Sajam knjiga u Sarajevu

Prvi sajam knjiga u Sarajevu na koji sam otišla se održavao davne 1998. godine. Bila sam učenica osnovne škole koja je još bila u razredu s učiteljicom, ali nas je na sajam vodila naša bibliotekarka. Bila sam ponosna polaznica bibliotekarske sekcije pune četiri godine.

Te godine sam dobila od roditelja 10 maraka da sebi nešto kupim na sajmu. Sajam je za mene, a vjerovatno i ostalu djecu bio događaj veći i važniji od bilo kojeg Diznilenda u svijetu. Znala sam da ću od tada svake godine posjećivati sajam kao nešto očaravajuće i magično. Izašla sam s tog sajma sa skupim tinejdžerskim knjigama (čak dvije), za koje sam morala odvojiti još malo novca, ali sam bila ponosna na sebe da sam bez ičije preporuke odabrala nešto za sebe.

Tradiciju odlaska na sajam nisam nikad prekidala, a obogatila sam je pripremama u smislu istraživanja književne scene, lokalne i regionalne, praćenja noviteta (u zadnje vrijeme i onih starijih knjiga i prvih izdanja koja bih mogla naći) i ostalih aktivnosti. Kroz gimnaziju je fond za sajam rastao od skromnih 20 do bogatih 100 maraka. Kroz gimnaziju je odlazak na sajam bio i svjevrsna vrsta „dejta“ s nekim zanimljivim s kim bih se intelektualno utrkivala u pronalasku pametnih naslova.

Jedne godine, kao skromnoj gimnazijalki je izdavačka kuća Laguna ponudila da budem njihov prodajni savjetnik na sajmu u BiH zbog svojih slučajnih upadica i savjeta za jednako slučajne prolaznike na sajmu. Ah, bila je to čast veća od današnje ministarske pozicije.

No, s godinama su sajmovi u Sarajevu dobili malo previše orijentalne boje, kao kada u jelo stavite previše kurkume i ljute papričice, pa izgubite ljepotu raznovrsnosti ukusa. Kao zaljubljenik u miris istoka, misteriju orijenta, dubinu i slojevitost filozofske misli azijskog podneblja, nerado uviđam prezasićenost površnim naslovima i usputnim rekvizitima jednog prelijepog i bogatog dijela svijeta. Zar nismo pročitali dovoljno naslova s mističnim brojem 40 hadisa, ili tumačenja ovih i onih predaja, ili nagledali se dovoljno haremskih princeza?

Nedostaje mi suptilnost u duhovnim naslovima, onaj tihi poziv koji sama otkrivam kroz bogate naslove i još bogatiji sadržaj. Nedostaju mi razgovori s knjižarima bez obaveze kupovine i nametanja loših naslova pod krinkom obećavajućeg štiva. Kao npr. ljubavno-ratni roman o vezi muslimana i beograđanke s početka rata na Grbavici... Puno kvalitetnija i istinita priča je napisana u romanu "Kad sam bio hodža", pa zaista nema potrebe da se takvo što jeftino kopira i reprodukuje. Ipak, autor mi kazuje da nije ni pročitao roman "Kad sam bio hodža", ali da je čuo da je težak, pa je on napisao jednu laganu ljubavnu priču smještenu na isto mjesto u isto vrijeme (ali mnogo lošije i posve neoriginalno)...

Osvježenje mi je bila izdavačka kuća Hena i općenito hrvatski kutak. Imaju odlične naslove i autore, jedino su cijene baš previsoke za naše (bosanskohercegovačko) tržište... knjige koje se kod nas prodaju za 5 do 10 KM, oni ih prodaju od 18 do 33 KM (Stilusova izdanja).

Ipak, našla sam za sebe desetak naslova (novih ili starih u novom ruhu) kojima se radujem u narednih 365 dana do sljedećeg sajma knjiga.