Santa Maria della Salute
| |
|---|---|
| Lokacija | Venecija, Italija |
| Koordinate | 45° 25′ 49″ N, 12° 20′ 4.71 E |
| Arhitekt | Baldassare Longhena |
| Godine izgradnje | 1631 |
| Godina završetka | 1687 |
| Religija | Katoličanstvo |
| Patron | Sveta Marija |
| Arhitektonski stil | Barok |
| Materijal | istarski kamen, marmorin (opeka premazana mramornim prašinom) |
Santa Maria della Salute (Gospa od Zdravlja) je slavna venecijanska crkva, slikovito smještena na uskom Carinskom rtu koji leži na ulazu u Canal Grande, preko puta Trga sv. Marka. Venecijanci je jednostavno zovu Salute. Svojim dimenzijama to je manja venecijanska crkva, no njezine skladne i klasične proporcije toliko su prepoznatljive i vežu se uz Veneciju da je jedna od najviše fotografiranih crkava u Italiji.
Od ljeta 1629. val epidemije kuge zahvatio je Veneciju i tokom iduće dvije godine umrla je gotovo trećina stanovništva. Učestale procesije i molitve upućene sv. Roku i sv. Lorenzu Giustinianiju nisu uspjele zaustaviti val epidemije. Još uvijek je bila svježa uspomena na prijašnju veliku epidemiju kuge (1575–1576) kada je pomrlo 46.000 ljudi, a tada je Republika kao znak zahvalnosti za nestanak epidemije dala zadatak Palladiju da podigne slikovitu baziliku il Redentore na Giudecchi, posvećenu Kristu Otkupitelju. Ovaj put mletački Senat je 22. oktobra 1630. odlučio da novu crkvu neće posvetiti nekom svecu zaštitniku od kuge, već Blaženoj djevici Mariji, za koju su držali da je zaštitnica Republike.
Također je odlučeno da će sam Senat sudjelovati na procesiji u baziliku 21. novembra svake godine, na praznik Ukazanja djevice Marije. Ova procesija poznata je danas kao Festa della Madonna della Salute i u njoj tradicionalno sudjeluju svi venecijanski funkcioneri. Procesija ide od Trga sv. Marka do bazilike Santa Maria della Salute u kvartu Dorsoduro, kao znak zahvalnosti za oslobođenje od kuge. Za tu priliku se gradi posebni pontonski most preko Canal Grandea. Festa je još uvijek je veliki događaj u Veneciji, koji svake godine privuče tisuće turista i vjernika.
Težnja da se napravi dostojan spomenik na mjestu do kojeg će ipak biti jednostavno doći u procesiji s Trga sv. Marka navela je senatore da izaberu upravo Carinski rt na Dorsoduru od ponuđenih osam potencijalnih lokacija. Mjesto je odabrano i zbog odnosa koji Carinski rt (Punta della Dogana) ima prema otoku San Giorgio, Trgu sv. Marka i već izgrađenoj zavjetnoj crkvi Il Redentore, s kojima tvori simbolični luk. Salute stoji na ulazu u grad kao simbol njegove pobožnosti, istina u susjedstvu rustične zgrade carinarnice (Dogana) koja je pak simbol druge strane Venecije, konkretno pomorske trgovine. Spor s biskupom, nominalnim vlasnikom crkve i sjemeništa na mjestu buduće gradnje povoljno je riješen, tako da je rušenje objekata na budućem gradilištu otpočelo 1631. godine.
Za odabir najboljeg rješenja buduće crkve održan je natječaj. Od jedanaest natječajnih radova (među kojima su bili projekti Antonija Smeraldija (il Fracaa), Zambattiste Rubertinija, Alessandra Varotarija, Mattea Ignolija, i Bertea Bellija), samo su dva ušla u uži izbor. Na kraju je pobijedilo rješenje Baldassarea Longhene. Crkva je dovršena 1681., godinu dana prije Longhenine smrti. Longhenin rad bio je vrlo razrađen arhitektonski plan, s puno detalja i strukturom troškova. Veliko vijeće glasalo je ovako: 66 su bili za projekt Longhene, 29 protiv, a dva su bila suzdržana.
Salute je osmerokutna zgrada sagrađena na terenu koji je učvršćen sa 1,156.650 drvenih pilota.[1] Izgrađena je od kamenih blokova dviju porušenih kula istočnih zidina Dioklecijanove palače u Splitu, koji su po naredbi mletačkog providura Antonia Civrana 1632.g. odneseni u Veneciju za izgradnju crkve s. Maria della Salute [2] te od istarskog kamena i marmorina (opeke premazane mramornom prašinom). Osmerokutni objekt s velikom kupolom bio je već klasični arhitektonski vokabular, reminescencija na bizantsku umjetnost i bazilike poput San Vitale. Crkvena unutrašnjost je prepuna Marijanskog simbolizma: velika kupola predstavlja Marijinu krunu, unutrašnjost puna niša utrobu, a osam stranica crkve njene zvijezde. Danas je kupola crkve Salute važan dio venecijanskog pejzaža, simbol grada, baš kao što su to kupole katedrale u Firenci i sv. Petra u Rimu. Jedina razlika je u tome što Salute nije velika katedralna crkva, već mala zavjetna crkva unutar grada.
Veliki barokni oltar projektirao je osobno Longhena i na njemu je bizantska ikona Bogorodica a djetetom (Madonna della Salute o Mesopanditissa) iz 12. ili 13. vijeka s Krete. Kiparska skupina na glavnom oltaru, sa scenom kraljica neba koja tjera kugu (1670) je kazališno barokno remek-djelo flamanskog kipara Jouste de Cortea. Tintorettov doprinos je velika slika Svadba u Kani u velikoj sakristiji, na njoj je i njegov autoportret. Najviše slika za baziliku napravio je Tizian koji je naslikao ustoličenje Svetog Marka sa svetim Kuzmom i Damjanom, sv. Sebastijanom i sv. Rokom, Oltarnu sliku u sakristiji, kao i stropne freske David i Golijat, Abraham i Izak, Kajin i Abel.
- Plans and Planning for S. Maria della Salute, Venice, Andrew Hopkins. The Art Bulletin (1997); str. 440-465.
-
Pogled na baziliku sa Canal Grandea -
Unutrašnjost crkve Santa Maria della Salute -
Pogled na kupolu iznutra -
Pogled na baziliku, u predvečerje -
Salute iznutra
-
Tizianova oltarna slika
- ↑ Norbert Huse – Venedig. Von der Kunst eine Stadt im Wasser zu bauen – Verlag C.H. Beck – ISBN 3406527489 Uneseni ISBN nije važeći.
- ↑ FISKOVIĆ 1950., str. 8, Fusnota 13: JELIĆ 1894.
