak prijevoza” u smislu te odredbe obuhvaća dodatak koji je otpremnik zaračunao uvozniku, a koji odgovara profitnoj marži i troškovima tog otpremnika za njegovu uslugu organizacije prijevoza uvezene robe na carinsko područje Unije.

20

Prije svega valja navesti da pojam „trošak prijevoza” nije definiran Carinskim zakonikom i da Carinski zakonik radi utvrđenja značenja i dosega tog pojma ne upućuje na pravo država članica.

21

S tim u vezi najprije valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njihova smisla i dosega u cijeloj Uniji trebaju tumačiti na autonoman i ujednačen način, koji treba pažljivo izabrati uzimajući u obzir kontekst i cilj odredbe o kojoj se radi (presude od 3. rujna 2014., Deckmyn i Vrijheidsfonds, C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 14. i od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 34. i navedena sudska praksa).

22

Stoga pojam „trošak prijevoza” iz članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika, s jedne strane, treba smatrati autonomnim pojmom prava Unije i, s druge strane, treba ga tumačiti vodeći računa o cilju koji se predmetnim propisom želi postići i kontekstu u kojem se taj članak nalazi.

23

Nadalje, treba istaknuti da je u presudi od 6. lipnja 1990., Unifert (C‑11/89, EU:C:1990:237) Sud protumačio taj pojam iz članka 8. stavka 1. točke (e) podtočke i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1224/80 od 28. svibnja 1980. o procjeni robe u carinske svrhe (SL 1980., L 134, str. 1.) neslužbeni prijevod, čiji je tekst preuzet u članku 32. stavku 1. točki (e) podtočki i. Carinskog zakonika.

24

U točki 30. navedene presude Sud je smatrao da „izraz ‚trošak prijevoza’ treba tumačiti tako da obuhvaća sve troškove, bilo glavne ili sporedne, u vezi s prijevozom robe na carinsko područje [Unije]”. Sud je također presudio da za „troškove prekostojnica koji se sastoje od naknade predviđene ugovorom o pomorskom prijevozu u korist brodara i čija je svrha naknaditi mu štetu zbog zastoja pri ukrcaju broda treba smatrati da su obuhvaćeni pojmom ‚trošak prijevoza’”.

25

Kao što to tvrde nizozemska vlada i Europska komisija, s jedne strane, iz točke 30. presude od 6. lipnja 1990., Unifert (C‑11/89, EU:C:1990:237) i osobito činjenice da je Sud upotrijebio izraze „sve” i „glavne ili sporedne” proizlazi da pojam „trošak prijevoza” treba široko tumačiti. S druge strane, da bi se troškove moglo smatrati „troškom prijevoza” u smislu članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika, odlučujući je kriterij taj da su oni u vezi s prijevozom robe na carinsko područje Unije, neovisno o tome jesu li ti troškovi neodvojivi od stvarnog prijevoza te robe ili su za njega nužni.

26

Stoga „trošak prijevoza” u smislu navedene odredbe nije nužno ograničen na iznose koje su zaračunali prijevoznici koji sami obavljaju prijevoz uvezene robe. Iznosi koje zaračunavaju drugi pružatelji usluga, kao što je otpremnik, mogu činiti takve troškove ako su u vezi s prijevozom robe na carinsko područje Unije.

27

Ako u glavnom predmetu dodatak koji je otpremnik zaračunao društvu The Shirtmakers odgovara troškovima koje je taj otpremnik imao radi organizacije prijevoza robe na carinsko područje Unije kao i njegovoj profitnoj marži, treba smatrati da je u vezi s prijevozom te robe na carinsko područje Unije. Stoga ti troškovi čine trošak prijevoza u smislu članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika.

28

Konačno, takvo je tumačenje u skladu s ciljevima koji se žele postići propisima Unije o određivanju carinske vrijednosti. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, ti propisi Unije imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje uporabu arbitrarnih ili fiktivnih carinskih vrijednosti. Carinska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost (presuda od 19. ožujka 2009., Mitsui & Co. Deutschland, C‑256/07, EU:C:2009:167, t. 20. i navedena sudska praksa).

29

Nadalje, suprotno onomu što sud koji je uputio zahtjev, čini se, sugerira, pojam „trošak prijevoza” u smislu članka 32. stavka 1. točke (e) podtočke i. Carinskog zakonika ne može ovisiti o kategoriji ugovora definiranog nacionalnim pravom kojoj pripada predmetni ugovor sklopljen između uvoznika i otpremnika, zato što je taj pojam autonoman pojam prava Unije.

30

Osim toga, zaključak br. 8 Pregleda tekstova o carinskoj vrijednosti (TAXUD/800/2002-FR), na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, ne može dovesti u pitanje zaključak iz točke 24. ove presude. Naime, situacija na koju se taj zaključak odnosi tiče se posebnog oblika usluge, to jest naplate troška prijevoza, o kojoj nije riječ u glavnom predmetu.

31

S obzirom na prethodna razmatranja, na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev treba odgovoriti tako da članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pojam „trošak prijevoza” u smislu te odredbe obuhvaća dodatak koji je otpremnik zaračunao uvozniku, a koji odgovara profitnoj marži i troškovima tog otpremnika za njegovu uslugu organizacije prijevoza uvezene robe na carinsko područje Unije.

32

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 32. stavak 1. točku (e) podtočku i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice treba tumačiti na način da pojam „trošak prijevoza” u smislu te odredbe obuhvaća dodatak koji je otpremnik zaračunao uvozniku, a koji odgovara profitnoj marži i troškovima tog otpremnika za njegovu uslugu organizacije prijevoza uvezene robe na carinsko područje Unije.